Deklaracija „Dignitas infinita“: ljudsko dostojanstvo je ugroženo, a katolici su pozvani na akciju

Svaka ljudska osoba posjeduje beskrajno dostojanstvo, koje je neotuđivo ukorijenjeno u samoj biti te nadilazi svaku okolnost, stanje ili situaciju s kojom se osoba ikada može suočiti

Krešimir Cerovac, polis.ba

Deklaracija „Dignitas infinita“: ljudsko dostojanstvo je ugroženo, a katolici su pozvani na akciju

U ponedjeljak, 8. travnja 2024., u Vatikanu je, uz snažnu podršku pape Franje, Dikasterij za nauk vjere objavio dokument pod nazivom „Dignitas infinita” („Beskrajno dostojanstvo”), koji je bio pet godina u pripremi. Naziv dokumenta nadahnut je riječima pape Ivana Pavla II. upućenim 1980. godine osobama s invaliditetom tijekom Angelusa u Osnabrücku. Dokument ističe 13 „teških kršenja ljudskog dostojanstva“: siromaštvo, rat, migracije, trgovina ljudima, seksualno zlostavljanje, nasilje nad ženama, pobačaj, surogat majčinstvo, eutanazija i potpomognuto samoubojstvo, marginalizacija osoba s invaliditetom, rodna teorija, promjena spola i digitalno (online) nasilje. Deklaracija započinje hrabrim uvodom:

„Svaka ljudska osoba posjeduje beskrajno dostojanstvo, koje je neotuđivo ukorijenjeno u samoj biti, te nadilazi svaku okolnost, stanje ili situaciju s kojom se osoba ikada može suočiti. Ovaj princip, potpuno prepoznatljiv čak i razumu samom, leži u temeljima primata ljudske osobe i zaštite ljudskih prava.”

U Osnabrücku, papa Ivan Pavao II. naglasio je da ljudsko dostojanstvo nadilazi sve vanjske pojave i specifične aspekte života ljudi, rekavši:

„Ova ljubav je razlog vaše nade i vaše hrabrosti za život. U Isusu Kristu Bog nam je na nenadmašan način pokazao kako voli svakog pojedinog čovjeka i time mu daje beskrajno dostojanstvo.“

U izvornom tekstu na njemačkom jeziku koristi se izraz „unendliche Würde“ (= beskrajno ili neizmjerivo dostojanstvo), što se u službenim vatikanskim prijevodima na druge jezike prevodi kao „infinite dignity“ na engleski, „dignità infinita“ talijanski, „dignité infinie“ francuski ili „dignidade infinita“ na portugalski. Hrvatski prijevod je „beskrajno dostojanstvo“, ali ne bi bilo pogrješno niti „beskonačno (neizmjerivo) dostojanstvo“.

U dokumentu se govori o četiri vrste dostojanstva (ontološko, moralno, društveno i egzistencijalno), od kojih je najvažnije ontološko, koje pripada osobi „jednostavno zato što postoji i što je željena, stvorena i ljubljena od Boga … (to) je neizbrisivo i ostaje važeće izvan svih okolnosti u kojima se osoba može naći“.

Uskoro su se pojavili oni koji često igraju ulogu „moralnih bičonošaca“ i „internetskih policajaca“ žustro napadajući dokument u cjelini, tvrdeći da „ono što je dobro u njemu nije novo (!), a ono što je novo nije dobro“. Posebno se obrušili, na vrlo primitivan način, na sam naslov dokumenta, tvrdeći da, navodno, stvara zbunjenost (!) vjernicima, jer je suprotstavljen (!) činjenici da „samo Bog ima beskrajno (beskonačno) dostojanstvo, a čovjek ne“. U nekim kritikama čak se tvrdi da je dodavanje atributa „beskrajno“ ili „beskonačno“ uz riječ „dostojanstvo“ zapravo masonski koncept. Značajan dio kritika dokumenta odnosi se na Papino naglašavanje nedopustivosti smrtne kazne.

Dakle, prema nekim kritikama, ispada da nova deklaracija zagovara neku vrstu novog humanizma temeljenog na božanstvenosti ljudske osobe! Deklaracija jasno ističe da to znači da ljudsko dostojanstvo „nije ograničeno okolnostima“. Drugim riječima, dostojanstvo osobe ne nestaje kad netko postane siromašan, slab, u zadnjim trenucima smrtonosne bolesti … ili čak unutar maternice majke.

Važno je uočiti da je ljudsko dostojanstvo urođena kvaliteta, koja se ne može oduzeti ili izgubiti. Čak i usred neopisivih zlodjela, svako ljudsko biće zadržava svoje urođeno dostojanstvo i vrijednost. Naravno da grijeh može iskvariti osobu koja griješi, ali korupcija leži u njihovu osobnom karakteru, ne u njegovoj ljudskosti. Bez obzira na to što netko učini, bez obzira koliko je vlastiti grijeh povrijedio i iskvario njegov karakter, ta ljudskost ostaje ista. Takve ljude treba poštovati i brinuti se za njih, jer ljudskost sama po sebi predstavlja dobro koje treba poštovati. S obzirom da svatko ima tu dobrotu u sebi, Bog ljubi svakoga. Kršćani moraju slijediti Kristov uzor. Moraju svakoga voljeti, prije svega, zbog njegove unutarnje dobrote, dobrote koja ostaje nepromjenjiva.

Katolička Crkva poučava da je svaki ljudski život svet, te da je dostojanstvo osobe temelj za moralno društvo. Ova vjera temelji se na ideji da su svi ljudi stvoreni na Božju sliku i priliku, te da svaka osoba ima urođeno dostojanstvo i vrijednost. Stoga, svaka osoba zaslužuje biti tretirana s poštovanjem i suosjećanjem, bez obzira na rasu, spol, vjeru ili bilo koji drugi faktor. „Ni ubojica ne gubi svoje osobno dostojanstvo i Bog nam postaje tome garancija. I upravo se ovdje pokazuje paradoksalno otajstvo milosrdne pravednosti Božje“, navodi papa Ivan Pavao II. u enciklici „Evangelium vitae“ („Evanđelje života“, #9).

Deklaracija “Dignitas infinita” donosi snažnu poruku o beskrajnom dostojanstvu svake ljudske osobe, te jasno ističe da čovjekovo „beskrajno (beskonačno, neizmjerljivo) dostojanstvo“ podrazumijeva da ono „nije ograničeno okolnostima“, što znači ne nestaje ni u siromaštvu, slabosti, u trenucima smrtonosne bolesti ili dok je u majčinoj utrobi. Ova deklaracija naglašava ono što pro-life pokreti oduvijek ističu: sva ljudska bića posjeduju neizbrisivo dostojanstvo koje im je dano od Boga, bez obzira na njihovu životnu situaciju ili moralnu prošlost. Ukratko, iako ljudsko dostojanstvo nije doista beskonačno poput Božjeg, ono je nemjerljivo i odražava duboku ljubav i vrijednost koju Bog daje svakoj osobi. Ovo je temeljno načelo ljubavi, milosrđa i poštovanja prema svakom ljudskom biću u katoličkom nauku. Zato se može govoriti o „beskonačnom dostojanstvu“.

Ovdje bi se moglo primijeniti i filozofsko razmišljanje, koje u knjizi „Filozofija i filozofije“ daje isusovac Rudolf Brajčić:

„Postoje bića dviju beskonačnosti: zatvorene (aktualne) i otvorene (parcijalne), tako da otvorena beskonačnost ishodi iz zatvorene i u nju se vraća, da bi na kraju beskonačni Apsolut bio sve u svemu. … Tu je koegzistencija apsolutne nadređenosti i apsolutne podređenosti, pri čemu apsolutna podređenost znači punjenje apsolutnom beskonačnošću, tako da otvorenu beskonačnost (vidljivi svijet!) možemo nazvati hodočasnicom u zatvorenu beskonačnost.“ …

Iz dobronamjernog isčitavanja dokumenta jasno proizlazi da ljudsko dostojanstvo nije zaista beskonačno poput Božjeg, ali je neizmjerno. Ono odražava duboku ljubav i vrijednost koju Bog pridaje svakom pojedincu. Ovo priznanje dostojanstva ima dalekosežne posljedice za način na koji čovjek tretira druge i zagovara njihova prava. Ukratko, iako ljudsko dostojanstvo nije beskonačno na isti način kao Božje, ostaje sveta i bitna značajka ljudskog postojanja. I to je ozračje koje vlada u „Dignitas infinita“.

Crkva promiče ljudsko dostojanstvo jednako strastveno kao i bilo tko drugi, iako to nije baš uvijek činila u prošlosti. U ovom dokumentu se poziva na riječi pape Benedikta XVI.:

„Bez korekcija koje pruža religija, razum također može pasti žrtvom iskrivljenja, kao što je manipulacija ideologijama ili primjena na djelomičan način, koji ne uzima u potpunosti u obzir dostojanstvo ljudske osobe. Takva zloupotreba razuma, na kraju krajeva, rezultirala je trgovinom robljem i mnogim društvenim zlom, posebno totalitarnih ideologija dvadesetog stoljeća.“

Središnja poruka dokumenta „Dignitas infinita” je da je kršćanima povjerena odgovornost da istaknu dostojanstvo ljudske osobe, da se za dostojanstvo bore i osude njegovo zloupotrebljavanje. Kada dobrota i istina prevladaju u bilo kojoj kontroverznoj temi, to je zato što se dostojanstvo postavlja u središte rasprave. Ključna pretpostavka ovog dokumenta je da će svijet biti bolji, ako se potakne veći broj katolika i svih ljudi dobre volje, da usmjere rasprave na ono što se može opravdati u ime dostojanstva.

U uredničkom članku na Vatikanskom medijskom servisu, Andrea Tornielli, njegov urednički direktor, iznio je svoje mišljenje o novom tekstu ističući:

„Novi tekst doprinosi prevladavanju podijeljenosti između onih koji se isključivo fokusiraju na zaštitu života nerođenog ili umiruće života, zanemarujući druge prijetnje ljudskom dostojanstvu, te onih koji se fokusiraju samo na obranu siromašnih i migranata zaboravljajući da je život potrebno zaštiti od samog začeća do prirodnog kraja.”

Deklaracija odlučno odbacuje rodnu teoriju, opisujući je kao „izuzetno opasnu” jer, između ostalog, „namjerava negirati najveću moguću razliku među živim bićima: spolnu razliku.” U deklaraciji se ističe:

„Ova temeljna razlika nije samo najveća zamisliva razlika već je i najljepša i najmoćnija od njih. U muško-ženskom partnerstvu, ova razlika postiže najčudesniju međuosobnost. Time postaje izvor tog čuda koje nas uvijek iznova iznenađuje: dolazak novih ljudskih bića na svijet.”

Podsjeća da „Crkva poučava da je ljudski život u svim njegovim dimenzijama, kako fizičkim tako i duhovnim, dar od Boga“, te dodaje:

„Težnja za osobnom samoodređenosti, kao što to propisuje rodna teorija, suprotna je ovoj temeljnoj istini da je ljudski život dar, što predstavlja priznanje staroj kušnji da se čini samoga sebe Bogom.”

Deklaracija zaključuje da „treba odbaciti sve pokušaje zamagljivanja nepremostive spolne razlike između muškarca i žene.“

Završna poruka glasi: „Crkveno učiteljstvo postupno je razvijalo sve dublje razumijevanje značenja ljudskog dostojanstva, zajedno s njegovim zahtjevima i posljedicama, sve do spoznaje da dostojanstvo svakog ljudskog bića prevladava iznad svih okolnosti.“

---

Krešimir Cerovac, polis.ba