Kao što je križarsko-inkvizitorska Evropa u periodu od nepuna dva stoljeća (1099-1291) vodila deset križarsko-pljačkaških ratova protiv svijeta islama i muslimana, tako se nad muslimanima bivše Jugoslavije vrši, evo deseti genocid.
Prvi genocid nad muslimanima događa se 584 godine poslije prvog križarskog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo, kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličanstvo. Spiritus movens i osnovni agens svih ovih akcija bila je Crkva. Ona se pri tome rukovodila crkvenim dogmama extra ecclesiam nulla sallus – izvan Crkve nema spasenja i spasenje j e samo unutar nje, i extra ecclesiam nullus propheta – izvan crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom. To je crkveno-religijsko opravdanje križarskih ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekršćanima. Kao i dva stoljeća ranije u Španiji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musafirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i banovi na tlu Mađarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo šesnaest godina kršćanske vlasti (1683-1699) nije mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga sto šezdeset godina, od 1526. do 1683. godine, dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirati i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih zemalja, u ime religije i ljubavi, do kraja i bez rezerve primjenjuju staro paganko-faraonsko načelo cuius regio eius religio – čija država njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne Bog. O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevački arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lid. Na muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino podsjećaju različiti toponimi i prezimena (Hadžići, prezime Hadžić). Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austrija a da su žrtve bili muslimani Bošnjaci.
Drugi genocid nad muslimanima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana l/istraga potutica”, kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području “Stare Crne Gore” koja se sastojala od svega četiri nahije sa sjedištem na Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tuđemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolička već pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svjedočanstva: prvo, “istraga poturica”, ustvari genocid nad muslimanima se događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg hrišćanskog praznika, i drugo, taj događaj ili istragu poturica” je opjevao vladika – najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u Gorskom vijencu. On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najviše vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelomično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želja za pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče riječima “odža riče na Cetinju” i tvrdnjom o isključivosti između lune i krsta.
Treći genocid nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označi ti kao “generalno trebljenje Turaka – muslimana iz naroda” događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka.
Naime, od samog početka 19. stoljeća Srbija i Crna Gora su eksterminacijom, progonom i ubistvima muslimana, željele stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devastacija u odnosu na muslimane konstante i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeća. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima njoj se pridružuju historičari i političari, naravno uz pjesnike poput Njegoša.
Četvrti genocid nad muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hattišerifa iz 1830. i njegovoga aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da iseli i protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih se podižu dva nova naselja – Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac i Orašje.
Peti genocid nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, događa se na tlu Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Poslije ustanaka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa 1878. godine na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svih tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, usprkos činjenici da se Srbija, shodnoo odlukama Berlinskoga kongresa, obavezala da će poštivati slobodu vjeroispovijesti i sva prava muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i nanijelo joj veliku štetu, ipak je mržnja i neprijateljstvo prema muslimanima bilo veće i jače od svake koristi i interesa. U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu, Prokuplju i Vranju, kao što se, prije nepuna dva s toljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva različita dušmanina, sa potpuno istim posljedicama događaju se u različitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina.
Šesti genocid nad muslimanima (1878-1910), posljedica je Austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austrougarska posljednja pravna država koja je vladala u Bosni unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim građanima osnovna vjerskcr duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u početku svim raspolaživim sredstvima suprostavljali Austrougarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali i u toku okupacije, počeli intenzivno iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gdje je tada još uvijek bila turska vlast Tako dolazi do depopulacije i radikalnog smanjenja broja muslimanske populacije u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su činili skoro 39% populacije Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovništvu 1910. godine opao na svega 32%.
Sedmi genocid nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad muslimanima Balkana prvi nad muslimanima Sandžaka, zato što nije postojala vlast koja bi ih zaštitila.
Osmi genocid nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak, genocidu su bili izloženi posebno muslimani Sandžaka i istočne Hercegovine. Tako je u selu Šahovići, u Bjelopoljskom srezu u Sandžaku, 7. novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvoga povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komi ta tokom dvadesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca.
Deveti genocid nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kočovića, Žerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili 8,1 % ukupne tadašnje muslimanske populacije.
Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od četničkoga, komšijskog, noža što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih devet genocida muslimani se nikaka nisu oružjem suprotstavili svojim koljačima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo očekivali da koljači i zlikovd konačno kažu mi ćemo vam oprostiti što vas koljemo i ubijamo i ubuduće ćemo vam se smilovati. To se nije nikada dogodilo i to je bila naša najveća iluzija, zabluda i samoobmana.
I konačno, deseti, najokrutniji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo čemu je on izniman od ostalih devet.
Okrutniji je, suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. On je najavljen na pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na očigled cijeloga svijeta pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OESS) pod štafetnom palicom Evropske zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki način, zajednički učestvuju Srbija, Crna Gora i Hrvatska. U prethodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednički činile genocid nad muslimanima. Međutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani se u ovom, desetom, genocidu, prvi put, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima bore i na svaki način suprotstavljaju četnicima i ustašama, dakle jedinim argumentima koje oni razumiju i uvažavaju.
Odlomak iz djela: Mustafa Spahić, Povijest islama, str. 409-412.
Dialogos.ba
