U godinama nakon velikih poplava problemi s izlijevanjem rijeka iz korita pojavljuju se sve češće i uvijek iznova nas zateknu nespremne. S obzirom na sve primjetnije klimatske promjene i u zadnjih 10 godina nepromijenjenu disfunkcionalnost vlasti u BiH nije pitanje hoće li se scenarij iz 2014. ponoviti i u budućnosti, nego kada će se ponoviti
Prije deset godina ciklona ljupkog imena (Yvette), ali opake naravi, pogodila je Srbiju, BiH i Hrvatsku. Yvette je 14.-19. svibnja boravila nad Balkanom i pobrinula se za rekordne količine padalina u zadnjih 120 godina. Samo u razdoblju od 48h između 13. i 14. svibnja u nekim područjima BiH je palo oko 150 litara kiše po kvadratnom metru, što je količina koja je uobičajena za period od više od tri mjeseca. Padaline su uznemirile bh. rijeke i pokrenule 1600 klizišta u više od 80 općina, što je rezultiralo smrću 21 osobe i raseljavanjem više od 90 tisuća ljudi. Iz korita su se izlile rijeke Sava, Bosna, Drina, Sana, Vrbas, a pogođeni su bili Orašje, Domaljevac, Šamac, Odžak, Doboj, Maglaj, Brčko, Derventa, Tuzla, Prijedor, Travnik, Janja, Bijeljina, Zenica, Živinice, Vareš, Zavidovići, Ključ, Banja Luka, Čelinac i mnoga druga mjesta u BiH. Poplavne vode su uništile više od 100.000 stambenih objekata i zgrada, napravivši štetu koja se procjenjuje na više od 2 milijarde eura.
Prve ozbiljne naznake onoga što će snaći BiH bile su slike podivljale Miljacke, čiji se vodostaj podigao čak do visine sarajevskih mostova i ugrozio gradski promet na nekoliko relacija. Nakon tog upozorenja, golem je vodeni val u samo dva dana protutnjao Zenicom, potopio Maglaj i Doboj, i svom se silinom obrušio na ušće Bosne u Savu kod Šamca. Sava je tako primila ogromnu količinu vode iz Bosne i počela rasti nevjerojatnim tempom. U razdoblju 14.-19. 5. 2014. vodostaj Save je kod Orašja rastao najprije do dotad neviđenih 11,68m, nakon čega se više nije mogao mjeriti, a onda i dalje, po procjenama ljudi koji su pojačavali savske nasipe, sve do nestvarnih 12,5m! (Za usporedbu, u trenutku dok pišem ovaj tekst vodostaj Save iznosi svega 1,13m.)
I tada dolazi vrhunac poplava: nasipi počinju pucati. Najprije u Rajevom Selu, na hrvatskoj obali Save. Sjećam se kako je u Posavini primljena ta vijest, sa mješavinom straha pred činjenicom da je pukao jedan od najčvršćih nasipa na hrvatskoj strani i nade da će Sava konačno početi opadati zbog otjecanja vode u Slavoniju. No, Sava nije opala, čak ni nakon novog pucanja nasipâ kod Bijeljine. U međuvremenu se Bosna kod Šamca više nije mogla ulijevati u visoku Savu pa se počela razlijevati u okolicu. Voda je razrovala prugu kod Šamca i krenula prema Grebnicama, Domaljevcu i zapadu općine Orašje. Ljudi u mom selu su probdjeli nekoliko noći pojačavajući vrećama pijeska savski nasip, da bi razočarani gledali kako im zaobalne vode iz Bosne dolaze s leđa i potapaju sela. No, i dalje su se branili od najveće katastrofe koja bi nastala pucanjem savskog nasipa kod Orašja. Sava i dalje nije popuštala. Sve dok nasip nije pukao najprije u ratu razorenim Kopanicama, istočnom dijelu općine Orašje, a onda i na Prudu u općini Odžak; tek je tada Sava počela opadati. Na kraju je savski nasip kod Orašja ipak izdržao, ali zaobalne vode su napravile velike štete i dugo se zadržale. Ne znam hoću li ikada zaboraviti kako sam se neobično osjećao vozeći se čamcem po vlastitom dvorištu, u kom je bilo dva metra vode.
Još tužnija i teža priča bila su čitava naselja uništena u klizištima. Malo strašnijih prizora sam u životu vidio od snimaka očajnih ljudi koji su zapomagali gledajući kako im klizište uništava cijelu kuću. Dva mjeseca nakon poplava prolazio sam kroz Topčić Polje i Nemilu i svjedočio katastrofalnom stanju u kojem su se nalazila ova naselja, prikliještena s jedne strane Bosnom a s druge klizištima.
U majskim poplavama 2014. na površinu su isplivali i mnogi akutni problemi bh. društva. Iako se mnogi danas radije sjećaju junačke samoorganizacije i srčanosti građana, divovskog truda volontera oko podjele humanitarne pomoći, spašavanja stanovništva i obrane nasipa, pa i primjera međuetničke solidarnosti i obnove kontakata između nekih mjesta koja su zbog rata izgubila kontakt (u mjestu iz kojega je VRS nekoć u ratu gađala moj kraj, sadašnji su stanovnici samoinicijativno čuvali stoku iz našeg kraja da se ne udavi i hranili je), na površinu potopljene Bosne isplivalo je i ono najgore što se krije u ljudima. Od mladića koji se radovao potopljenoj maglajskoj džamiji te dokonih „religiozno probuđenih“ apokaliptičara i teoretičara zavjere kojima su se ukazivali šejtani na klizištima i HAARPov pečat u oblacima, preko bezočnika koji su povisili cijene namirnica i čizama ili prodavali humanitarnu pomoć, do „stranačkih aktivista“ koji su pomoć davali samo onima sa stranačkom članskom iskaznicom. Da i ne govorimo o događajima nakon povlačenja vode, od boguvapijućih nepravdi s raspoređivanjem pomoći do otezanja s podjelom pomoći do listopadskih izbora, pa čak i „snalažljivih poduzetnika“ koji su skrili dobra iz svojih firmi a onda tvrdili da su im ta dobra stradala u poplavama i za njih dobivali naknade od države.
Na površinu je isplivala i sva nespremnost i nebriga ljudi koji nas politički „predstavljaju“. Zapuštenost kanala, divlje deponije, gradnja u vodozaštitnom pojasu, iskapanje šljunka i neplanska sječa šuma pridonijeli su da štete od poplava i klizišta budu i veće nego što su trebale biti. U mom kraju je npr. nekoć postojao nasip koji nas je mogao zaštititi od zaobalnih voda iz rijeke Bosne i koji bi drastično umanjio štetu, ali je u „demokratskoj tranziciji“ taj nasip prepušten samovolji mještana, koji su ga prokopali i na njegovom mjestu napravili oranice, voćnjake i vikendice. U nekim su mjestima lokalni šerifi bili sramotno nezahvalni prema stranim stručnjacima koji su pritekli u pomoć kad je bilo najteže. Prilično kaotična bila je i organizacija građana na terenu. Neki su zatrpavali kanale kako bi voda išla drugima, drugi nosili vreće kućama kako bi ih stavljali na ulazna vrata (što je bilo uzaludno, jer voda im je tada izbijala iz wc-školjki i podova), treći panično širili glasine i neprovjerene informacije. Generalno su ljudi potpuno nepripremljeni dočekali vodeni val. Tako se moglo dogoditi da jedan Doboj bude potopljen za par minuta s građanima koji su bezbrižno obavljali svakodnevne dužnosti, a da ne budu upozoreni na nadolazeću prijetnju ili evakuirani.
Tek nakon povlačenja vode, bili su vidljivi razmjeri štete. Kuće i dvorišta puni blata i smeća, zidovi puni vlage, nesnosan smrad. Porušeni su mostovi, na relaciji Sarajevo-Doboj rastureno je 200m pruge i 100m ceste kod Kosove. Velike štete pretrpjeli su poljoprivrednici. Ne samo da su usjevi stradali, nego je i tlo zatrovano nanesenim kemikalijama, što je (uz nestabilne vremenske prilike) uništilo cijelu narednu poljoprivrednu sezonu. Zbog velike količine uginulih životinja prijetila je opasnost od zaraza. U mom su se kraju nakon poplava prepričavale mnoge zgode o spašenim i uginulim životinjama. Čuo sam priču o farmi na kojoj se podavilo 5000 peradi, a samo je jedno malo pile uspjelo nekako pobjeći iz kaveza i skupina ljudi u čamcu ga je pronašla na zadnjem suhom mjestu na krovu farme. Jedna je žena uredila skupu jacuzzi-kadu u svom kupatilu, da bi joj nakon poplava baš u tu kadu doplutao leš uginule svinje. Jedan je čovjek pokušao spasiti svinju tako što ju je premjestio na balkon potopljene kuće i onda otišao. Svinja je ušla u kuću i napravila ogromne štete na namještaju i zidovima.
Osim fizičkih šteta, tu su i psihičke traume. U prihvatilištima po školama u mom kraju, gdje su bili smješteni ljudi čije su kuće bile potpuno u vodi, ljudi bi ustali u gluho doba noći i pogubljeni krenuli nahraniti stoku (koja se prethodno podavila); psiholozi su bili cijelo vrijeme na raspolaganju da bi ljude utješili i spriječili moguće tragedije. Drugi, koji su se s katastrofom nekako nosili na silu se smijući s vlastitom nesrećom (stavljajući oglase u kojima mijenjaju auto za čamac i sastavljajući improvizirana plovila od korita i buradi), dotučeni su nepravednom i netransparentnom raspodjelom državne i strane pomoći u narednim mjesecima. Neki su dobili jako malo ili ništa iako su bili teško pogođeni, a neki su se okoristili i dobili pomoć iako uopće nisu bili u poplavama. Od sakupljenih donacija i pomoći – a samo na donatorskoj konferenciji u Parizu je za BiH skupljeno 1,5 mlrd. KM – polovini se danas ne može ući u trag, a građani negoduju kako smo dosad mogli imati nasipe kao u Nizozemskoj da se nije toliko novaca pokralo. S vremenom se dijelu nestalog novca i donacija ušlo u trag, što je rezultiralo hapšenjem nekih sitnih riba koje su profitirale otuđenjem sredstava namijenjenih za obnovu, npr. u aferi nestanka 180 traktora doniranih iz Kine, koji su nezakonito prodavani ili darivani stranačkim ortacima i obiteljskim prijateljima.
Deset godina od katastrofalnih poplava život je krenuo dalje i mnogo toga se zaboravilo, no duh događaja iz maja 2014. i dalje lebdi nad pogođenim mjestima. Neka naselja koja su ionako bila opustošena masovnim iseljavanjima nakon poplava pretvorila su se u gradove duhova. Mnogi se nisu imali gdje vratiti, mnogi nisu htjeli. Što se tiče onih koji su ostali, neki su nadoknadili štete, neki nisu, već prema pomoći od države i rodbine iz inozemstva. Kuće u koje je ušla voda više nisu iste. Ponegdje su na fasadama ostale poravnane žute linije kao uspomena na visinu vodostaja iz doba poplava. Ponegdje voda i dalje nije za piće. Zrak u nekim prostorijama je vlažan i zagušljiv. Najgora je i najzagušljivija ipak zebnja koja se trajno uvukla u ljude i koja zna isplivati kad nekoliko dana zaredom pada jača kiša i kad porastu vodostaji.
U međuvremenu se ponešto i uradilo na obnovi nasipa i sanaciji štete, ali ključni problemi u prevenciji od budućih poplava su ostali. Nema zajedničke strategije na nivou države kad nema nikakvog jedinstva i konsenzusa na nivou države. Dok se predstavnici vlasti ovih dana hvale „znatno unaprijeđenim sistemom zaštite od eventualnih budućih poplava“, stručnjaci upozoravaju na mnoge propuste i nelogičnosti nastale zbog slojeva nepotrebne birokracije i loše koordinacije. Duge procedure i neučinkovite institucije vlasti na različitim razinama blokiraju učinkovitiju obnovu i prevenciju od budućih katastrofa. Stručnjaci kao prevenciju protiv poplava preporučuju više ulaganja u rješenja zasnovana na prirodi, npr. pošumljavanje u svrhu obnove prirodnih plavnih površina. Korijenje drveća sprječava eroziju tla i čini zemljište sposobnijim da upije vodu, a i samo drveće prihvaća dio padavina i usporava tok vode do zemljišta, te smanjuje vjerojatnost pojave klizišta.
No za adekvatna rješenja u BiH uvijek nedostaje političke volje i dugoročne posvećenosti struktura vlasti. Nedostaje i spremnosti da se uvaži mišljenje stručnjaka, jer su odgovorna mjesta na kojima trebaju biti stručnjaci pozauzimali politički podobnici. Najlakše i najkomotnije je pokrpati nasipe (po mogućnosti uoči izbora), presjeći vrpcu pred novinarima i hvaliti se kako je ovo ili ono izgradila aktualna vlast, slično kao što su se političari 2014. u poplavljenim područjima naslikavali u čizmama ili s vrećama pijeska u rukama, umjesto da preuzmu odgovornost za nepripremljenost i katastrofalnu reakciju na prirodnu katastrofu koja je zadesila BiH. U godinama nakon velikih poplava problemi s izlijevanjem rijeka iz korita pojavljuju se sve češće i uvijek iznova nas zateknu nespremne. S obzirom na sve primjetnije klimatske promjene i u zadnjih 10 godina nepromijenjenu disfunkcionalnost vlasti u BiH nije pitanje hoće li se scenarij iz 2014. ponoviti i u budućnosti, nego kada će se ponoviti.
Marijan Oršolić, polis.ba
