Tarik Ramadan, profesor islamskih nauka i filozofije na Fribourg univerzitetu u Švicarskoj, autor je djela Biti evropski musliman i Zapadni muslimani i budućnost islama. Magazin Time ga je opisao kao jedriog od stotinu najvjerovatnijih inovatora 21. stoljeća. Zadnji dan augusta ove godine trebao je početi držati predavanja na poznatom katoličkom univerzitetu Notre Dame u SAD. Nekoliko sedmica prije početka nastave poništena mu je viza na intervenciju Ministarstva za domaću sigurnost, vjerojatno po osnovi, Patriot Acta. Ovo je jedna od reakcija Tarika Ramadana na optužbe kojima je u zadnje vrijeme izložen i koje su, vjerojatno, dovele do uskraćivanja vize. Za dvadeset godina moga studiranja i predavanja filozofije naučio sam cijeniti težinu definiranja i spoznavanja „istine“. Dekart je to jednostavno iskazao: „Jasna i očigledna ideja je istinita“. Kant je sasvim primjereno dodao „dosljednost/konzistentnost“ kao neophodan element. Moje lično iskustvo tokom proteklih 15 godina omogućilo mi je da dam drugu definiciju. U današnjem svijetu komunikacija i masovnih medija, istina nije prvenstveno utemeljena na konzistentnosti i jasnoći već prije na učestalosti. Često ponavljana hipoteza ili sumnja postaje istina. Tri puta ponovljena pretpostavka neprimijetno postaje činjenica. Ne postoji potreba za provjerom, jer to je „očigledno“; konačno „čuli smo to mnogo puta“ i „to svi govore“.
Odnedavno prolazim kroz jedno zanimljivo iskustvo. Stalno mi se govori „istina“ o tome ko sam ja: „Vi ste kontraverzna ličnost“; „Služite se duplim govorom, širite plemenitu poruku na francuskom i engleskom, i radikalnu – pa i ekstremnu na arapskom ili muslimanskim slušaocima privatno“; „Povezani ste sa ekstremistima“, „Vi ste antisemit“, „Prezirete žene“, itd. Kada pitam za izvore ovih informacija, odgovor je uvijek isti: Ovo je odveć poznato. Nalazi se posvuda. Provjerite internet i naći ćete hiljade stranica koje o tome govore. Pažljivije istraživanje pokazuje da ono što mi imamo su novinari ili intelektualci koji medusobno citiraju jedni druge, sugestivno izvještavajući i beskrajno ponavljajuaći šta su drugi jučer rekli, uz upozorenje. Umjesto da to bude povod za razmišljanje, reakcija na takav nalaz je obično „Mora da u svemu ovome ima istine“. Zaista, čudna istina! Napisao sam preko dvadeset knjiga i oko osam stotina članaka; stotinu i sedamdeset kaseta s predavanjima je u opticaju, i ja uporno pitam moje klevetnike: Jeste li pročitali ili saslušali ijedan moj materijal? Možete li dokazati vaše tvrdnje? Ponavljati ih ne znači dokazati ih. Gdje je dokaz moga duplog govora? Da li ste pročitali i jedan od mnoštva članaka u kojima pozivam muslimane da jasno osude radikalna gledišta i djela ekstremizma? Šta je sa mojom izjavom od 13. septembra 2001., koja poziva muslimane da se jasno oglase, da osude terorističke napade i priznaju da neki muslimani izdaju učenje islama? Šta je sa člancima u kojima osuđujem antisemitizam, kritikujući one muslimane koji ne prave razliku između političkog izraelsko-palestinskog sukoba i neprihvatljivog iskušenja odbacivanja jevreja jednostavno stoga što su jevreji? Jeste li upoznati sa tekstovima i snimljenim predavanjima u kojima promoviram prava žena i preporod koji vodi islamskom feminizmu, odbijajući sve vrste zlostavljanja žene (nasilje u porodici, prisilni brakovi, obrezivanje žene, itd)?
Na kraju, jeste li upoznati sa mojim opsežnim proučavanjem islamskih vjerskih izvora i naporima na promoviranju novog razumijevanja, i novog puta za muslimane da ostanu vjerni svojim principima i u isto vrijeme da budu sposobni da se suoče sa izazovima savremenog svijeta? U potrazi za „istinom“ moramo čitati, pažljivo slušati, dvaput provjeriti jasnoću i konzistentnost, ali i biti pripravni da, bar za momenat, budemo izvan centra. Vrlo često, čak i u akademskim krugovima, srećem osobe koje nisu upoznate s mojim naučnim radom. Kada to u toku rasprave postane očito, njihov krajni argument je: „Pa dobro, niste li Vi unuk Hasana el-Bennaa, osnivača Muslimanske braće?“ Kao da je to dovoljan dokaz za sve optužbe. Moj odgovor je: Pa šta? Uostalom, šta vi doista znate o njemu i njegovom životnom putu? Osim toga, da li se ičije ideje genetski prenose, ili da li ičiji moral i etika potječu od poroka i vrlina jednog njegovog pretka. Ova opsjednutost mojim rodoslovljem je, iskreno govoreći, pogubna jer ne dopušta daljnji razgovor. Ti koji su tako ospjednuti mojom genealogijom trebali bi ispitati moj intelektualni pedigre, koji uz mog djeda i oca uključuje i Dekarta, Kanta, i Ničea. Oni bi trebali poznavati moj akademski doprinos i godine koje sam proveo putujući i radeći u saradnji sa Dom Helder Camarom, Dalai Lamom, Majkom Terezom, Abbot Pierreom i bezbroj običnih ljudi iz Kanade, Južne Amerike, Azije, Afrike, Evrope i Amerike; kršćanima i jevrejima, agnosticima i ateistima. Tokom dvadeset godina svako me je nešto naučio, dirnuo me u srce, ojačao moj duh, oblikovao moju misao i ojačao moju vjeru i odlučnost. To, a ne moje genetsko naslijeđe, je moje životno naslijeđe. Usput naučio sam da je nešto nedostajalo Dekartovom govoru o istini. Jasnoća i doslijednost nisu dovoljni: potraga za istinom zahtijeva duboku poniznost i beskompromisan trud. Moje iskustvo življenja s ljudima različite religiozne pripadnosti, porijekla i kultura naučilo me da onaj ko je u sukobu sa sobom nikad neće živjeti u miru s drugima.
Ova jednostavna istina je srž moje poruke muslimanima diljem svijeta: Znajte ko ste i šta želite da budete i počnite razgovarati i raditi sa onima koji nisu kao vi. Nađite zajedničke vrijednosti i gradite s vašim sugrađanima društvo zasnovano na različitosti i ravnopravnosti. Istog onog momenta kada uvidite da ne postoji kontradiktornost između toga da budete muslimani i da budete Arnerikanci, ili Evropljani, vi obogaćujete vaše društvo. Promovirajte univerzalne principe pravde i slobode sa svoje tačke gledišta, i ostavite ostala društva da pronađu vlastiti model demokratije baziran na njihovoj kolektivnoj psihologiji i kulturnoj baštini. Put pred nama je dug i težak, ali ne postoji drugi način da se uspije izuzev da se sruše naši intelektualni getoi, da bismo radili zajedno izvan uskog kruga kome pripadamo. i da bismo izgradili međusobno povjerenje u čijem odsustvu je zajednički život gotovo nemoguć. Potraga za istinom, pojedinačna ili kolektivna, zahtijeva istraživanje; da se nikada ne donosi sud dok se stvar ne istraži, dok ne postane jasna, dok se ne dokaže njena doslijednost, a uz povjerenje, poniznost i ustrajnost s naše strane. Moj odlazak u Ameriku i moje postavljenje na univerzitetu Notre Dame pružali su mi mogućnost da promoviram i podijelim ovu poruku s muslimanskim zajednicama i sugrađanima. Je li ovo prijeteća poruka? Nije li to hitna, poruka koju Amerika treba nakon 11. septembra?
Piše: dr.Tarik Ramadan
(Tekst je objavljen u: Islamske informativne novine – Preporod, br. 19/789, 1. oktobar 2004. god.)
