Dok god se ljevica drži desnice i odvaja od građana, rast će ekskluzivistički pokreti zauzimajući njeno mjesto. Ako ljevica ne ponudi građanima alternativu, ponudit će je netko drugi, netko poput Ivana Pernara ili Donalda Trumpa
Europski parlament jučer je pokrenuo istragu protiv McDonaldsa nakon što je zaprimio peticiju sa 31.000 potpisa koja traži zaštitu radnika. Peticija upozorava na:
– neplaćanje porodiljskog odsustva
– neplaćanje godišnjeg odmora
– odgovaranje radnika od učlanjivanja u sindikate
Broj od 31.000 potpisa je kap u moru od 507.416.607 stanovnika Europske unije. Parlament ih je ipak poslušao, jer nastoji biti u službi svih građana, iako danas u medijima vlada drugačija slika. Zapravo, Europski parlament kroz mnoštvo svojih odbora i komisija kontinuirano radi na zaštiti prava građana i potrošača što mu je jedna od osnovnih preokupacija, pokušavajući stvoriti društvo jednako zaštićenih građana, bez obzira na njihove različitosti. Svakodnevan je administrativni, zakonodavni i konzultativni rad Parlamenta po ovom pitanju. Jedna od skorijih inicijativa jest ukidanje rominga unutar Unije i daljnja borba protiv duhanske industrije stavljanjem oštrijih upozorenja na pakovanja cigareta. Inicijativu su podržali i ljevica i desnica koje su već tradicionalno u velikoj koaliciji.
Tko danas u privatnom sektoru u BiH ima plaćeno porodiljsko, godišnji odmor i sindikat? Tko zatraži svoja prava, dobije otkaz. Radnici rade duplo radno vrijeme za plaće ispod minimalnih, bez prava na godišnji odmor ili bolovanje. Dio minimalne plaće se poslodavcima vraća „na ruke“, a trudnice dobijaju otkaze čim se vrate s porodiljnog. Poslodavac ih ne može otpustiti dok su na dopustu, ali otpušta ih čim se vrate, kao prijetnju svim drugim zaposlenicima, bez obzira što poslodavcu sve troškove plaće porodilje plaća država.
Kod nas su namjerno kao bitne teme postavljene nacija i vjera, kako bi se odvukla pažnja od svega realnog. Vlasti se javno bave imaginarnim pitanjima i nameću ih građanima. Privatno, vlastodršci su sebi riješili realna pitanja. Zaposleni su, kao i njihova djeca. I imaju sva prava. Kćerka premijera Fadila Novalića zaposli se u javnoj upravi i nakon mjesec dana „rada“ odmah ode na mjesec dana godišnjeg odmora. U vremenu socijalističkog samoupravljanja takve privilegije ne bi imala.
Ono protiv čega predstavničko tijelo ujedinjene Europe pokreće istragu zbog peticije 0,006% stanovnika Unije u Bosni i Hercegovini je uobičajeno i nitko se time ne bavi. Ni parlament, ni vlast, ni opozicija, ni nevladin sektor. Tragično je što ovakva pitanja ne otvara vlast, ali je još tragičnije što ih ne pokreće ni opozicija ni nevladin sektor. Ljevica i desnica potpuno su ujedinjene u nebavljenju realnim problemima građana, a potpuno su zaokupljene imaginarnim temama poput „historijskih prava“ i koncepata kako imaginarnim zajednicama nacijama stvoriti što lagodniji prostor za postojanje, potpuno zanemarujući postojanje realnih građana. I desnica na vlasti i ljevica u opoziciji uglavnom se uporno bave idejama nacionalnog preuređenja države i „pravima naroda“, ne spominjući prava i probleme građana.
Već ranije, ‘90-ih, neki ljevičari su nastupili s idejom da ljevica više ne postoji. Takvi su bili britanski laburisti koji su usvojili politiku centra, bavljenje svim i svačim, što ih je dovelo na vlast. Međutim, ovakav pristup usvojila je i desnica tako da su se i ljevica i desnica izjednačile u centru. Propali su koncepti ljevice i desnice. Takav sistem jako je dobro funkcionirao sve do ekonomskog kraha 2000-ih godina. Nije bilo hitnih otvorenih pitanja tako da je lako bilo biti „isti“. Biti ljevičar ili desničar postalo je pitanje zabave i navike, bez ikakvih bitnijih razlika. Ljevica je počela provoditi nacionalnu vanjsku politiku odričući se internacionalizma, a desnica je provodila socijalne programe.
I onda su se pojavili problemi koje u međusobnom umiljavanju otupljene ljevica i desnica nisu mogle riješiti. Bez međusobnih sukoba ideološke prirode ljevica i desnica su se ujednačile, elitizirale i odvojile od naroda. Nemajući konkurencije na političkoj sceni postale su same sebi svrha, uvjerene kako će uvijek u koalicijama vladati ili se periodično smjenjivati.
Kada su se otvorila pitanja globalizacije, ekonomske krize i pluralnog društva građani su iz početka vjerovali svojim tradicionalnim strankama ljevice i desnice. Kako se rješenje nije pojavljivalo unutar ovih navodno različitih, a suštinski istih sistema, povjerenje građana počelo je prelaziti u ruke nečeg drugačijeg – radikala koji obećaju kule i gradove i krše sva moguća pravila. Pojavili su se Orban, Siriza, Podemos, poljski konzervativci, Brexit, Wilders, Pernar, Dveri i mnoštvo drugih pokreta direktno okrenutih na rušenje sistema i kršenje pravila u koja su se građani razočarali jer im nisu riješili probleme.
Koliko god radikalni desničarski režimi u Mađarskoj i Poljskoj imaju parolu „Nama naše“, iznenađujuće, s istim stavom nastupaju i pokreti radikalne ljevice poput Sirize, Živog zida ili Podemosa. „Grčka Grcima“ jednaka je ideji „Poljska Poljacima“. I poljska vlada i grčka vlada potpuno jednako pristupaju problemu današnjeg društva. Smatraju kako isključivo oni imaju pravo odlučivati o svemu u vlastitoj državi, protiveći se bilo kakvom miješanju Europske unije ili bilo koga drugoga. Svi koji ne misle kao oni proglašeni su za neprijatelje. Oba pokreta teže ujednačenom društvu po njihovim mjerilima. Misle kako će oni nametati pravila igre i u svojoj državi i svima ostalima. Dok Mađarska vlada protivno pravilima Europske unije provodi teror nad izbjeglicama, podiže ogradu na granici s drugom članicom Unije, Hrvatskom, odbija prestati gušiti opoziciju, u isto vrijeme grčka vlada odbija vraćati dugove zemlje, pokušava „narediti“ strancima otpis dugova, zahtijeva od Njemačke ratne reparacije od prije 70 godina. Naizgled, različite stvari su u pitanju, ali samo naizgled. I jedna i druga vlada namjerno i svjesno krše prihvaćene obaveze i inate se sa Europskom komisijom. Pokušavaju stvoriti društvo po svojim mjerilima, odbijajući prihvatiti „pravila igre“ u svijetu koji je drugačiji, svijetu u kome ne odlučuju samo oni. Na mikroplanu, identičan takav je Ivan Pernar, koji silom zaustavlja deložacije, odbija plaćati TV pretplatu ili kartu u tramvaju, inateći se sa državom čiji je zastupnik i na čiji je ustav prisegnuo.
Ovakvi identični stavovi navodno ideološki najrazličitijih pokreta potpuno su uništili koncepciju ljevice i desnice, koja danas postaje potpuno prevaziđena. Kod nas je na ovu pojavu, mislim, prvi jasno upozorio Zlatko Lagumdžija, bivši predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, u internom dopisu Glavnom odboru SDP-a, dopisu koji je objavio na svom facebook profilu. Lagumdžija, kao međunarodno vrlo aktivan preko Socijalističke internacionale i Madridskog kluba, svakako je prenio dio općih intelektualnih razmišljanja u Europi i svijetu o problemu ljevice i desnice.
Lagumdžija ispravno u svom dopisu uviđa kako danas više ne postoje ljevica i desnica. Postoje samo inkluzivni i ekskluzivni pokreti. Inkluzivni pokreti teže stvoriti društvo u kome ima mjesta za sve, podjednako i ravnopravno. Ekskluzivni pokretni teže stvoriti društvo u kome će samo oni i njihovi imati sva prava i ostvarene sve potrebe, dok će drugi imati što ostane, ako ostane.
Realno gledajući, danas su sličniji Merkel i Hollande te Orban i Siriza nego Merkel i Orban ili Hollande i Siriza. Bez obzira što su i Merkel i Orban navodno desnica, a Hollande i Siriza navodno ljevica, njihovi pogledi na društvo su totalno suprotni. Merkel i Hollande zalažu se za inkluzivno, a Orban i Siriza za ekskluzivno društvo. I tu nikakve razlike među njima nema.
Na europskom planu ekskluzivne politike postaju sve popularnije obećavajući građanima rješenja svih njihovih problema nauštrb drugih. Obećaju kruh više, otimajući ga od nekoga drugog. Daju obećanja o manje odgovornosti i više prava. S druge strane, inkluzivni pokreti sve su manje popularni nudeći programe jednakosti u bogatstvu i siromaštvu, jednakost prava i obaveza, jednakost u uspjesima i problemima.
U preovladavanju ekskluzivnih pokreta leži enormna prijetnja za svijet u kome živimo. Lako je nositi se sa jednim ekskluzivističkim Donaldom Trumpom ili Vladimirom Putinom. Njih dvojica su za nas na dva kraja svijeta. Koban problem bile bi ekskluzivističke europske države, na čelu s vladama koje bi se ponašale jednako Trumpu i Putinu, krivile druge za sve probleme, tražile više za svoje narode nego što su spremne dati drugima, proganjajući sve drugačije unutar svojih država.
Ako se ponovno pojave takve vlade na čelu europskih država burne prošlosti, neminovno će pokrenuti pitanja za koja smo se nadali kako su prevaziđena, poput pitanja revizije granica ili prevlasti na kontinentu. Neki Trump na čelu Francuske i neki Putin na čelu Njemačke lako bi mogli uništiti kompletnu Europu stvarajući nove sukobe kako bi opstali na vlasti. Potrebni bi im bili vanjski neprijatelji kao opravdanje za unutrašnje probleme koje nisu u stanju riješiti jer ih ne razumiju.
Danas nije moguće imati jaku nacionalnu državu homogenog stanovništva u svijetu koji je pluralan. Kapital je globalni, kretanje ljudi je globalno, kretanje ideja je globalno. Sva društva su pluralna i imaju neku manjinu. Zatvoriti se u sebe, zidati ograde i barikade protiv svijeta i drugačijeg, otjerat će ljude, otjerat će kapital, otjerat će ideje. Europa, ruinirana i upropaštena dvama svjetskim ratovima, jedva je kroz projekt ujedinjenja uspjela ostati kakav takav lider u svijetu. Još jedna era međusobnih sukoba i nesigurnosti potpuno bi uništila ovaj naš kontinent u sve „opasnijem“ svijetu. Danas se uzdižu Kina, Indija, Afrika i Južna Amerika i vrlo skoro će početi predstavljati ne samo ekonomsku već i kreativnu konkurenciju. Europa počiva na ideji jednakosti i sigurnosti. U Europu migriraju i stručni kadar i ideje. Ako se Europa raspadne i postane bojno bolje, ne samo vojno nego i politički, sva kreativnost će početi odlaziti, a Europa će postati i ostati jedna obična nebitna razrušena provincija u kojoj naši životi neće biti nimalo ugodni.
Već je postojala era europske politike u kojoj su se pojavili pokreti koji su obećavali ekonomsku renesansu, a za probleme krivili druge i drugačije. Poručivali su kako će objediniti u sebi i ljevicu i desnicu. Obećavali su izgraditi novi, bolji, pravedniji i pošteniji svijet. I svi znamo koliko je to tragično završilo za Europu i za svijet. Bili su to pokreti za stvaranja ekskluzivnog društva koje ne tolerira i ne podnosi ništa drugačije unutar sebe, a došli su na vlast u mnogim državama. U ostalima su postali opasna manjina.
„Idemo u bitku protiv plutokratskih i reakcionarnih demokracija Zapada. Ova gigantska borba nije ništa drugo nego faza u logičkom razvoju naše revolucije. To je borba naroda koji je siromašan ali bogat u radnicima protiv izrabljivača koji drže zvjerski monopol na sva bogatstva i svo zlato na Zemlji.“
Benito Mussolini, 10. juna 1940. godine. Objava rata Francuskoj i Velikoj Britaniji
Ako ste se zabrinuli koliko ovo liči na priče Viktora Orbana, Donalda Trumpa, Vladimira Putina, Marine Le Pen ili Ivana Pernara, opravdano ste zabrinuti. Ako vas ovo ne brine, na putu ste da ponovo isprobamo koncept ekskluzivnog društva koji nas je jednom već doveo do ruba propasti.
Spasonosno rješenje može ponuditi ljevica, ako se ponovno odmakne od centra i desnice, ponudi realna rješenja za stvarne probleme, ponudi koncept inkluzivnog, tolerantnog i zbog toga uspješnog društva te se ponovno približi građanima u njihovim problemima. Dok god se ljevica drži desnice i odvaja od građana, rast će ekskluzivistički pokreti zauzimajući njeno mjesto. Ako ljevica ne ponudi građanima alternativu, ponudit će je netko drugi, netko poput Ivana Pernara ili Donalda Trumpa. I završit će tragično za mnoge koji će se naći na udaru takvih pokreta jer su drugačiji.
(Dino Šakanović, Prometej.ba)
