Darko Kaciga Dubrovčanin: Konačno rješenje bosansko-katoličkog pitanja: Čović-Komaričini Čardaci

Midhat Hajdarević 2014-11-08

Možete li, odnosno smijete li makar Vi, dragi (svakako draži mi od većine Vaših kolega!) msgr. dr. Franjo Komarica, ako ne prihvatiti, a ono dopustiti mogućnost da je u pozdravu-krilatici koju odnedavno forsiram – Mrš kleroustašiji, sloboda hrvatskoj naciji! – sadržan spasonosni recept odnosno formula za izlaz iz svekolikog hrvatskog, pa i bosanskohercegovačkog, ponora, od moralnog do ekonomskog? Pa možda čak, još uvijek i usprkos svemu, i iz vaše banjolučke odnosno posavske odnosno republičkosrpske katastrofe?

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin
Foto dnevnik.hr : Čović s msgr. Franjom Komaricom
tacno.net

Pretpostavljam da su novinar Slobodne Dalmacije g. Damir Šarac i odnosni urednik tačno prenijeli slovo i duh riječi msgr.dr. Franje Komarice, biskupa banjolučkog i predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, iznesenih u (telefonskom) razgovoru povodom njegove nedavne bombastične izjave da „zbog svega što se događa Hrvatima u Bosni i Hercegovini ta je zemlja najsličnija Siriji i Iraku, gdje militanti Islamske države istrebljuju kršćane i sve koji ne prihvaćaju njihov teror i vladavinu.“ Pa da im je u novinarskom smislu baš pogođen naslov članka objavljenog u spomenutom listu 5.11.2014: „Istrijebili su katolike kao islamisti kršćane“, kao i nadnaslov: „Biskup dr. Franjo Komarica očajan jer se ignorira nestanak jednog naroda“, kao i podnaslov : „Vapaj iz Republike Srpske“, kao i posebno istaknute teze: „Kome mi Hrvati pripadamo? Pokušali smo kod Milorada Dodika, tri godine nas ne želi primiti, predstavnici Hrvata u BiH gledaju nas praznim pogledom, političari iz Hrvatske bježe od nas, u EU ne žele prihvatiti da smo i mi građani Europe.“, kao i još posebnije istaknuti statistički podaci: „95 posto katolika , većinom pripadnika hrvatskog naroda, protjerano je i nemaju nikakvu mogućnost povratka; 220 tisuća katolika živjelo je prije rata u Banjolučkoj biskupiji; 12 tisuća očajnih vjernika ostalo je na svojim ognjištima.“ Pa se pita: „Pa ja kao biskup želim znati kome mi pripadamo, čiji smo mi građani, koji je naš glavni grad: ako Sarajevo nije, Banja Luka nije, Zagreb nije, Bruxelles nije, Washington nije?!“ Pa kaže da je s problemom upoznao vrh svoje crkve na nedavnoj izvanrednoj sinodi u Vatikanu, koji da mu je posljednja nada jer „Papa i vodstvo Crkve ne smiju ostati gluhi, nijemi i nezainteresirani kao što su svi ostali“. I tako dalje i tome slično niže svoju (op)tuž(iv)aljku karizmatski biskup jedne skoro pa bivše biskupije, koristeći priliku da ovakvim izjavama i intervjuima ovakvim novinama i novinarima podeblja osobnu karizmu. A ugroženi narod? Prvo, koji je to zapravo narod po biskupu banjolučkom i predsjedniku Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine ugrožen: hrvatski ili bosanskohercegovački; bosanski ili hercegbosanski; kršćanski ili katolički; hrvatokatolički ili samo republičkosrpskohrvatokatolički ili, još „samije“, banjolučkobiskupijski? I, drugo, na kojem području je ugrožen: u cijeloj Bosni i Hercegovini ili samo u Bosni, odnosno samo u Republici Srpskoj odnosno, još samije, u Banjolučkoj biskupiji? I što zapravo hoće s ovom kuknjavom uzoriti biskup i predsjednik Biskupske konferencije cijele Bosne, ali bogme i vascijele Hercegovine baš ovih dana, kad je i službeno CIK-ovano da se napokon hrvatski narod u BiH oslobodio osmogodišnjeg bošnjačkog komši(ć)luka i maltene plebiscitarno isključivo vlastitim hrvatskim glavama, hrvatskim srcima, hrvatskim junačkim desnicama i hrvatskim glasovima izabrao „pravo“ svoga reprezentanta u troglavom predsjedništvu? I odakle mu (više) pravo na ovakve retoričke redaljke odnosno snebivaljke? Ma što, koji mu je, odnosno koji im je glavni grad!? Pa zar stvarno u biskupiji mu, pa i ostatku Bosne (i Hercegovine) nema nikoga da mu otvori oči, pa to eto činim ja, „neutralni“ Dubrovčanin. Da bih bio uvjerljiviji prelazim na izravno obraćanje, koje Uzoriti neka slobodno shvati kao otvoreno mu pismo odnosno provokaciju da napokon netko u njegovoj Crkvi u Hrvata prekrši nepisani zavjet kojega se tamo svi najdosljednije drže – zavjet monologa.

Dakle, uzoriti biskupe banjolučki, plebiscitarnom voljom Vašega naroda glavnim gradom Vašega etnosa odnosno „entitetosa“ demokratski je izabran odnosno impliciran baš onaj grad kojega se jedinoga tobože niste sjetili nižući potencijalne opcije – (Zapadni) Mostar! Pa umjesto da sada, kad je stvar već (95 posto) riješena, svojim tuž(b)aljkama zajeb…, pardon, gnjavite Papu, izvolite se sa svojim možebitnim problemima obratiti u Mostaru (prije)stolujućem plebiscitarno potvrđenom gazdi svenadležnom za hercegbosanskokatoličke probleme, onom više nego finom i uglađenom gospodinu i uzornom katoliku, a donedavno čak i primjernom drugu i odanom komunistu, doktoru – Draganu Čoviću. S njime biste, za razliku od za balkanske slike i prilike totalno nekompetentnog vrha Vaše Crkve s Papom, Vašim imenjakom, na čelu, zaista mogli dogovoriti i realizirati sve (preostale) formalnosti oko mirne eutanazije Vaše biskupije. Tim više što se naprosto nudi rješenje koje je potpuno u skladu s naukom Velikoga Vođe, neprikosnovenog oca, sina i duha svetoga svih Hrvatica i Hrvata i svekolikog hrvatstva u zemlji i diljem dijaspore, uključujući dakako i BiH – dr. Franje Tuđmana (opet imenjak!), posebice u dijelu oživotvorenja onog najbitnijeg i najgenijalnijeg u njegovu grandioznom znanstveno-političkom opusu – doktrine o povijesnoj neodrživosti višenacionalnih državnih tvorevina, te humanom preseljavanju manjinskih narodnosti s područja gdje ih „kači“ većinski narod na područja gdje su pripadnici te narodnosti većinski narod, kako bi tu oni skupa sa starosjediocima kao sada još „jači“ nastavili „kačiti“ preostale, još humano u obrnutnom pravcu nepreseljene manjinske starosjedioce. Koji nauk je najdosljednije primjenjivao njegov dugogodišnji najbliži suradnik i najvjerniji „ovlaplotitelj“ njegovih genita…, pardon, genijalija – mr.Gojko Šušak (zbog prerane smrti nažalost nije stigao naštancati nikakav magisterij, ali, složit ćemo se, baš mu lijepo pristaje i korespondira s onim neizostavnim, teškom mukom zaređenim Tuđmanovim „dr.“). Treba samo nastaviti ondje gdje su oni stali, odnosno okrutnošću biologije naprasno prekinuti. Na primjer, da baš uz postojeće čapljinsko odnosno stolačko Bobanovo Selo odnosno Šuškovo Naselje (to su već službeni toponimi odnosnih naseljenih odnosno preseljenih mjesta, pa ih valja pisati velikim slovima i bez navodnika!) po dubravskoj visoravni (zemlja samo takva, nema joj ni u Posavini ravn(ij)e!), a svakako i na jugo-istok prema Neumu i Popovu polju, po uhodanom kalupu nastavite štancati kuće; nazovite to, što da ne,(englesko-bosanski: vot jes nou), „Čović-Komaričinim Čardacima“, i tu preselite, izbavite iz očaja i usrećite onu preostalu šačicu Vaših vjernika. Vaš osobni kadrovski problem, Ekscelencijo, mogao bi se riješiti osnivanjem nove, nazovimo je (Zapadno)stolačko-neumska biskupija (tu ćete trebati, i uvjeren sam naići na Papino razumijevanje). A kako bi se ova biskupija teritorijalno protezala sve do Trebinja, kolega mostarski bi Vam, pretpostavljam, rado prepustio naslov trebinjsko-mrkanjskog biskupa koji, ako se ne varam, još formalno odnosno nominalno figurira u njegovoj punoj tituli. Katedrala, u kojoj bi jedan oltar svako trebalo posvetiti spomenu na bosanske katolike, da Vam se podigne iz sredstava općehrvatskog samodoprinosa na najvišoj koti dubravske visoravni, i da je resi zvonik visok najmanje 109 metara, čime će se postići dvostruka svrha: em će biti vidljiv i zadnjoj bošnjačkoj povratničkoj šuši u najzabitijem stolačkom sokaku; em će ući u Guinnessovu knjigu kao najviši zvonik od svih ne samo katoličkih, već i franjevačkih crkava u Hercegovini (Bosnu više neće trebati ni spominjati). Sve u svemu, realizacijom ove više nego entitetotvorne, a iznad svega humane transakcije, nitko više neće moći osporiti legitimno i legalno, povijesno i historijsko, nacionalno i vjersko pravo trećem entitetu da se protegne na istok debelo preko ne samo Neretve i Bregave, već i preko cijeloga Popova polja i Trebišnjice. A narod (bosanski), ako se tom luzerskom kategorijom uopće više ima smisla opterećivati, odavna je sam sebi presudio (ugriz’o se za jezik!) mudrolijama tipa: što izgubiš na ćupriji (vrbaškoj), dobiješ na mostu (neretvanskom).