Hrvatska vanjska politika je unutrašnja politika HDZ BiH
Ko sopa (salpa, vrsta morske ribe) govana, pun političke lucidnosti i iskustva prof. Ivo Kraljević rečeni Micko poručuje („Državnički govor predsjednika Milanovića u Mostaru“, Glas Grada br., 29.4.2022.) meni, političkom diletantu, da je hrvatski predsjednik Milanović onomad u Zapadnom Mostaru održao državnički, „hrvatski i prijateljski odmjeren govor…prigodom svečanog obilježavanja 30.obljetnice utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane (HVO)“. Svrstava me u najveći problem s kojim se Hrvati danas suočavaju, a to su „domaći Jugoslaveni, Titoisti i štovatelji njegova djela – neprirodne totalitarne tvorevine Jugoslavije, propale ekonomski, potom i politički“, odnosno među oriđinale koji podrivaju „neovisnu državu Hrvatsku“. Referira se na svoj članak objavljen na stanovitom portalu u kojem mi poručuje da je „Tuđman najveća hrvatska povijesna ličnost 20.stoljeća“, a kao reakciju na moju tvrdnju da je on dvostruki ne(o)suđeni ratni zločinac.
Kaže da je Milanović u mostarskoj „Kosači“ rekao „da dolazi kao prijatelj i u prijateljsku državu, da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda u BiH, da su Hrvati odnosno HVO dali ogromni doprinos u obrani i očuvanju cjelovite BiH, da se zalaže za što brži ulazak cijele i uređene BiH u EU, da BiH danas treba egzistirati na Daytonskom sporazumu i da građanska BiH može – ali tek nakon ulaska u EU…“.
Državnik Milanović je svoj „državnički, hrvatski i prijateljski“ govor otprdoklačio sukladno stupnju na koji je srozao svoj ugled, za što me savršeno boli ku..c, ali na žalost i ugled institucije koja službeno predstavlja moju državu. To Republike Hrvatske nedostojno prepotentno mrtvo puhalo došlo je u neslužbeni posjet službeno nepostojećoj, u Haagu meritorno osuđenoj, neoustaškoj tzv. Hrvatskoj zajednici / republici Herceg-Bosni i njezinoj također rasformiranoj soldateski tzv. Hrvatskom vijeću obrane, čiji čelnici su također u Haagu osuđeni kao ratni zločinci. Drugim riječima, aktualni besramnik koji službeno predstavlja Republiku Hrvatsku došao je u, u službenom smislu, samozvani posjet nepostojećoj „neprirodnoj totalitarnoj tvorevini“, a povodom obljetnice osnutka njezine propale zločinačke soldateske. Trećim riječima, došao je kao „prijatelj i u prijateljsku državu“- službeno nepostojeću neoustašku Herceg-Bosnu. Četvrtim riječima, a contrario dakle, kao neprijatelj službene države Bosne i Hercegovine, njezinoga glavnog grada Sarajeva i njezine službene vojske Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Nabraja Micko što su sve pozitivno učinili tzv.Hrvati i njihovo tzv.Hrvatsko vijeće obrane za BiH, od izlaska na referendum do ulaska u opkoljeni Bihać, ali kao tipični lažov kleroustaške provenijencije, prešućuje ono ključno što je, kao krava repom pomuženo mlijeko, prosulo sve dobro odnosno potencijalno dobro što su učinili – kleroustaško-muslimanski rat, neoprostive zločine u njemu počinjene i njegove katastrofalne posljedice po ukupnost hrvatsko-bosansko-hercegovačkih odnosa. Da toga, s aspekta humanizma katastrofalnog,a s vojnog idiotskog, rata nije bilo, a Tuđman i ondašnja službena Republika Hrvatska su mogli i morali spriječiti da usred rata s arhetipskim neprijateljem izbije rat s jedinim mogućim saveznikom, Tuđman je stvarno mogao biti „najveća hrvatska povijesna ličnost 20.stoljeća“. A ovako je po tom ključnom kriteriju od „dr“ Franja Tuđmana veći i državnik, i vojskovođa, i humanist čak i ustaša dr. Ante Pavelić, koji je muslimanima tepao kao „hrvatskom cvijeću“, vidovito im gradio džamijetinu s četiri minareta sred zagrebačkog trga na kojem će pedesetak godina kasnije gnijezdo sviti središnjica HDZ-a… Dočim su Tuđman, Šušak, Boban, Praljak i njihovi HDZ-ovi i HV(O)-ovi samo u Stocu, jugoslavenskom socijalističkom samoupravnom gizdavcu na ljepotici Bregavi, prethodno ga ispraznivši od svih muslimanskih ljudi i stvari, potaracali sve četiri tamošnje džamije i sve četiri njihove munare, kao i sve muslimanske kuće i stanove, te od bosanskohercegovačkog ljepotana učinili hercegbosansko ruglo.
Poput sope govana, pun političke lucidnosti i iskustva aktualni upražnjavatelj funkcije predsjednika Republike Hrvatske, (za)lažući (se) da je za što brži ulazak cijele i uređene BiH u EU, decidiran je da BiH treba nastaviti produbljivati Daytonskim ustavom zajamčene etnoreligijske nacionalne i vjerske isključivosti, a da građanska BiH može, ali tek nakon ulaska u EU. A zašto građani BiH šansu mogu dobiti tek nakon ulaska u EU? Zato jer je tako rekao on. A tko je taj on? Na sreću, svakim novim javnim autogolom sve beznačajniji redikuo na funkciji predsjednika Republike Hrvatske i sukreatora njezine vanjske politike. Briljantni sarajevski politolog dr. Nerzuk Ćurak reče nekidan da je hrvatska vanjska politika unutrašnja politika HDZ BiH…
Ipak, nije da se Micko i ja baš ni u čemu ne slažemo. Na primjer, kvalificirajući me kao oriđinala koji podriva „neovisnu državu Hrvatsku“ (ndH), možda pretjeruje, ipak fala mu na komplimentu.
Darko Kaciga Evropljanin
P.S.
Ceterum censeo… uostalom mislim da se kršćanin, хришћанин, musliman, židov… može biti, ako se mora. Ako se ne mora,a hvala Evropi ne mora se, slobodnomisleći Europljanin/Европљанин ne može više biti kršćanin, хришћанин, musliman, židov…
magazinplus.eu
