Zabrana alkohola je prožela cijeli islamski svijet, premda je Arabija nekoć bila vinska regija
Autor: Ronen Steinke | Süddeutsche Zeitung
Zabrana alkohola? Mogli bismo pokušati vratiti se u vrijeme, kada je utemeljitelj islama Muhamed tek postao pravo popularan. I zamisliti si kakvo je oduševljenje izazivala takva ideja.
Arabija u vrijeme kasne antike nije nikakvo mjesto askeze, a Sirija i Palestina glasile su u to vrijeme kao vinske zemlje. Egipat, Mezopotamija – čak se i suhi Jemen ponosi svojim visokokvalitetnim vinom, a geograf Ibn Rusta je nabrojao 78 vrsta vinove loze i to samo na prostoru današnjeg glavnog grada Sane. Rioja i merlot njihovog vremena nosili su nazive al-Schamsi („sunčano“, čiju se fermentaciju pojačavalo sunčanim zrakama), al-Schamul („sjevernim vjetrom hlađeno“) ili al-Qarqaf („ono koje uzdrma“).
Što pobožniji, to pijaniji
Orijentalno vino je vrijedna roba. Izvoze ga karavanima, sirijski grad Palmira bila je međunarodno središte razmjene, kako se da iščitati iz islamske predaje – hadisa. Na istok karavane dostižu do Indije. Iz Gaze isplovljavaju brodovi krcati amforama s vinom prema sjeveru. Arapska riječ za trgovca, tadschir, dolazi od aramejske riječi koja označava trgovca vinom. Toliko je onomad bilo važno to zanimanje.
Gotovo. Danas je zabrana alkohola prožela islamsko učenje, bilo u hanefiskoj, imamitskoj ili saiditskoj pravnoj školi, unatoč svom protestu trgovaca i podrugivanju pjesnika. Zabrana je Jemenu kao i u mnoštvu drugih zemalja ušla čak i u državno pravo. To ne znači da se uvijek poštuje, no kazne prijete. Koliko se daleko islam udaljio od ostale dvije abrahamske religije bit će očito ovog četvrtka, kada se ulicama Izraela ortodoksni Židovi budu radovali i u klaunovim perikama spoticali. Što su pobožniji, to pijaniji: židovski blagdan Purim je slavlje maskiranja-karneval, za kojeg vrijedi službena teološka zapovijed opijanja.
Dok u Židovstvu vino pripada obredu, djelomično i u kršćanstvu, tek je najmlađa od tri svjetske religije, islam, od toga odustao. Možemo to i ovako promatrati: tri religije su jedna iz druge izašle kao ruske lutke. Pri tome je svaka novija verzija postajala trijeznija.
Čaša vina pripada židovskoj večeri Sabata čvrsto koliko i svijeća, a kod nekoliko židovskih blagdana postoje pravi rituali pijenja. To da se opijenost stidljivo ne tolerira samo kao puka nuspojava vidi se iz lijepih rabinskih metafora. Kao pokretač ljubavi između Boga i čovjeka je posrednik ljudski razum, hladna glava. To je jako važno. No, kada se ljubav rasplamsa, posrednik je ispunio svoj cilj te najzad mora ostaviti par bez nadzora.
Kada Židovi u večeri Pashe proslavljaju izlazak iz Egipta, na meniju za svaku odraslu osobu stoje četiri čaše vina. Kada proslavljaju ‘Tu biSchavat’, pozdravljanje ponovnog buđenja prirode, gosti trebaju popiti četiri čaše vina i to u različitim bojama: počinje se bijelim vinom, zatim mješavinom bijelog i crnog/crvenog vina koje svakom čašom postaje tamnije. To se čini u čast prirodi koja se mijenja od zime (bijelo) do ljeta (crveno).
Prvo Isusovo čudo? Usrećivanje pijanih
Kršćanstvo je pak ritualno ispijanje vina vratilo unatrag. Ne na način da su religiozni tekstovi odjednom postali puritanski. U njima naime, Isusovo prvo čudo nije izlječenje bolesnog ili spašavanje izgladnjelog, nego usrećivanje opijenih kojima je ponestalo zalihe – jedva da se ikako drugačije može čitati Ivanovo evanđelje. Više od 400 litara vina, ako se preračunaju ondašnje mjere, poklanja Isus svatovima u Kani u čijim je vrčevima ostala još jedino voda koje se najradije odriče. Kada je šef kuhinje u Kani primijetio pretvaranje vode u vino, pitao je zašto je tako dobro vino ostavljeno za kraj jer su gosti već pijani i ne mogu primijetiti kvalitetu.
Današnja crkvena praksa je drugačija. Vjernici dobivaju samo jedan jedini gutljaj, i to u nadzoru duhovnika, koji je i djelomično tu da pridrži pehar. Gutljaj vina predstavlja krv Isusovu, to znači da nema riječi o opijanju. A kada se bogoslužje završi, narod se više ne okuplja da ispija vino kao njihovi prethodnici. Tko pita zbog čega, naći će u poslanici Rimljanima savjet trijeznosti: umjerenost.
Četiri Kur'anska izvješća o vinu
Takvo je i početno stajalište islamskih pravnika, koji su u devetom i desetom stoljeću počeli interpretirati Kur'an. Tko otvori Kur'an pronaći će u njemu vinovu lozu, alkoholna pića, kockanje kao i u hebrejskoj Bibliji. Ali neće se pronaći izričita zabrana alkohola.
Vino nije haram, nečisto, kao svinjetina. Umjesto toga Kur'an sadrži četiri razasute izjave o vinu, ugrubo rečeno, vidljivo je postupno povećavanje strogoće: Sura 16, vers 67 hvali „alkoholna pića“ kao „lijepe životne potrebe … ljudi koji su pametni“. Zatim dolazi opomena: ne dolazite pijani na molitvu; što dosjetljive interpretatore može dovesti do zaključka da je pijanstvo u drugim situacijama dozvoljeno. Na trećem mjestu se donose prednosti i nedostaci konzumiranja alkohola za društvo. Najzad, na četvrtom mjestu, slijedi osuda koja je u otvorenoj suprotnosti onom prvom mjestu, nazivajući alkoholna pića „vražjim djelom“. Umjesto da je propisao pravilo o opijanju, Kur'an je riznica za diskusiju.
„Kada ti vino proteče kosti, kada se pomiješa s tvojim udovima i prodre ti u srce, podaruje tvojim osjećajima slobodu te oslobađa dušu od želja.“ Ove riječi potječu od klasičnog arapskog pisca al-Jahizija, rođenog u osmom stoljeću na području današnjeg Iraka. A petsto godina nakon Muhameda perzijski pjesnik i astronom Omar Khayyam napada onda još mladi pokret puritanskih muslimana, koji su se zalagali za strogo tumačenje Kur'ana po pitanju zabrane alkohola: „Odite Proroku i recite mu: / Pozdravlja te Khayyam i pita: / Kako to da mi dozvoljavaš (piti) kiselo mlijeko / A želiš da se odreknem slatkog vina?“
Iz suprotstavljenih Kur'anskih mjesta prve egzegete nisu iščitali strogu, nego stupnjevitu zabranu alkohola. Srednji put. Alkoholna pića su dozvoljena sve dok se ne događa opijanje. Moglo bi se kazati da učenjaci postavljaju granicu promila. Kada započinje pijanstvo? U momentu kada se ne mogne razlikovati nebo od zemlje, tako glasi definicija pijanstva iz onog vremena. Time je prag postavljen jako visoko, pravo liberalno. (Židovsko učenje definira totalno pijanstvo na sljedeći način: to je stanje u kojem se ne može razlikovati psovka od pohvale; s tim da ova definicija ne opisuje grijeh nego je cilj slavlje Purima.)
Kako se u islamu razvila granica od nula promila
Prije svega riječ je o političkim impulsima koji su islamske učenjake stavili na distancu s alkoholom. To se događa postupno, kaže istraživačica islama Stefanie Brinkmann, koja u Hamburgu istražuje konzumiranje alkohola u ranom razdoblju Muhamedovog života. Zagovornici apstinencije će se probiti tek kada nastupe tamnija vremena. U 13. stoljeću su Mongoli prodrli kroz Mezopotamiju do današnje Sirije. Gore vinogradi, kuće, mostovi, gradovi. Islam je ponižen. Poraženi se muče u prigovorima. Poraz je Božji znak, mrmljali su neki, kaznio je muslimane jer nisu uzeli za ozbiljno zabranu vina.
Raspoloženje po pitanju alkohola se po prvi puta obrnulo. Oni, koji su Kur'an oduvijek strogo tumačili, porasli su od manjine u većinu. Hanafitska škola, koja je do sada bila tolerantna prema alkoholu, prešla je u tabor prohibicije. „To je početak prvog konsenzusa među dugo posvađanim islamskim učenjacima“, tako je to formulirao istaživač islama Peter Heine koji je osamdesetih godina objavio prvu studiju o konzumiranju vina u islamskom srednjovjekovlju. Novi konsenzus se sastojao od granice od nula promila, i to je od tada pozicija „službenog“ islama.
Drugi šok triježnjenja slijedio je u 19. stoljeću. U međuvremenu je kultura pijenja u mnogim islamskim zemljama prešla u privatnu sferu, uzgajanje vinograda pripadalo je kršćanskim samostanima, a prodaja Židovima. Godine 1798. marširao je Napoleon na Kairo. Ponovno poniženje. Za islamski svijet nastupa era pod europskim kolonizatorima koji slaveći postignuća francuske revolucije nazdravljaju konjakom ili u zdravlje kraljice viskijem.
Postoje dobrostojeći Arapi koji su preuzeli naviku pijenja od europskih visokih klasa kako bi izgledali moderno. Međutim, tijekom nastojanja oko osamostaljenja propagirale su muslimanske vođe neku vrstu povratka na islamske vrijednosti. Tražili su strožija ograničenja drugih religija. Za to su otkrili jedan simbol. U Perziji se uskoro za konzumiranje alkohola moglo dobiti osamdeset udaraca bičem, a od 1903. ova kazna prijeti i perzijskim Židovima i kršćanima.
Danas se to u Islamskoj republici Iran ipak relativiziralo. Iranski režim ne govori javno da manjina među muslimanskim građanima, Židovi i kršćani smiju piti, ali je tako u praksi. Tko želi otkriti kako se otprilike 8.000 članova židovske zajednice u Teheranu ovih dana priprema za predstojeći blagdan Purima, otamo će dobiti znakoviti Ne-podatak. Ne govori se javno da se alkoholna pića poklanjaju za vrijeme blagdana.
Nije ni potrebno. Jedni su trijezni, drugi pijani, ali svi se drže čvrsto zajedno.
S njemačkog preveo Darko Pejanović
Prometej.ba
