Slavo Kukić: HDZ-hobotnici najveći nacionalni interes kase javnih poduzeća

I najneupućenijima bi konačno moralo biti jasno da su HDZ-hobotnici najveći nacionalni interes kase javnih poduzeća

Bajrovićevim podsjećanjem HDZ-a na sadržaj Uredbe krv u žilama je, koliko preko noći, uzavrela i Čovićevu bošnjačkom partneru. Jer, kontrole nad elektroprivredama odreći se spreman nije ni on. Kakav zakon, i kakve kompetencije o kojima ljudi DF-a zbore – smisao borbe za vlast, poručiše Izetbegovićevi pobočnici, je i kontrola javnih poduzeća.

Piše:Slavo Kukić

U vikendu iza nas održana su tri izborna kongresa i sabora. U istočnom Sarajevu svoj je organizirao SNSD, u Mostaru HDZ, a u Tuzli Radončićev SBB. I, što je raritet, ni na jednom od njih stari lideri, onako baš „demokratski“, nisu imali protukandidate u trci za još jedan mandat na čelu stranaka. Zanimljivo je i da sva trojica lidera dobiše stopostotnu potporu saborskih/kongresnih delegata – čime je poslana poruka kako u svojim strankama i nemaju ozbiljnih takmaca. No, jeli time iskazana stvarna potpora starim liderima – ili je u pitanju, recimo, njihov strah od demokratske utakmice? Ovo vrijedi posebice za sabor HDZ-a, na kojemu su saborski izaslanici „odbili“ glasovati tajno – nego to učiniše kako i dolikuje, glasujući za svoga predsjednika da „ceo svet“ vidi. Zanimljivo je, na koncu, da su sa sabora SNSD-a novinari istjerani, zbog straha, valjda, kako bi jedan od uglednih članova, koji se na saboru ipak pojavi, mogao zametnuti kavgu – pa bolje da se to dogodi izvan očiju javnosti. Ali i to da se, koje li ironije, nakon sabora lider SNSD-a čudom čudi „propustu“ koji su u odnosu na novinare napravili organizatori – jer da, eto, o tome on sam baš ništa „nije znao“.

Ali, sve to nije dovoljno da se zaboravi ona druga, ružnija strana stvarnosti. Ovih dana, recimo, pročitah kako je, prema praćenjima agencije UN-a, BiH najnesretnija zemlja u regiji – daleko iza Slovenije, Hrvatske, Kosova, pa i Crne Gore, ali i iza Srbije, Makedonije, Albanije. Što, ruku na srce, i nije neka novina. Jer, što drugo očekivati od zemlje koja je na vrhu evropske piramide po kriminalu i korupciji – i čiju političku klasu jednom od najkorumpiranijih u svijetu smatra svatko tko u tom istom svijetu bilo što znači. I što očekivati od zemlje u kojoj njezina politička klasa na tu vrstu svjetskih podsmjeha ni da okom trepne. Dapače, nastavlja i istom logikom i istim tempom –  i istim obrazloženjima kako razlog tome nije ona ili njezina korumpiranost i uronjenost u kriminal nego, hvalim te Bože, borba za vlastiti narod i njegove interese.

Ovu se logiku svjedočiti moglo svih prethodnih godina – i desetljeća ako već hoćete. Ali, svjedočit ju se može i danas. Od prvih dogovora u vezi s konstituiranjem nove vlasti primjerice, na razini Federacije posebice, tvrdim kako glavni cilj etnofilozofija nije vlast nego, zapravo, javna poduzeća i kajmak kojeg su se iz njih naučile kusati. Da sam bio u pravu potvrđuje i rat, kojeg ovih dana zapodjenuše – a kojeg obrazlažu pričama o nacionalnim kompanijama i borbi za obranu nacionalnih interesa u njima zbog ambicija drugih da im ospore ono što im, rekao bi narod, i po ljudskom i po božjem pravu „pripada“.

Čović je, prisjetimo se, netom nakon objavljenih rezultata parlamentarnih izbora prijetio kako će „pomesti“ i postojeće nadzorne odbore i postojeće uprave u javnim poduzećima koja, on i njegovi, tretiraju hrvatskim interesom – i u kojima, u ime toga istog interesa, kao i svih prethodnih godina, mogu raditi što im volja. Ne preza ni od konstrukcija o tome kako katastrofalno posluju – u nekima od njih, k tome, kakav je, primjerice, HT Eronet, ni od radnji suprotnih zakonu kako bi cilj ostvario. Njegov jurišnik na mjestu predsjednika Federacije je čak i izdiktirao dnevni red prve sjednice federalne vlade – i smjenu nadzornih odbora u, kako je sam pojašnjavao, hrvatskim poduzećima.

Čović se, međutim, suprotno vlastitim očekivanjima, i brže no što je mogao pretpostaviti, suočio s prvim, i to vrlo odlučnim znacima otpora – onima iz Komšićeva DF-a. Vjerovao je, potom, takav je dojam, kako je „iznenadni“ otpor moguće slomiti na jednostavan način – demagoškim konstrukcijama o udaru na nacionalne svetinje. Posjetu Aluminiju i Elektroprivredi HZHB novi je ministar, saopći „prvi“ u Hrvata, uvjetovao uklanjanjem svih hrvatskih obilježja iz prostorija u kojima je s upravama poduzeća razgovarao – i zato je i od uprava i od nadzornih odbora ovih kompanija zatražio ostavku. Ili će ih, zaprijeti, na to, i to u najskorije vrijeme – zamislite, molim vas – prisiliti sam hrvatski narod.

Kad je, međutim, postalo jasno da to ne ide – posebice nakon što mu novi ministar uzvrati na način koji i nije čest, javno mu poručujući da laže, te da se u vezi s nadzornim odborima i upravama javnih poduzeća moraju poštivati zakoni – lider HDZ se odluči za druge metode. Javna poduzeća su, poručiše njegovi „eksperti“, vlasništvo federalne vlade – i o njihovim nadzornim odborima i upravama odluke ne donose ministarstva, nego cijela vlada. A, na putu tome ne može biti ništa – pa ni zakoni na koje se pozivaju DF i njegov ministar.

Ali, ne prolazi ni to. Resorni ministar, pod čijom ingerencijom su i elektroprivrede – pa i ona HZHB koja je, očito, razlog i najnovije zabrinutosti lidera HDZ-a – u javnost iziđe s novim činjenicama. Iz kojih postaje jasno da javna poduzeća nisu vlasništvo federalne vlade nego njezinih ministarstava – ministar javnosti podastri i faksimile dokumenata iz kojih se to jasno vidi – a to, onda, znači da su i dvije elektroprivrede, zbog kojih je tlak Čoviću i porastao, vlasništvo federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije. I da je, sukladno tome, odgovornost za upravljanje i rukovođenje njima prvenstvena briga resornoga ministra, a tek potom i ostatka federalne vlade.

Ali, od te točke više problem nisu samo apetiti HDZ-a. Iako, iz HDZ-a su odigrali i još jednu kartu – ne zbog DF nego, kako kažu, svoga stvarnog partnera, SDA i njezina lidera kojem talasanja u ovom času baš i ne odgovaraju. Zaprijetili su, naime, bojkotom sjednica federalne vlade sve dok ne bude udovoljeno njihovim ultimatumima. Dakle, ili stavljanje izvan snage Uredbe kojom se regulira izbor članova nadzornih odbora u javnim poduzećima ili, po scenariju dodikovaca u državnomu parlamentu, nas u vladi nema.

No, Bajrovićevim podsjećanjem HDZ-a na sadržaj Uredbe krv u žilama je, koliko preko noći, uzavrela i Čovićevu bošnjačkom partneru. Jer, kontrole nad elektroprivredama odreći se spreman nije ni on. Kakav zakon, i kakve kompetencije o kojima ljudi DF-a zbore – smisao borbe za vlast, poručiše Izetbegovićevi pobočnici, je i kontrola javnih poduzeća.

A uredba vlade? Ne, uzvrati federalni premijer, vlada je izvan snage odlučila staviti sve uredbe prethodne vlade. I učinila je to sa svima osim s ovom o odgovornosti resornih ministarstava za javna poduzeća – koja se, k’o biva, negdje zaturila. Ali, dodaje premijer, i ona bi, koliko u ponedjeljak, mogla biti uklonjena. No, siroti je premijer i ovaj put omanuo. Jer, ponovo je previdio bitan detalj – sporna uredba ne datira iz mandata prethodne vlade. Naprotiv, donesena je prije skoro petnaest godina, po njoj su funkcionirale sve prethodne vlade koje je, kad manje kad više, sastavljala i njegova stranka. I, vrijedi ponoviti, nema nikakve veze s voljom vlade na koju se poziva.

Ali, ne radi se samo ni o uredbi vlade. Na premijerovu žalost, uredba koju bi on adaktirao temelji se na zakonu. A to, opet, znači da bi njezino bacanje u koš značilo i kršenje zakona – što bi, ruku na srce, moglo čitavu priču dodatno zakomplicirati. Jer, nepoštivanje zakona, pa dolazilo ono i od vlade, kazneno je djelo. A, za kazneno djelo se, doduše u pravnim državama, odgovara, zar ne?

Na opasnost nepoštivanja zakona ovih dana upozori i Predsjedništvo DF-a. Javna poduzeća, precizira se u njegovu saopćenju, nisu stranački plijen nego dobro svih građana Federacije – i, ljudi DF-a u izvršnoj vlasti neće dopustiti „političke smjene i imenovanja“. A, najavljeno uvođenje novih propisa, kojima će biti reguliran izbor upravnih i nadzornih odbora u javnim poduzećima, propisa koji su „protivni važećem Zakonu o gospodarskim društvima“, za vodstvo Demokratske fronte je i „nezakonito i ravno ekonomskom državnom udaru“.

Na odgovor, dakako, posebice zbog izjednačavanja najavljene prakse s ekonomskim državnim udarom, i nije trebalo dugo čekati. Uz dodatak, doduše, teret javnog sučeljavanja s argumentima DF-a ovaj put nije preuzeo jedino HDZ. U kola mu je odlučio uprijeti i njegov bošnjački partner. U saopćenju SDA se, naime, još jednom ponavlja da će o „postavljanjima nadzornih odbora i direktora odlučivati cijela vlada, a ne pojedini ministri“ – da će se, drugim riječima, SDA prikloniti ultimativnim zahtjevima HDZ-a, a time vodu pogurati i na svoj vlastiti mlin. A zakon? Ma dajte – što ste se uhvatili zakona k’o pijan plota? Uostalom, zakon su oni sami – jer, mandat im je, pa i za nepoštivanje zakona, dao narod.

Kako će sve ovo završiti? Najiskrenije, ne znam. Ne isključujem, dakako, mogućnost čak i pucanja koalicijskog partnerstva stranaka federalne većine. Ali, ne mislim kako je to i najvažnije. Dapače.  Pita li se mene, puno važnije je da je i najneupućenijima postalo jasno  kako je priča o nacionalnim interesima, koju tako svojski eksploatiraju Čović i njegovi, najobičnija floskula – i kako se iza nje krije najogoljelija borba za kase javnih poduzeća. One su, drugim riječima, jedini nacionalni interes političkih interesnih grupa – onih o kojima zbori i svjetska javnost – a sve ostalo je samo bacanje prašine u oči svjetini.

tacno.net