Eric Hobsbawm: Intelektualci i Španjolski građanski rat
Za razliku od Drugog svjetskog rata, u Španjolskom građanskom ratu pogrešna je strana pobijedila. No, zahvaljujući intelektualcima, umjetnicima i piscima, koji su se tako snažno mobilizirali u korist Republike, u ovom slučaju povijest nisu pisali pobjednici
(Prometej.ba)
Izbor između dvoje
Počet ću holivudskim filmom koji je postao trajna ikona jedne vrste prosvijećene kulture, barem među starijim generacijama: Casablanca. Postava je, nadam se, još uvijek poznata: Humphrey Bogart, Ingrid Bergman, Peter Lorre, Sydney Greenstreet, Marcel Dalio, Conrad Veit, Claude Rains. Njegove fraze postale su dio našega diskursa: ‘Play it again, Sam’, ‘Round up the usual suspects’. U biti je riječ o temi ovoga eseja. Jer, ostavimo li postrani osnovnu ljubavnu priču, film govori o Španjolskome građanskom ratu i široj politici toga čudnog ali odlučujućeg perioda dvadesetoga stoljeća, eri Adolfa Hitlera. Rick, junak, ako se sjećate, borio se za republikance u Španjolskom građanskom ratu. Iz njega izlazi poražen i ciničan u svome Marokanskom cafeu, a završava vraćajući se borbama Drugog svjetskog rata. Ukratko, u Casablanci je riječ o antifašističkoj mobilizaciji tridesetih godina. A ti mobilizirani protiv fašizma prije svih ostalih, i najstrastveniji, bili su zapadni intelektualci.
U povijesti ‘kratkoga dvadesetog stoljeća’ (Doba ekstrema: Kratko dvadeseto stoljeće 1914-1991, Abacus), govorio sam o posebnostima i složenostima ove mobilizacije. Kao što znamo, Osovinu – Njemačku, Italiju i Japan – na kraju je porazio vojni savez, a prešutno i jedan koji nalikuje ideološkom savezu, od kojih su oba bila kratkoga vijeka, između kapitalističkog SAD-a, komunističkog SSSR-a i staroga liberalno-buržujskog imperijalizma Velike Britanije. No, do ovog saveza uistinu je došlo tek 1941, gotovo devet godina nakon Hitlerovog dolaska na vlast. On je ustvari bio nametnut saveznicima nemilosrdnom ekspanziom sila Osovine, na čelu s Njemačkom. Hitler je uspješno nametnuo rat Britaniji i Francuskoj, SSSR-u i SAD-u, svima koji su ga htjeli izbjeći.
Liberali nisu ni imali opciju neutralnosti. Prva lekcija iz Španjolskog građanskog rata je da „neinterveniranje“ pomaže jednoj strani
Da „fašizam znači rat“, kako glasi onodobni slogan, bilo je očito od trenutka kada je Hitler došao na vlast. Takva je bila, barem za sve one na političkoj ljevici, narav nacističkog projekta. Nije to Hitler tajio. Logični odgovor bio je očit: ujediniti sve sile koje se protive fašizmu, ma iz kojeg razloga. Taj prijedlog smatram očiglednim, i uistinu, to jedinstvo naposljetku je i skovano te je porazilo fašizam. Iz razloga koje ne razumijem to je u Francuskoj osporavano, primjetno od pokojnog Françoisa Fureta u njegovoj Le passé d’une illusion. Fureta je ljutilo što su se komunisti, a posebno Francuska komunistička partija, okoristili politikom antifašističkog jedinstva, te su se zapravo i nametnuli kao glavni igrači ove unije. On, stoga, niječe realnost antifašizma kojeg smatra samo pukim komunističkim taktičkim trikom za dobivanje podrške liberalnog i demokratskog svijeta.
Prateći sličan pravac, Kristof Poiman, koji je u časopisu Le Débat kritizirao moju povijest dvadesetog stoljeća, nastoji politiku 1930-ih predstaviti triangularnom, a ne binarnom. Demokracija, tvrdi on, suprotstavila se i fašizmu i komunizmu s istim neprijateljstvom, ili je barem to trebala učiniti.
No, to se nije dogodilo. Izbor je bio između dviju strana. Prepoznat je kao stajanje između dviju strana. Oni u Londonu, Parizu i Washingtonu koji su se bojali novog svjetskog rata ni na trenutak nisu povjerovali da bi on trebao biti vođen protiv bilo koga drugog osim protiv agresorskih sila, tj. protiv Njemačke, bila ili ne bila ona u savezu s Italijom i Japanom. Bez sumnje Poljska, Rumunjska i male baltičke države strahovale su od Rusije, i s dobrim razlogom, no promatrano globalno, na Rusiju se gledalo kao protutežu glavnoj opasnosti, koja je bila Njemačka.
Liberali nisu ni imali opciju neutralnosti. Prva lekcija iz Španjolskog građanskog rata je da „neinterveniranje“ pomaže jednoj strani. Bilo je to očito za britansku vladu, koja je zasigurno željela da pobjede nacionalisti, mada je također htjela u to vrijeme izbjeći formalno svrstavanje na Hitlerovu i Mussolinijevu stranu protiv boljševika. Kao što je to Maurice Hankey, tajnik kabineta, stavio pred britansku vladu 20. srpnja 1936:
“U sadašnjoj europskoj situaciji, kada su Francuska i Španjolska pod prijetnjom boljševizma, nije nezamislivo da ćemo možda uskoro smatrati uputnim ujediniti se s Njemačkom i Italijom. Što smo dulje izvan europskih komplikacija, tim bolje.”
(Citat iz: Enrique Moradiellos, La perfidia de Albión: el gobierno británico y la Guerra civil española, Dvadeseto stoljeće, Madrid 1996, str. 51)
Isto je tako bilo jasno Léonu Blumu da prihvaćanjem preko volje neinterveniranja, i zbog domaće i zbog međunarodne politike, izdaje Španjolsku Republiku. U javnosti se pravdao tvrdeći da je to jedini način da se izbjegne rat, jer je Europa – rekao je – na rubu rata u kolovozu 1936. (govor pred Zastupničkim domom, 6. prosinca 1936) – no to očito nije bilo tako.
Ukratko, stvarna neutralnost između dviju strana u Građanskom ratu, ili jednako neprijateljstvo prema obima, bila je nemoguća. To je, naposljetku, i sam Staljin otkrio između 1939. i 1941.
Naravno da liberalno i demokratsko mišljenje zapravo nije bilo neutralno između dviju strana. U Dobu ekstrema citiram anketu javnog mišljenja s početka 1939. koja je pitala narod u SAD-u koga žele vidjeti kao pobjednika u ratu između Rusije i Njemačke. Osamdesettri posto željelo je da pobijedi Rusija, sedamnaest posto da pobijedi Njemačka. Slična anketa postoji i o Španjolskom građanskom ratu: osamdesetsedam posto favorizira Republiku, trinaest posto nacionaliste.
U centru i na marginama
Španjolski građanski rat bio je i u centru i na marginama ere antifašizma. U centru zato što je otpočetka viđen kao europski rat između fašizma i antifašizma, gotovo kao prva bitka predstojećeg rata, kojeg neke karakteristike, poput zračnih napada na civilno stanovništvo – anticipira. No, Španjolska nije sudjelovala u Drugom svjetskom ratu. Francova pobjeda sastojala se u tome što nije imao veze s propašću Francuske 1940. Iskustvo republikanskih vojnih snaga nije relevantno za buduće ratne pokrete otpora, iako su u Francuskoj pokrete otpora uglavnom činili izbjegli španjolski republikanci te nekadašnji međunarodni vojni oficiri koji su imali glavnu ulogu u pokretima drugih zemalja. Neobična je činjenica da gerilsko ili partizansko ratno djelovanje Republikanci nisu mnogo koristili tijekom Građanskog rata, a, ondje gdje je do njega došlo, nije bilo naročito uspješno; što je još zanimljivije budući da su tu strategiju koristili s lokalnim uspjesima španjolski komunisti između 1945. i 1949.
Izvor fotografije: http://www.themilitaryminute.com/
Britanske i američke oružane snage jedva da će imati ikakve koristi od iskustva „prijevremenih antifašističkih“ dobrovoljaca koji su se borili u Internacionalnoj brigadi, dok će njemačke, talijanske i ruske snage dobro iskoristiti profesionalce koje su poslali u Španjolsku između 1936. i 1939.
Začudo, Građanski rat najveći je utjecaj na buduće događaje imao ne kroz vojne aktivnosti, nego kroz politiku. Kako sam pokušao i objasniti u Dobu ekstrema (poglavlje 5, odlomak IV) to je poslužilo kao model i za političku strategiju europskim pokretima otpora te stoga i za formu nakon oslobođenja koju su preuzele oslobođene vlade, osobito u zoni pod sovjetskim utjecajem. Međutim, ova faza eruopskih politika bila je kratkotrajna. Dovršena je nakon 1947. Hladnim ratom.
Ukratko, nakon što je na trenutak bila centar svjetske povijesti, Španjolska se vratila svojoj tradicionalno marginalnoj poziciji. Izvan Španjolske Građanski rat je nastavio živjeti, kao što to i danas čini među ubrzano nestajućim brojem njegovih ne-španjolskih suvremenika. Postao je i ostao upamćen kod onih koji su tada bili mladi kao srcedrapajuće i neuništivo sjećanje na prvu veliku i izgubljenu ljubav. To u samoj Španjolskoj nije bio slučaj, gdje su svi iskusili tragični, ubojiti udarac građanskog rata, koji je bio skriven mitologijom i manipulacijom režima pobjednika – koji je izvanredno prostudirao Paloma Aguilar Fernández u Memoria y olvido de la Guerra civil española (Madrid 1996) [Sjećanje i zaborav Španjolskog građanskog rata].
Ukoliko želimo Španjolski građanski rat smjestiti unutar glavnoga okvira antifašističke ere, moramo imati na umu dvije stvari: neuspjeh, zapravo, u suprotstavljanju fašizmu i disproporcionalni uspjeh antifašističke mobilizacije među europskim intelektualcima.
Malo nas je pak znalo da smo došli u rat antiknih mušketa i zaglavljenih strojnica, da nas vode hrabri, ali zbunjeni amateri
Ne govorim samo o uspjehu fašističkog ekspanzionizma i neuspjehu snaga, koje su favorizirale mir, da zaustave očito neizbježni dolazak još jednog svjetskog rata. Imam na umu i neuspjeh njegovih protivnika da promijene javno mišljenje. Jedina područja koja su doživjela istinski politički pomak prema lijevo nakon Velike depresije bila su Skandinavija i Sjeverna Amerika. Veći dio centralne i južne Europe već je bio pod autokratskim vladama ili je padao pod njih, ali utoliko koliko možemo prosuditi iz rasutih izbornih podataka, pomak u Mađarskoj i Rusiji, a da ne spominjemo njemačku dijasporu, bio je uglavnom prema desnici. S druge strane pobjeda Popularnog fronta bio je pomak unutar francuske ljevice, a ne pomak mišljenja prema ljevici. Izborna pobjeda 1936. donijela je zajedno radikalima, socijalistima i komunistima jedva jedan posto više glasova u odnosu na 1932. No ipak, ako mogu da rekonstruiram osjećaje te generacije iz vlastitog sjećanja, moja generacija ljevičara, bez obzira jesmo li ili nismo bili intelektualci, nije sebe vidjela kao manjinu u povlačenju. Nismo očekivali da će fašizam neizbježno nastaviti svoje napredovanje. Bili smo sigurni u dolazak novoga svijeta. Slijedeći logiku antifašističkog jedinstva, jedino se neuspjeh vlada i naprednih stranki u ujedinjenju protiv fašizma ubraja u seriju naših poraza.
Ovo pomaže objasniti disproporcionalni pomak u odnosu prema komunistima među onima koji su već na ljevici. Također, objašnjava povjerenje nas mladih intelektualaca, to je ovoj društvenoj grupaciji bilo vrlo lako, te dicproporcionalnu mobilizaciju protiv fašizma. Razlog je očit. Fašizam – čak i talijanski fašizam – bio je protivan u načelu razlozima koji su definirali i mobilizirali intelektualce kao takve, naime vrijednosti prosvjetiteljstva te američke i francuske revolucije. Izuzev Njemačke, s njezinim moćnim školama teorijske kritike liberalizma, nije bilo značajnijeg sekularnog tijela intelektualaca koje ne bi pripadalo ovoj tradiciji. Rimska katolička crkva imala je tek nekoliko eminentnih intelekturalaca koji su bili poznati i poštovani izvan vlastitih redova. Ne niječem da su na nekim područjima, prvenstveno u književnosti, neke od najznačajnijih figura bile posve jasno na desnici: Eliot, Hamsun, Pound, Yeats, Paul Claudel, Céline, Evelyn Waugh – no čak i u književnim vojskama politički svjesna desnica formirala je 1930-ih umjereni odred, osim možda u Francuskoj. Postalo je to očito 1936. Pisci iz SAD-a, bez obzira prihvaćali ili ne neutralnost SAD, nadmoćno su bili protiv Franca, a Hollywood čak i više (Frederick R. Benson, Writers in Arms: The Impact of the Spanish Civil War, 1968, str. 26). Od upitanih britanskih pisaca petorica su bila za nacionaliste, 16 ih je bilo neutralnih i 106 za Republiku i to vrlo strastveno (Hugh Thomas, The Spanish Civil War, meki uvez, str. 347). Što se tiče same Španjolske nema nikakve sumnje gdje su stajali pjesnici španjolskog jezika: García Lorca, braća Machado, Alberti, Miguel Hernández, Neruda, Vallejo, Guillén.
Vjerojatno ću biti prokleto loš vojnik. Ali kako da o njima i za njih govorim, a da ne postanem jedan od njih?
Ova usmjerenost već je djelovala protiv talijanskog fašizma, mada su mu nedostajale barem dvije karakteristike koje bi ga vrlo vjerojatno učinile nepopularnim među intelektualcima: rasizam (do 1938) i mržnja prema modernoj umjetnosti. Talijanski fašizam nije izgubio podršku intelektualaca, mimo onih koji su već 1922. bili privrženi ljevici, sve do Španjolskog građanskog rata. Čini se da, uz rijetke iznimke, talijanski pisci – za razliku od njemačkih pisaca – nisu emigrirali za vrijeme fašizma. Zato je 1936. godina prekretnica u talijanskoj kulturnoj i političkoj povijesti. To bi mogao biti razlog što je Španjolski građanski rat ostavio vrlo malo traga na talijansku beletristiku, osim u retrospektivi (Vittorini). Oni koji su pisali o tome su emigrantski aktivisti: Rosseliji, Pacciardi, Nenni, Longo, Togliatti (Aldo Garosci, Gli intelletuali e la Guerra di Spagna, Torino 1959). S druge strane, protiv Njemačke je intelektualni antifašizam djelovao od trenutka Hitlerovog stupanja na vlast, spaljivanja knjiga koje nacistička ideologija nije odobravala i dopuštanja odlijevanja ideoloških i rasnih emigranata. Willi Muenzenberg odmah je prepoznao njegov međunarodni potencijal te ga na briljantan način iskoristio za Smeđu knjigu i kampanju u obranu Dimitrovog Paljenja Reichstaga. Reakcija i intelektualaca i mobilizirane ljevice na Španjolski građanski rat bila je, očekivano, spontana i masovna. Ovdje je, napokon, na napredovanje fašizma odgovoreno oružjem. Privlačnost oružanog otpora, mogućnost borbe, a ne samo pukog pričanja, bila je zasigurno presudna. Pjesnik Auden, koji je bio pozvan da zbog propagandne vrijednosti vlastitog imena ide u Španjolsku, napisao je svome prijatelju: ‘Vjerojatno ću biti prokleto loš vojnik. Ali kako da o njima i za njih govorim, a da ne postanem jedan od njih?’ (Carpenter, Life of W. H. Auden, str. 207). Mislim da se sasvim slobodno može reći da je većina politički svjesnih britanskih studenata moje dobne skupine smatrala svojom dužnošću ići u Španjolsku i boriti se te da je osjećala grižnju savjesti kad to ne bi učinili. Izvanredni val dobrovoljaca koji su otišli boriti se za Republiku jedinstven je, mislim, u čitavom dvadesetom stoljeću. Najpouzdanija brojka o snazi stranog tijela dobrovoljaca koji su se borili za Republiku je 35.000, što nije mnogo manje od izvorne procjene Hugha Thomasa od 40.000 (Skoutelsky, 1998, str. 327-331).
Bili su vrlo šarolika družina, društveno, kulturno kao i osobnom poviješću. A ipak, kao jedan od njih, engleski pjesnik Laurie Lee, napisa:
“Vjerujem da smo zajedno dijelili nešto drugačije, po čemu smo bili jedinstveni u to vrijeme – priliku da učinimo jednu veliku i jednostavnu gestu osobne požrtvovnosti i vjernosti, koja nam se možda više nikad ne bi pružila… malo nas je pak znalo da smo došli u rat antiknih mušketa i zaglavljenih strojnica, da nas vode hrabri ali zbunjeni amateri. No, na trenutak nije bilo polu istina i oklijevanja, bili smo našli novu slobodu, gotovo novu moralnost, a otkrili novog Sotonu – Fašizam.”
Laurie Lee, A Moment of War, 1991, str. 46
Ne tvrdim da su brigade bile sačinjene od intelektualaca, mada je odlazak u dobrovoljce u Španjolsku, za razliku od francuske Legije stranaca, implicirao određeni nivo političke samosvijesti i određeno znanje o svijetu koje većina nepolitičkih radnika nisu imali. Za većinu od njih, osim onih iz susjedne Francuske, Španjolska je bila terra incognita, u najboljem slučaju oblik sa školskog atlasa. Zahvaljujući odličnoj monografiji (Skoutelsky, 1998), znamo da je najveći pojedinačni dio Internacionalne brigade, francuski (negdje oko 9.000), dolazio iz radničke klase – devedesetdva posto – zajedno s ne više od jedan posto studenata i članova slobodnih zanimanja, od kojih su doslovno svi bili komunisti (str. 143). S obzirom na njihove tehničke kvalifikacije, većina ih je bilo zaposleno iza prvih linija (Rémi Skoutelsky, L’Espoir guidait leur pas: les volontaires français dans les Brigates internationals, Bernard Grasset, 1998). Vjerojatno je intelektualaca bilo više među političkim prognanicima koji su formirali kadrove Brigada, a nadam se da nisam odveć ‘šovinist’ ako kažem da visok udio Židova među dobrovoljcima implicira intelektualne aktivnosti. Jedna trećina američke Linkolnove brigade bili su Židovi, kao što je bila i većina američkih žena u Španjolskoj (N. Carroll, The Odyssey of the Abraham Lincoln Brigade: Americans in the Spanish Civil War, Stanford 1994). Dobro informirani procjenjuju da je oko 7.000 Židova bilo u Internacionalnoj brigadi (Arnold Paucker, Deutsche Juden im Kampf um Recht und Freiheit, Schriften d. Leo Baeck Instituts, Drugo izdanje, Teetz 2004, str. 254). Međutim, u Brigadama ili izvan njih, u predanost, katkad praktičnu predanost, intelektualaca ne treba dovoditi u pitanje. Pisci su podržavali Španjolsku ne samo novčano, govorima i potpisima, nego su o tome pisali, kao što su to učinili: Hemingway, Malraux, Bernanos i doslovno svi značajniji tadašnji mladi britanski pjesnici – Auden, Spender, Day Lewis, Macneice. Španjolska je bila njihovo središnje iskustvo njihovih života između 1936. i 1939, čak i ako su se kasnije povukli s pozornice.
Hemingway u Španjolskom građanskom ratu (http://www.circuitmag.net/)
Tako je bilo i u mojim studentskim danima na Cambridgeu između 1936. i 1939. Ne samo da je Španjolski rat okrenuo mlade muškarce i djevojke ljevici, nego smo bili inspirirani specifičnim primjerom onih koji su se otišli boriti u Španjolskoj. Tko je god ušao na Cambridgeu u sobe studenata socijalista i komunista onih dana sigurno je mogao naći u njima fotografiju Johna Cornforda, intelektualca, pjesnika, vođe studentske Komunističke partije, koji je stradao u bitci u Španjolskoj na svoj dvadesetprvi rođendan u prosincu 1936. Kao i poznata fotografija Che Guevare, bila je snažna, ikonska slika – ali nama je bila bliža i, postavljena iznad kamina, bila nam je svakodnevni podsjetnik za što smo se borili. I kako se to događa, malo koji je student s Cambridgea ili bilo koji drugi student, zapravo otišao boriti se u Španjolsku nakon što je Komunistička partija Velike Britanije odlučila, po svoj prilici u jesen 1936, odvratiti studente od odlaska u dobrovoljce Internacionalne brigade osim ako nemaju specijalne vojne kvalifikacije. Mnogi od onih koji su se borili bili su se pridružili republikanskim snagama prije nego što je Partija uvela ovu politiku. Usprkos tome, Britansku internacionalnu brigadu sačinjavao je velik broj talentiranih intelektualaca, od kojih je nekoliko stradalo. Tako da koliko ja znam nitko od onih koji su preživjeli nije pokazao žaljenje za odlukom za borbu.
Olovka, kist i kamera
Među poraženima, polemika o Građanskom ratu, često loše tempirana, nikada od 1939. nije prestala. Razlog tomu nije bilo nastavljanje samog rata, iako je bilo incidenata kao što je zabrana disidentske marksističke stranke POUM, a ubojstvo njezinog vođe Andrésa Nina prouzročilo je međunarodne proteste. Jasno da je određen broj stranih dobrovoljaca koji su došli u Španjolsku, bili oni intelektualci ili ne, bio šokiran viđenim: patnjama i zvjerstvima, okrtunošću ratovanja, brutalnošću i birokracijom na svojoj strani ili ponašanjem Rusa, i mnogočim drugim. Ponavljam, rasprava između komunista i njihovih protivnika nikada nije prestala. No ipak, sumnjičavci u vrijeme rata su ušutjeli nakon povratka iz Španjolske. Nisu htjeli ići na ruku neprijateljima dobre stvari. Nakon povratka Simone Weill, iako očigledno razočarana, nije rekla ni riječi. Wystan Auden nije napisao ništa, osim što je 1939. modificirao svoju odličnu pjesmu „Španjolska“ iz 1937, te odbio dati dopuštenje za njezino tiskanje 1950. Suočen sa Staljinovim terorom Louis Fischer, novinar blizak Moskvi, osudio je svoje prošle privrženosti – no to je učinio tek onda kada njegova gesta nije više mola nauditi Španjolskoj Republici. Iznimka potvrđuje pravilo: Knjiga Georgea Orwella Kataloniji u čast. Njegov redoviti izdavač Victor Gollancz odbio je izdati ju ‘uvjeren, kao što su bili mnogi drugi na ljevici, da sve treba žrtvovati da se sačuva zajednički front protiv uspona fašizma’, što je također bio razlog Kingsleyu Martinu, uredniku utjecajnog tjednika New Statesman & Nation da prihvati kritičku recenziju knjige. Predstavili su poglede kao snažno naklone ljevici. Sam Orwell je priznao nakon povratka iz Španjolske da mu je ‘određen broj ljudi rekao s različitim stupnjevima iskrenosti da ne treba reći istinu o onome što se dešava u Španjolskoj i ulozi koju ima Komunistička partija jer bi to značilo usmjeriti javno mišljenje protiv Španjolske vlade te tako pomoći Francu’ (Hugh Thomas, str. 817). Uistinu, kao što je i sam Orwell priznao u pismu prijateljskom recenzentu, ‘to što kažete o ne dopuštanju fašistima da se okoriste razdorom između nas samih je vrlo istinito’. Više od toga: javnost nije pokazala nikakav interes za knjigom. Objavljena je 1938. u 1.500 primjeraka, što se tako slabo prodavalo da zalihe nisu bile iscrpljene ni trinaest godina kasnije kada je knjiga ponovno tiskana. (Orwell in Spain, str. 28, 251, 269-70). Tek je za Hladnoga rata Orwel prestao biti neprijatna, marginalna figura.
Orwell je priznao nakon povratka iz Španjolske da mu je ‘određen broj ljudi rekao da ne treba reći istinu o onome što se dešava u Španjolskoj i ulozi koju ima Komunistička partija jer bi to značilo usmjeriti javno mišljenje protiv Španjolske vlade te tako pomoći Francu’
Naravno da su posthumne polemike o Španjolskom ratu legitime, te uistinu vrijedne – ali tek ukoliko izdvojimo raspravu o stvarnim činjenicama od strančarenja političkog sektaštva, hladnoratovske propagande i potpunog neznanja zaboravljene prošlosti. Glavno pitanje o Španjolskom građanskom ratu bilo je i ostaje biti kako su socijalna revolucija i rat bili povezani s republikanskom stranom. Španjolski građanski rat bio je, ili je počeo, kao oboje. U isto vrijeme bio je to rat proizišao iz otpora legitimne vlade, uz pomoć narodne mobilizacije, protiv djelomično uspješnog vojnog puča, i, u važnim dijelovima Španjolske, spontana transformacija mobilizacije u socijalnu revoluciju. Ozbiljan rat vođen od vlade zahtijeva strukturu, disciplinu i stupanj centralizacije. Socijalne revolucije kao što je ta iz 1936. karakterizira lokalna inicijatica, spontanost, neovisnost od većeg autoriteta ili čak otpor prema njemu, osobito s obzirom na posebno snažan anarhizam u toj zemlji. Ukratko, ovdje ostaje važiti ono isto pitanje koje je podijelilo Marxa i Bakunina. Polemike oko disidentskog marksističkog POUM-a su irelevantne i, s obzirom na nevelikost i marginalnu ulogu te stranke u Građanskom ratu, jedva važne. One su dio povijesti ideoloških borbi unutar internacionalnog komunističkog pokreta ili, ako je kome draže, dio Staljinovog nemilosrdnog rata protiv trockizma s kojim su ga (pogrešno) njegovi agenti poistovjetili. Konflikt između slobodarskog entuzijazma i disciplinirane organizacije, između socijalne revolucije i dobivanja rata, ostaje realan u Španjolskom građanskom ratu, čak i ako pretpostavimo da su SSSR i Komunistička partija htjeli da se rat završi u revoluciji i da su dijelovi ekonomije koje su anarhisti podruštvovili (tj. predali kontroli lokalnih radnika) radili dovoljno dobro. Ratovi, koliko god imali fleksibilan lanac zapovijedanja, ne mogu biti vođeni, ili rat pokreće ekonomiju, po liberalnom običaju. Španjolski građanski rat nije mogao biti vođen, a kamoli dobiven, prema orwellijankim zamislima.
Međutim, u općem smislu, sukob između revolucije kao težnje prema slobodi i dobivanja rata nije samo španjolski. Pojavljuje se u potpunosti nakon pobjede revolucionarnih ratova oslobođenja: u Alžiru, vjerojatno u Vijetnamu, definitivno u Jugoslaviji. Otkada je ljevica izgubila u Španjolskom građanskom ratu, u ovom slučaju raprava je posthumna i sve više se udaljava od stvarnosti onoga vremena, kao u filmu Kena Loacha, inspirativnom i dirljivom kakav jest. Moralna odbojnost protiv staljinizma i ponašanja njegovih agenata u Španjolskoj je opravdana. I treba kritizirati komunističko uvjerenje da je jedina prava revolucija ona koja je donijela Partiji monopol vlasti. K tomu ova razmatranja nisu središnja kada se govori o problemima Građanskog rata. Marx bi ionako bio primoran konfrontirati se s Bakuninom čak i kad bi sve i jedan republikanac bio anđeo. No mora biti kazano da, među onima koji su se zaista borili na republikanskoj strani kao vojnici, većina smatra Marxa relevantnijim od Bakunina. Čak i da je to tako s fašizmom među preživjelima ima nekih koji se prisjećaju spontane ali nedovoljne euforije anarhističke faze oslobođenja zajedno s nježnošću kao i ogorčenjem.
Danas se na Građanski rat može gledati kao na španjolski doprinos tragičnoj povijesti toga najbrutalnijeg od svih stoljeća, dvadesetoga, u njegovom povijesnom kontekstu. Nije to bio, kako neoliberal François Furet tvrdi, rat i protiv ultra desnice i protiv Kominterne, pogled koji dijeli, iz Trockijvog sekretarskog ugla, moćni film Kena Loacha. Bio je to rat protiv Franca, što će reći protiv fašističkih sila kojima je Franco bio svrstan, iako sam nije fašist. Za razliku od Drugog svjetskog rata, u Španjolskom građanskom ratu pogrešna je strana pobijedila. No, zahvaljujući intelektualcima, umjetnicima i piscima, koji su se tako snažno mobilizirali u korist Republike, u ovom slučaju povijest nisu pisali pobjednici. Stvarajući sjećanje svijeta na Španjolski građanski rat olovka, kist i kamera, korišteni u ime onih poraženih, pokazali su se moćnijima od mača i moći onih koji su pobjedili.
S engleskog preveo Hrvoje Vranješ
Izvor: http://theorwellprize.co.uk/
