DOC. DŽENANA HUSREMOVIĆ: NISMO DRUŠTVO ZA ANONIMNE KOMENTARE
Jasno definirajmo šta je govor mržnje i jasno disciplinirajmo svaki govor mržnje! Da, kao društvo smo došli do tačke da moramo uspostaviti granicu između životnog stila i socijalne patologije. Patologija nije životni stil! Izgubili smo granicu između ovoga dvoga, a ona mora postati mnogo jasnija. Dovde možeš, a sve odavde zovemo patologijom, djelom koje sankcioniramo i za koje postoji zaprijećena kazna
(Novovrijeme.ba – Ajla Žujo-Demirović)
Internet je odavno neizostavan dio naših života, no na koji ih je način zauvijek promijenio? Je li virtuelnost nužno loša, te zašto ne smijemo (p)ostati društvo anonimnih komentatora na društvenim mrežama i forumima? Budućnost nam je neizvjesna i s tom se činjenicom slažu svi teoretičari današnjice. Možemo li je, ipak, predviđati? O ljudskoj malicioznosti zaklonjenoj u sigurnost anonimnosti, ali i o vrijednostima koje nas ujedinjuju i koje su nužne za postojanje zajednice, razgovarali smo s doc. Dženanom Husremović, rukovoditeljicom Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
NV: Virtuelnost nas je uvukla u sebe i uspjela nas uvjeriti da je ona “važnija stvarnost”: iz minuta u minut pruža nam se uvid u lični, porodični, profesionalni život osoba s kojima smo povezani na društvenim mrežama. Jesu li nas virtualna prijateljstva, Facebook-dobročinstva i elektronički život učinili, kako je to nedavno konstatirao Miljenko Jergović, generacijom emocionalnih degenerika?
Jedan od ključnih prioriteta koje moramo postaviti kao cilj jeste informatičko opismenjavanje ljudi. Kad govorimo o dijeljenju vijesti iz privatnog života na društvenim mrežama, usporedila bih to sa životnim situacijama. Radost zbog nicanja prvih zubića ili prvih izgovorenih riječi svog djeteta ili zabrinutost zbog nekog problema, ljudi obično dijele s komšijama, s prijateljima. Na ovaj način treba posmatrati i dijeljenje na društvenim mrežama – ljudi dijele vijesti i događaje s krugom ljudi koje su prihvatili kao svoje prijatelje, ti ljudi njima nisu nepoznati, bez obzira na to što se ponekad radi o stotinama ljudi. A je li ta vijest relevantna ili nije, drugo je pitanje.
Altruizam i naša potreba za dobročinstvom imaju svoje različite funkcije i različite motive. Nedavno je objavljen članak u kojem se objašnjavaju četiri osnovne funkcije altruizma. Ovdje ću ga iskoristiti. Prvi razlog jesu naše egoističke potrebe, potrebe da se mi osjećamo dobro: svako dobročinstvo prema nekome zauzvrat nam pruža osjećaj da smo fina, vrijedna, poštena osoba ispunjena altruizmom; na ovaj način gradimo pozitivnu sliku o sebi. Usto, poštivanje javnog dobra u kolektivističkim društvima na neki način predstavlja obavezu, a ljudi, naravno, mogu doprinositi društvu vođeni vlastitim principima ili vrijednostima. Konačno, tu je i onaj čisti altruizam – potreba da se pomogne drugome bez ikakve primisli ili razmišljanja, potreba da se pomogne samo stoga što taj čovjek postoji jer je taj čovjek ustvari “ja”. Da, svaki drugi čovjek je ustvari ja. I ako altruizam i lijepo postupanje shvatamo na ovoj humanističkoj razini jednakosti ljudi, zaista možemo reći da postoji čisto dobročinstvo.
Dakle, kad vidimo da je neka osoba ugrožena i da joj treba pomoć, u nama se javlja osjećaj napetosti i potrebe da pomognemo. Ako nismo psihopati, ako smo imalo altruistični, osjetit ćemo potrebu da nešto učinimo. Glede Facebook-dobročinstva, kad je određena informacija javno podijeljena i kad reagirate na nju lajkom, dijeljenjem ili komentarom, stječete osjećaj ventilacije i smanjenja psihičke napetosti i, konačno, osjećaj da ste uradili nešto zaista dobro. No, hoće li to ili biti produktivno ili ne za javno dobro ili za dobro te osobe, to ne znamo. Znamo, međutim, da smo iskazali svoju sućut, sažaljenje i stekli osjećaj da smo učinili neko dobro. Treba li ljudima to oduzeti? Mislim da ne. Problem je, međutim, što ta ventilacija pasivizira osobu. Kad osjetite da se umanjila psihička napetost, nemate više snažnu potrebu za aktivnim djelovanjem, čime gubite istinski potencijal za pravo proaktivno društveno djelovanje koje bi moglo dovesti do neke stvarne društvene promjene! Dakle, naše reakcije iskazane na internetu jesu stvarne i zaista mogu biti altruistične, ali je šteta da se gubi kumulativni efekt psihičke napetosti i motivacije.
NV: Ponekad se stječe dojam da nas je elektronika vratila u mentalni srednji vijek – dovoljno je pogledati komentare na portalima: ismijavanje, obezvređivanje, opaske o izgledu ili ličnosti, govor mržnje, prijeki sud. Kako ovo ocjenjujete?
Primjetno je da ljudi uglavnom reagiraju anonimno. Pritom, kad postoji jasan socijalni konsenzus o nekoj osobi ili događaju, kad imamo jasnu socijalnu osudu nekog čina, ljudi će ili šutjeti iz konformizma ili će reći da se slažu s većinom bez obzira na to slagali se s nečim ili ne.
Jedna od glavnih zakonitosti u psihologiji jeste ta po kojoj se ljudi u masi ponašaju maliciozno i spremni su da urade nešto za šta nikad ne biste pomislili da su spremni. Jasno je, do ovoga dolazi kad postoji mogućnost anonimnosti i depersonalizacije u velikim masama ljudi. Kad možete biti anonimni i kad vam ta anonimnost garantira da nećete biti kažnjeni i da neće doći ni do kakvih socijalnih reperkusija, dolazi do depersonalizacije pa osoba biva spremna ponašati se na način na koji se nikad ne bi ponašala sa svojim imenom i prezimenom. Kad komentar nosi vaše ime i prezime, vi morate preuzeti ličnu odgovornost za ono što ste njime htjeli reći. Gubitak lične odgovornosti iza anonimnih komentara doslovno otvara vrata svim instinktivnim i malicioznim ljudskim potrebama te, konačno, i govoru mržnje. I to je grozno! Strašan problem, najveći!
Da zaključim, da bismo otklonili govor mržnje i smanjili broj ljudi koji su spremni javno pisati na neprimjerene načine, nužno je uvođenje komentiranja pod imenom i prezimenom te sankcija za govor mržnje. Da jasno definiramo šta je govor mržnje i da jasno discipliniramo svaki govor mržnje! Da, kao društvo smo došli do tačke da moramo postaviti granicu između životnog stila i socijalne patologije. Patologija nije životni stil! Izgubili smo granicu između ovoga dvoga, a ona mora postati mnogo jasnija. Dovde možeš, a sve odavde zovemo patologijom, djelom koje sankcioniramo i za koje postoji zaprijećena kazna.
NV: Često čujemo konstataciju da je sistem izvarao ljude; mnogo govorimo o potrebi reguliranja različitih oblasti, o potrebi za izmjenama zakona i politika. Koliko ova razmišljanja zamagljuju istinu da “ljudi jesu sistem”? Možemo li govoriti o odgovornosti?
Skup pojedinaca formira novi entitet – grupu – koji će iznjedriti nove karakteristike različite od osobenosti pojedinaca koji u njemu učestvuju. Tim ljudi već je funkcionalniji oblik – tim čine ljudi koji su spremni raditi za zajedničko dobro, transcendirati neke lične potrebe i interese zarad zajedničkog cilja. E na ovom principu bi trebala funkcionirati država!
Kao pojedinci, svi imamo potrebe, želje, htijenja, očekivanja, a može se reći da imamo određen psihološki ugovor sa svojom državom da nam oni budu i ostvareni: da nam se pruže jednake šanse, da nam se da prilika da pokažemo šta znamo, da nam se omogući zaposlenje itd. Svako od nas, međutim, nosi i ličnu odgovornost za društveno dobro, a upravo na jačanju ove svijesti vrlo malo radimo, malo radimo na podsticanju i odgajanju pojedinca. A ljudi se već dugo pitaju: “Kako je moguće da se taj sistem nikako ne mijenja? Ljudi uvijek glasaju za iste pa ti izabranici doslovno do smrti sjede na svojim pozicijama. Ljudi imaju priliku mijenjati ih, ali to ne čine! Kako, zašto?” Razlog našeg čuđenja je taj što krećemo od paradigme stabilnih ekonomija i stabilnih društava u kojima postoje veoma jasni propisi i sankcije te u kojima ljudi na vlasti razumiju koliko su zamjenjiva kategorija. Razumiju da postoji nešto važnije od njih – grupa, tim, društvo, država – a oni su tu da ličnom odgovornošću i radom doprinesu razvoju tog tima. Mi razmišljamo na ovaj način pa očekujemo da će se ljudi ponašati po pravilima, ali nas onda iznenade prijestupi. A naša stvarnost sasvim je drukčija: mi smo jedna veoma tužna država u kojoj je sve potpuno dislocirano! Prisutan je velik strah, velika netrpeljivost među grupama te održavanje sistema zasnovanog na strahu i interaktivnoj racionalnosti. Oni koji su zauzeli busije, itekako su svjesni da moraju održavati socijalni mir i to veoma dobro rade. Održavanje socijalnog mira i zadržavanje lojalnosti ljudi postiže se upravo sitnim ustupcima: zaposlili su nečijeg daidžića, dali su poticaj i sl. Onaj kojemu je data takva “privilegija” trajno je zahvalan za tu “veliku uslugu”, a šuti iz straha da mu ne bude oduzeta. Konačno, ljudi vjeruju da u jednom ovakvom sistemu treba razmišljati o tome kako za sebe nešto pridobiti i na taj način određuju svoje ponašanje. Često čujemo: “Nama je to u kulturi.” Nama to nije u kulturi, tu smo kulturi mi izgradili! U stanju u kojem se nalazi naše društvo ljudi ne razmišljaju o univerzalnim moralnim načelima s kojima trebaju uskladiti ponašanje, nego moje ponašanje ovisi o tome kako ja vidim da se drugi ljudi ponašaju. Dakle, važi teorija igara: “Zašto bih platila kaznu za brzu vožnju ako mogu, kao i svi, policajcu platiti manje? Ako svi traže štelu da dijete upiše fakultet, zašto bi moje dijete ispaštalo?”
Kad neku pojavu percipiramo masovnom, ona nam postaje prihvatljiva. Ovo je važna činjenica: to kako vidim i kako interpretiram stvari ne mora biti tačno; nije važno vjerujem li da je nešto moralno ili nije moralno, važna je percepcija po kojoj je nešto prihvatljivo ili nije prihvatljivo. Dakle, odlučivanje zasnovano na posmatranju tuđih ponašanja predstavlja tu interaktivnu racionalnost. Ako drugi ulaze u partiju da bi ostvarili neke svoje utilitarne ciljeve, zašto bih ja bio iznimka? Da zaključim, dok je nama ove interaktivne racionalnosti kombinirane s naučenom bespomoćnošću i osjećajem da kao pojedinac ne možemo ništa učiniti te da se moramo prikloniti masi jednako je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku!
A naša stvarnost sasvim je drukčija: mi smo jedna veoma tužna država u kojoj je sve potpuno dislocirano! Prisutan je velik strah, velika netrpeljivost među grupama te održavanje sistema zasnovanog na strahu i interaktivnoj racionalnosti. Oni koji su zauzeli busije, itekako su svjesni da moraju održavati socijalni mir i to veoma dobro rade. Održavanje socijalnog mira i zadržavanje lojalnosti ljudi postiže se upravo sitnim ustupcima: zaposlili su nečijeg daidžića, dali su poticaj i sl. Onaj kojemu je data takva “privilegija” trajno je zahvalan za tu “veliku uslugu”, a šuti iz straha da mu ne bude oduzeta
NV: Ko treba prekinuti taj začarani krug?
Ko treba prekinuti taj krug? To je pitanje za milion dolara! William James, veliki psiholog i istraživač, rekao je: “Velik broj ljudi misli da misli onda kad samo reorganizira vlastite predrasude.” Šta radi većina ljudi? Informacije prima nekritički, pohranjuje ih, upravlja njima i prilikom donošenja odluka već ima predrasude i sterotipe koje samo iznova reorganizira i donosi isti komentar i sud o osobi ili događaju koji je mogao imati i u trenutku kad je prvi put čuo informaciju. Nažalost, mi nemamo kritičkog mišljenja ni otvorenosti koji bi nam omogućili prihvatanje informacija i donošenje sudova koji ne moraju biti u skladu s nekim prethodnim.
NV: U mnoštvu raznolikosti naglašavamo razlike i razdvajanja, nemamo društvenog konsenzusa o minimalnim zajedničkim vrijednostima. Koje smo vrijednosti zaboravili a neophodne su za funkcioniranje zajednice?
Nije to jednostavno. No, univerzalne vrijednosti su čovječanstvu propisane i ono ih njeguje pa se može reći da ono što vrijedi na bilo kojem dijelu zemaljske kugle, vrijedi i za našu državu. Šta bi nam trebalo biti zajedničko? Vrijednosti su vezivno tkivo svakog društva zbog čega se mnogo izučavaju; ako nema vrijednosti, nema ni socijalne kohezije. Pritom, te vrijednosti mogu se odnositi na bilo šta, ali je važno da su svima nama zajedničke kako bi društvo funkcioniralo.
Ono što bi trebalo povezivati ljude u otvorenom društvu punom različitosti jesu vrijednosti univerzalizma, vrijednosti benevolencije te vrijednosti upravljanja sobom i vlastitim životom. Na šta se ovo konkretno odnosi? Jednakost, mir i pravda, socijalna pravda vrijednosti su univerzalizma; iskrenost, odanost, iskreno prijateljstvo pripadaju principu benevolencije; kreativnost, inovativnost, nezavisnot, poštovanje privatnosti svakako su važni u upravljanju vlastitim životom. Kad ih na ovaj način sagledamo, zar postoji neka od ovih vrijednosti oko koje se ne možemo složiti?
Šta se nama, međutim, dešava? Upravo ove proklamirane vrijednosti svode se na prava jedne grupe, dok drugoj grupi ograničavamo ili potpuno oduzimamo ta prava i te vrijednosti. Možda to možemo nazvati zloupotrebom vrijednosti ili prelaskom u nevrijednost? Ako se ne odnosi na sve, onda nije univerzalno, gubi status i time prestaje biti vrijednost.
Ovu zloupotrebu vrijednosti, odnosno, partikularizaciju vrijednosti o kojoj govorimo, sistematski provodimo u našem obrazovnom sistemu: djecu sistematski podučavamo da postojimo mi i ne-mi. A ti ne-mi ne moraju imati iste vrijednosti i ista prava koja su dodijeljena nama i u kojima mi uživamo! U suštini, svodi se na pravilo “svi ljudi su jednaki, ali smo mi jednakiji”. Dokaz da vrijednosti postoje i da ih dijelimo jeste upravo prihvatanje drukčijeg mišljenja, otvorenost, zajednički put.
Zloupotreba i partikularizacija vrijednosti, svođenje vrijednosti na određenu grupu umjesto razmišljanja o njima kao univerzalnima i dovela nas je pred ekrane na kojima su oni koji žive ovo o čemu govorimo. Pa kako od generacije koje odgajamo na ovaj način uopće očekujemo da budu progresivna i slobodna snaga?
NV: Šta savjesni mediji mogu učiniti? Mnogo je optužbi između publike i medija. Kako da publika prestane biti običan konzument, a mediji dostojno prihvate svoju ulogu?
Današnje medije bih nazvala reality-showovima, sve što rade čine da bi dobili publiku. Radi se, dakle, o toj recipročnoj vezi u kojoj se svaka priča koja je imalo kompleksnija pojednostavljuje. Sve što vidimo jedan je interaktivni reality-show. Ulogu i zadatak medija vidim u odgovornom upravljanju informacijama. Nažalost, zbog senzacionalizma propuštamo prilike, zbog senzacionalizma mediji propuštaju prilike da konstruktivno djeluju u društvu. Odgovorno upravljanje informacijama i strateško promišljanje tipa: šta je važno da se ovdje kaže?; šta je važno da javnost čuje?
Doc. Dženana Husremović rođena je u Zenici gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Od 1992. do 1995. radila je na projektima psihosocijalne pomoći izbjeglicama i raseljenim licima te je to iskustvo odredilo njenu karijeru. Godine 2001. diplomirala je na Odsjeku za psihologiju Univerziteta u Sarajevu s temom iz područja profesionalne selekcije, a 2006. je magistrirala u području karijerne orijentacije. Doktorirala je 2011. pod mentorstvom prof. dr. Valentina Bucika s Univerziteta u Ljubljani u području organizacijske psihologije. Predsjednica je Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine i članica Upravnog odbora Fonda otvoreno društvo u Bosni i Hercegovini.
