Đelo Jusić: Istina o Srebrenici, gradu slobode

Đelo Jusić je hrvatski skladatelj, muzičar i aranžer porijeklom iz Bosne i Hercegovine. 2003. godine je u Srebrenici prvi put izvedeno njegovo kapitalno djelo ‘Srebrenički inferno’. Ta skladba je povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici izvedena i ovog petka (10.7.) u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Gospodine Jusiću, jednom ste izjavili kako je Srebrenica kao malo dijete koje su napali sa svih strana itukli dok ga nisu ubili.

Upravo tako. Dobro ste me podsjetili na to. Ja sam bio cijeli rat u Dubrovniku, branio sam moj grad. I onda sam napravio oratorij ‘Istina o gradu slobode’. To je pandan oratoriju o Srebrenici, samo dubrovačka varijanta, a ovo je bosanska – recimo bosansko-hercegovačka. To je meni najprije jedan prijatelj govorio: ti možeš, ti moraš napraviti oratorij srebreničkim žrtvama. I onda me je pekla savjest i morao sam nešto napraviti. Sjeo sam i za nekih dva mjeseca sam napisao oratorij. Trebalo je doživjeti tu neku provaliju, u lošem smislu, a onda je trebalo doživjeti tu Bosnu u najljepšem svjetlu. I tako je nastao Srebrenički inferno – za dijete koje su tukli sa svih strana.

“Inferno” niste izvodili samo u BiH već i u Turskoj.

Da. Izveden je u Ankari na poziv predsjednika turske države u dvorani Kemal Ataturk. Svirala je njihova filharmonija, a bio je i zbor iz Zenice. Televizija je prenosila, a publika je komentirala kako uopće nije razumjela, tekst ali da je muzika kazala sve. Doduše ima jedan dio kada dijete pjeva Bosno moja, mati moja… na tom mjestu sva publika svuda plače. Ima li većeg komplimenta za autora?

Kakav je život “Inferna” danas? Jednom ste također rekli da se muzika mora izvoditi kako bi živjela.

Slike, filmovi… To sve blijedi na neki način, a muzika je ono što ostaje i muzika je u svakoj kombinaciji vječna. Mnogi svjetski autori su pisali upravo nekim prigodama, kao što je Beethoven pisao Eroiku za Napoleona pa kad je vidio da je Napoleon negativac, onda ju je poderao. Odrekao se toga. Ali, Srebrenica je nešto posebno. Na žalost, ne postoji tonski zapis na CD-u (Srebreničkog inferna prim. aut.).

Koja Vam je najzanimljiviji događaj s neke od izvedbe “Srebreničkog inferna”?

Najveći kompliment sam dobio kada sam prije nekoliko godina Inferno izvodio u Srebrenici pred predsjednikom Clintonom. On je sišao s pozornice i čestitao mi i rekao je da će sve učiniti da se Inferno izvede u Carnegie hall u New Yorku. To su i moji snovi i valjda će se ostvariti pa ćemo onda napraviti dobru snimku Srebreničkog inferna.

‘Prijatelj mi je rekao – moraš to napraviti. I za dva mjeseca je nastao ‘Srebrenički Inferno”

Kako je teklo pisanje muzike na stihove Džemaludina Latića?

Ja mojim prijateljima kažem, a evo i Vama ću reći, kako ja vidim muziku, kako je i vidim i mirišem. Vi možete sada reći da sam ja lud, ali to je tako… (smijeh). Ja sam bio u Srebenici i za vrijeme tog jada i nevolje, a i kasnije sam bio i malo je reći da je to para srce. To je čudo u negativnom smislu. Čovjek ne može povezati da je to stvarno tako bilo, a bilo je… I zbog toga me je pekla savjest da nešto napravim.

Što je za Vas Srebrenica lično?

Srebrenica je za mene svjetski problem. To je upravo i Clinton tada rekao: da Srebrenica nije problem Bosne i Hercegovine, već da je to svjetski problem kao što je napad na New York. On je to povezao i rekao da su to tragedije svjetskih razmjera. I baš zato se to ne smije zaboraviti. To treba stalno napominjati, slušati, svirati…

Što je poruka “Inferna”?

Vidite, imate stavke: prolog, egzodus, konvoj pa ima jedan stavak koji je strašno bolan koji se zoveLane tosu, a to znači ‘prokleti bili’. To je poruka neprijateljima, a zadnji stavak je ‘Srebrenice moja vratit ćemo se mi’. To je zadnja poruka Inferna. Vratit ćemo se i vraćamo se mi! U Srebrenicu moju! Na kraju sam dao jedan optimizam koji bi stvarno želio da se ostvari i realizira; da Srebrenica živi onako kako zaslužuje i da se pomogne tim ljudima da se vrate normalnom životu koliko je to moguće.

Da li to znači da, kao što ste govorili o Dubrovniku kao gradu slobode, tako zapravo govorite i o Srebrenici?

Apsolutno! U Dubrovniku imamo i latinski naziv ‘de civitate, libertate, veritas’ – što znači istina o gradu slobode. E tako bi trebalo biti i u slučaju Srebrenice: istina o gradu Bosne – Srebrenice.