Kultura življenjaLifestyleLjubav i sex

Gej, antigej i ostali

Naravno da će se svaka grupacija boriti za prava svojih članova, nije realno očekivati nešto drugo. Država ima limitirane resurse te je uvijek pitanje kako će se oni rasporediti

Od datuma prve Povorke ponosa prije dvije godine do danas, nekoliko ljudi iz Banja Luke i Mostara su mi postavili gotovo identično pitanje: “Kako ste VI u Sarajevu DOZVOLILI da se TO održi? MI smo bili sigurni da VI to nikada nećete DOZVOLITI.” Umjesto da sam s tim, meni gotovo nepoznatim ljudima, raspravljao o pravima grupa na mirne demostracije (što bi neko možda i učinio), ja sam se, po starom dobrom običaju, fokusirao na iznesene stavove spomenutih osoba.

Dvije stvari su bitne vezano za njihovo pitanje – prvo, kada su moji sagovornici govorili VI, mislili su očigledno na naciju u Sarajevu koja, jelte, ima moć da nešto dozvoljava ili ne dozvoljava. Bez ikakve dileme, ovdje se targetirala bošnjačka nacionalna grupa koja, po mišljenju spomenutih ljudi, vedri i oblači u Sarajevu. Ta odlika bošnjačke grupe, jasno je, nema nikakve veze sa liberalnim zakonima ove zemlje koji dopuštaju najavljene i mirne proteste registrovane organizacije. Ova ilustracija može poslužiti za bolje shvatanje fenomena percepcije susjedne nacije kod nas.

No, tu se interpretacija riječi spomenutih ljudi ne iscrpljuje: ostaje pitanje zašto su bili ubijeđeni u nemogućnost takvih događanja u Sarajevu. E tu dolazi do izražaja druga bitna tačka, odnosno vjerski karakter bošnjačke nacije – moji sagovornici (i vjerovatno mnogi drugi iz spomenutih sredina) ZNAJU da su muslimani konzervativni i strogi po pitanju lutija (homoseksualaca) i da oni ovakve javne događaje jednostavno NEĆE dozvoliti; oni uopšte ne propituju shvatanje da li u Sarajevu žive ljudi čiji je osnovni identitet (iako kod nekih možda ne tako vidljiv – dakle skriveni identitet) – muslimanski.

Sigurno je da su mnogim konzervativnim muslimanima i desničarima, u razgovoru sa nemuslimanima nalik na ove – vjerovatno jednako konzervativnim i desnim – upućivane slične rečenice. Nema sumnje da je i taj stav “komšija”, na ovaj ili onaj način, uticao na njihovo kruto gledanje na povorku.

Toliko o reakcijama konzervativnih nebošnjaka na prvu povorku. Da se sada fokusiramo na ovu od neki dan – to je tema ovog teksta.

Ugrubo, dvije grupe ćemo analizirati. Onu koja je podržala povorku (konkretno mislim na ljude koji su organizovali povorku i bili na ulici) i onu koja je bila protiv nje (konkretno ljudi iz VND stranke i njihovi simpatizeri koji su također bili na ulici). Svi ostali, dakle većina građana Sarajeva tj. oni koji su iz kuća podržavali ili kudili povorku, biće sporadično spomenuti, ali time njihov značaj nimalo neće biti umanjen. Ipak, oni su mnogo šareniji po pitanju stavova o LGBTQ populaciji te je njihova gledišta neuporedivo teže analizirati.

Ipak, mora se reći par stvari s obzirom da je zaista gomila nebuloza izrečena od strane ove (većinske) populacije u vezi povorke – najviše u vezi blokade grada i prava na proteste. Kao da niko našim ljudima u prošlosti nije rekao da se u demokratskoj državi moraju strpiti zbog prava drugih grupa na okupljanje. I da je praksa da se javni prostor rutinski zauzima od strane grupa kojima ne pripadaju.

Još nešto – dobar dio onih koji su bili za i onih koji su bili protiv povorke međusobno su veoma blizu po stavovima vezano za ova pitanja i konačna prevaga za koju su se stranu opredijelili veoma je slučajna i nebitnim detaljima uslovljena. (Na ovom mjestu je možda trebalo raspravljati o pitanju da li ljudi u liberalnoj demokratiji trebaju biti za neke stvari principijeno ili ne, odnosno da li ih trebaju podržavati “iz pravih razloga”. No, to nije tema ovog teksta, a veoma je zahtjevna. U stvari, moram priznati da sam je unio u ovaj tekst zato što se nadam da će ljudi koji se ovim temama ne bave ozbiljno shvatiti koliko je sve to kompleksno.)

Dakle, prvo o grupi koja je organizovala povorku i ljudima koji su bili na ulici sa njihove strane.

Prvi skup: Povorka

Moram na startu reći da je nivo poruka i pristup za koji su se odlučili izuzetno dobro artikulisan. Radi se o nadasve političkom pristupu, te u tom smislu, prikladnoj i realnoj postavci.

Fokusirali su se na dvije grupe kojima se direktno obraćaju: policiji i sudstvu s jedne strane te građanima u širem smislu riječi, s druge.

Prema policiji i sudstvu su poslali ovu poruku: “Ove ulice kojima smo šetali nisu svakodnevno sigurne i mi zahtijevamo od države da učini sve što je u njihovoj moći da se nasilje prekine i da ove ulice postanu sigurne za sve.”

Nema dileme da je to prikladna poruka. Veoma konkretno se poziva na zaštitu dijela populacije koji se ponekad na ulici može prepoznati. (Ili se mogu znati detalji njihovih privatnih života što ih obilježava kao članove Grupe te stoga ranjive.) Prihvata se da država ne može u kratkom roku uticati na stavove građana spram njihovih negativnih osjećaja prema LGBTQ populaciji, ali mogu policija i sudovi kažnjavati i djelovati preventivno zbog nasilja.

Kada se obraćalo građanima, tj. većinskom stanovništvu (dakle onima koji se nisu vidjeli na ulici ni sa jedne strane i koji “pedere” u velikom broju ne podnose), rečeno je sljedeće: “U ovom društvu idemo u školu, radimo, gradimo naše porodice i smatramo da u svemu tome treba da postoji malo više empatije.”

Ponovo pametno i prikladno postavljeno. Na drukčiji način se kaže: i mi smo ljudi, nije nam lako, popustite malo – empatija je bitna. Ne ulazi se u ideološke postavke niti rasprave, samo se blago poziva u dijeljenje opšte ljudske sudbine. Ovakav pristup također podrazumijeva znanje da većina bh. građana ne mogu ići protiv svog negativnog stava prema LGBTQ populaciji. Također se kaže: OK je da nas ne volite i da nas želite držati daleko od sebe, ali u tu svrhu smijete koristiti samo dozvoljena sredstva, a ne smijete nas maltretirati ili diskriminisati. Traži se zajedničko stajalište.

Još jedan veoma značajan aspekt onoga što su organizatori htjeli postići je “poruka sugrađankama i sugrađanima da oni kao grupa postoje”. Veoma bitna tačka kada se zna da većina tiranskih i nedemokratskih režima kao ključni argument za zabranu prava ovoj populaciji iznosi kako takvih osoba u njihovim državama nema. Nema ih, dakle nema problema niti rasprave.

Ostaviću priču o učesnicima povorke na ovom mjestu: ostale detalje ne bih komentarisao – nisu bitni za svrhu ovog teksta. Možda se ljudima (uključujući i mene samog) stilski aspekti ili patetika govora s bine nisu svidjeli no naša (re)akcija u tom smislu, kao nečlanovima, i treba da ostane na tome – na takvoj površnoj emociji. Jer, pitanje je da li ljudi sa strane takve prizore i predstave mogu znati i razumjeti na pravi način. Sumnjam da su nečlanovi ti koji uopšte mogu razaznati boje i tonove koji se rabe u okviru neke grupacije. To se apsolutno tiče unutargrupne dinamike i registra iz kojeg se tamo govori.

Drugi skup: Antiprotest

E sad, da pređemo na drugu grupu, odnosno kontra skup – tu se radilo o članovima relativno nove stranke Vjera Narod Država (VND) i njihovim simpatizerima. Očigledno da je to kompleksnija priča i da ima više neriješenih problema. Ali, da odmah kažem, nemaju svi problemi svoje ishodište direktno kod članova stranke i ljudi koji su bili na ulici s njima – ima puno toga što je vezano za spomenute pasivne (Internet i TV) posmatrače, takozvane obične ljude, što je našlo svoj put do izjava i stavova ovih krupnih momaka dugih brada.

Prvo što upada u oči iz njihovih transparenata je fokusiranost ove grupacije na sam (homo)seksualni akt – baš kao da ljudi protiv kojih se bore ništa drugo ne rade nego samo kopuliraju. Gotovo da nema transparenta ili izjave koji, ovako ili onako, ne unosi (grafičke) slike dvojice golih muškaraca u klinču. Stvarno nije jasno zašto se toliko insistira na tome – takvim postupkom čine sebi i svojoj grupaciji medvjeđu uslugu: protestant koji poziva na vjerski moral svojim govorom u našem kolektivnom imaginariju crta scenu istospolnog seksa. Siguran sam da velikom dijelu publike bilo kojeg ideološkog opredjeljenja uopšte nije prijatno ovakvo referisanje na intimni prostor, a slične javne ispade, što je također zanimljivo, gotovo nikada nećete čuti od ljudi sa druge strane. (Naravno, za LGBTQ populaciju to je mnogo kompleksnija tema – na sličan način kao što heteroseksualci kada govore o svojim privatnim životima rijetko spominju konkretan (hetero)seksualni čin. Također, postoji cijela identitetska agenda vezana za traženje prava, borbu protiv diskriminacije, vidljivosti i boljeg statusa, koju članovi LGBTQ populacije žele javno promovisati a koja nema veze sa seksom. To i jeste ključni razlog zašto su izašli u javnost u vidu povorke.) Nije potrebno reći da aktivni protivnici povorke inistiraju na konkretnom seksualnom činu iz političkih razloga – da bi se poentiralo i izazvala reakcija – ali stvarno bi trebalo malo popustiti s tim. Zaista nije potrebno takvo javno i (za mnoge uznemiravajuće) podcrtavanje.

Kad smo već kod te tačke, mora se primijetiti kako su protestanti i parolu: “u svoja 4 zida” pisali i izgovarali gotovo na svakom mjestu. Prvo, bitno je uvidjeti da je ovo došlo iz prethodnog režima. Upravo su komunisti u Jugoslaviji govorili muslimanima (i drugim vjernicima): “možete biti muslimani, ali u svoja 4 zida.” Jasno da je cilj bio da se islam i druge vjere uguše i dalje ne šire. Ovi koji propagiraju priču o 4 zida crpe inspiraciju iz prethodnog totalitarizma i primijenjuju je na ovu temu. (Komunistički, kao i njemu prethodni režimi, su javni prostor vezivali samo za main-stream ideološke događaje – slet, štafeta mladosti…) Generalnoj populaciji je to sve veoma blisko i u tom smislu prihvatljivo – zato je parola o 4 zida toliko popularna. Protestanti koji to govore su dijelom svjesni da na taj način privlače veći broj ljudi (i one koji ne dijele njihov svjetonazor), a dijelom su i sami pod uticajem prethodne ideologije. Na ovom mjestu treba spomenuti par svjetlobradih protestanata koji su govorili u ime kontra grupe. Očigledno se tu ne radi o provincijalnim “vehabijama” koji pri govoru izbacuju samo suglasnike uz nekakve arapske akcente, nego veoma smirenim, artikulisanim i obrazovanim ljudima za koje se sa priličnom sigurnošću može reći da imaju elitistički background iz prethodne države. Ti ljudi su najbolji primjer onoga što sam ranije govorio i što je očigledan amalgam ideologija.

Koji su ostali stavovi ljudi iz kontra skupa u vezi osnovne ideje za okupljanje?

“Imamo i mi pravo da mirno protestujemo i kažemo šta nam je problem. Problem su otvorene ulične demonstracije ovih ljudi. To im treba zabraniti.” Štaviše, kaže se: “Ne prihvatamo ovakve zajednice.”

Nadalje: “Skupili smo se da kažemo ne nemoralu koji nam se želi nametnuti. Ako je demokratija, poštujemo, ali ne želim da ovo djeca moja uče u školi, a ovo je priprema toga. Kako djeci da ovo objasnim? Postali smo grad spavača, opominjani smo, ali ne slušamo.”

“Ne u našem gradu. Zašto biraju Sarajevo s najvećim brojem džamija i možda vjernika?”

“Žele da nas isprovociraju. Svoj razvrat ne poturajte meni kao normalan.”

“Vjera vas opominje.”

I na kraju: “Ne budi levat.”

Očigledno je iz parola da je osnovni razlog demonstracija strah od uticaja na grupu kojoj pripadaju, prvenstveno na djecu, i želja za očuvanjem postojećih normi i zajednica. Osjećaju kako je ovo sve upereno prema muslimanima i da im se podvaljuje. Imamo i jednu strateški bitnu i veoma političku parolu: “Žele da nas isprovociraju.” Ona predstavlja tipično prebacivanje akcenta sa prava grupe koja nešto traži na “nas”. Stari politički trik koji naši nacionalni lideri, a bogami i ovi iz “civilizovanog” svijeta često rabe.

Članovi LGBTQ populacije i ljudi koji ih podržavaju imaju sklonost da spomenute kritike odbacuju kao primitivne ili neutemeljene. One zaista jesu problematične u tom smislu i imaju malo veze sa liberalno-demokratskim uređenjem u kojem živimo. Ipak, stvari ne stoje baš tako jednostavno kada govorimo o raspravi koja se odvija po ovim pitanjima – protestanti imaju pravo na uljudnu raspravu o svojim strahovima i te rizike koje spominju zaista treba adresirati. Ako ništa drugo, ovi i slični protestanti moraju prihvatiti modele liberalne demokratije iz “svojih razloga”, iz tuđih ih nikada neće prihvatiti.

A gdje će Salko?

U Sarajevu, po svim relevantnim podacima živi većinsko muslimansko vjerničko stanovništvo i na neki način se zaista može reći da LGBTQ populacija ima svojim javnim prisustvom i radom ozbiljnog uticaja na vjerničku zajednicu. Da ilustrujemo: u Sarajevu živi tinejdžer, Salko da ga nazovemo, pomalo feminiziran i zbunjen. Salko je sin člana IZ-a i beš vakat muslimana, vrijednog i poštenog čovjeka. Otac i majka, uz školsku poduku, učili su Salku vjeri a on je dodatno išao subotom u mekteb gdje se družio sa njemu sličnom djecom. Dakle, roditelji su učinili sve što je u njihovoj moći da svoje dijete odgoje u vjerskom duhu i da ga zadrže u svojoj zajednici. E sad, taj isti Salko u očima LGBTQ zajednice može biti viđen kao nesretan momak koji treba doseći svoj pravi identitet i život. Salko je potencijalni član druge, dakle njihove zajednice i neko s kime se njeni članovi mogu ozbiljno poistovjetiti. Oni su dužni, iz razloga grupne solidarnosti, da se, dozvoljenim sredstvima, bore za Salku kao što se roditelji i drugi muslimani bore za njega kao člana porodice ili muslimanske zajednice. I jedni i drugi znaju da je u konačnici, kada postane punoljetan, na Salki da odluči.

Ova slika opisuje, uslovno rečeno, situaciju konkurencije među grupama, ideologijama i životnim stilovima. To se nikako ne smije izgubiti iz vida i mora se prihvatiti kao fakat koji neće nestati. Ta tenzija i suparništvo će uvijek postojati kao i lomovi pri prelasku članova jedne grupe u drugu što je veliki broj članova LGBTQ populacije osjetio na svojoj koži. U ovoj priči je potrebno imati na umu da ni ljudima čija se djeca ili rođaci odlučuju pridružiti drugoj grupi nije lako. Zaista je potrebno osjećati empatiju prema roditeljima i srodnicima LGBTQ populacije koja je osjećala bol i lomila se kada su oni “izlazili iz ormara”. Ovo je slično kao prelazak na drugu vjeru i učlanjivanje u drugu grupu. E sadm koliko je kod nas u smislu istorijskog iskustva moguće javno propagiranje neke vjere u sredinama gdje dominantno vlada neka druga, ili koliko ljudi mogu ostati članovi prethodnih grupa ako se učlane i u neke nove, to je veoma kompleksno i specifično uslovljeno samim pravilima različitih grupa. Ta pitanja traže nove tekstove.

Ko su „levati“?

Da još prokomentarišemo zadnju parolu kontra-mitingaša (ona je možda najzanimljivija): “Ne budi levat.” U prvi mah, nije baš najjasnije kome se ovdje obraća niti je jasno zašto bi neko trebao ispasti levat. Ovo se ne može odnositi direktno na muslimane, vjernike – oni poznaju i žive islam, nema nikakve šanse da ih neko od pripadnika LGBTQ populacije “prevari”. Ipak, preko tolerancije bi se mogla “ispotiha” uvući nova pravila i načini života. Protestanti su to vidjeli na primjeru šire populacije, na ljudima koji vjeru žive ovlaš, kulturološkim muslimanima, onima koji su ozbiljno prihvatili zapadne tekovine, ali imaju neki link (barem imenom) prema islamu. Oni već ne pripadaju Grupi na način na koji bi to protestanti htjeli. Ti takvi se lako daju “prevariti” da prihvate LGBTQ zajednicu (“pa šta ima veze, nek svako radi šta hoće.”) To će, “zna se”, sutra dovesti do toga da im kćerka dovede snahu ili sin zeta. Dvije stvari nam ovo govori – ova nova, vjernička stranka ima aspiracije i prema “labavijim” muslimanima i drugo, vidi se kako u širem smislu funkcionišu naša balkanska paranoična društva koja pokušavaju ugušuti i zametak potencijalnog problema bez obzira na liberalno-demokratska pravila. Ove parole, vjerujte, imaju širokog uticaja!

* * *

Nekoliko zaključnih razmatranja:

Veoma bitna riječ u prethodnim razmatranjima, ako ne i ključna, je UGROŽENOST. Često se argument ugroženosti povlači, a dolazi sa raznih strana – najčešće sa potpuno neočekivanog mjesta za onoga ko ne pripada takvoj grupi.

U tom smislu je zanimljivo razmotriti stav premijera Kantona Sarajevo Edina Forte koji je, šetajući sa povorkom, izjavio sljedeće:

“I samo se trebate sami sebe zapitati da li su nekom ugrožena prava ili ne, da li je opravdano da se bori za to ili ne. Ja sam ocijenio da je opravdano, nadam se da će doći dan kada ova protestna šetnja neće biti potrebna. Taj dan, naravno, još nije stigao.”

U redu, premijer je sebi odgovorio na pitanje o ugroženosti LGBTQ populacije i podržao ih. (On sam zna kako je došao do takvog zaključka.) E sad, ako Forto može reći da se vodio sopstvenom procjenom, može se slično prihvatiti i pristup aktuelnog zeničkog muftije koji je u vezi povorke rekao sljedeće:

“Možda su pripadnici tzv. LGBT populacije u nekim slučajevima diskriminirani ali ta diskriminacija plod je ličnih predrasuda i stavova pojedinaca. Međutim, diskriminacija prema muslimanima je institucionalna i zakonski definirana. Diskriminacija prema ženi muslimanki je upisana u zakone, pravila službe i druge pisane akte. Pitajte kako se osjećaju muslimanke u sudstvu, vojsci, u nekim sportskim i kulturnim ustanovama. To je priznat ćete najgori i najteži vid diskriminacije jer iza nje stoji cio sistem. Istina, iza muslimanke ne stoje moćni lobiji, umjetnički centri i važne ambasade.”

Može se u vezi muftijine izjave štošta kritikovati. Prva od tih zamjerki je prebacivanje akcenta na sebe i svoje (to smo već spominjali ranije), druga se odnosi na paušalnost ocjene, treća da nije ni vrijeme ni mjesto da se govori tome – bujrum pa organizujte proteste za prava muslimanske žene. U odbranu muftije može se reći da je ovo njegov način da prizna LGBTQ populaciju i da kaže kako su im na neki način prava ugrožena. Vjerovatno ni ovo nije bilo lako reći i može se posmatrati kao pomak u relacijama.

Ipak, sve primjedbe koje se mogu iznijeti na račun muftije nisu suštinske niti je on učinio nešto nedozvoljeno. Više se radi o dobrom ukusu. Muftija ima svako pravo da govori o ugroženosti muslimanske žene kada god izabere da tako čini i da ne govori o ugroženosti neke druge populacije. To je vezano za ustroj svake demokratije. U vezi ovoga uvijek će postojati sukob i pokušaj promjene agende čak i da država oficijelno stane iza ugroženosti neke grupacije.

I naravno da će se svaka grupacija boriti za prava svojih članova, nije realno očekivati nešto drugo. Često to znači javni rad na umanjenju percipiranog nivoa lošeg položaja ili diskriminacije drugih. Koliko samo ima grupa koje se također nalaze u lošem položaju, a koje ovdje i sada ne spominjemo. Država ima limitirane resurse (finansijske, kadrovske, čak i limitirana mjesta za sprovedbu pozitivne diskriminacije) te je uvijek pitanje kako će se oni rasporediti.

Na ovom mjestu uvijek igra političko zato što će političari, kao što je Forto pokazao, uvijek biti tamo gdje su njihovi glasači i interesi bez obzira na nivo ugroženosti nečijih prava. (Ipak se u konkretnom slučaju radi o različitim nivoima, ne o potpunom odsustvu diskriminacije.) Forto, možete biti sigurni, neće doći na proteste diskriminisanih pokrivenih muslimanki jer za to nema nikakvog interesa (štaviše, interes mu je ozbiljno ugrožen). Priča političara o ugroženosti uvijek je politička. Ovo nije moralistički stav nego jednostavno kako stvari stoje.


Faris Čengić, Prometej.ba

foto: diskriminacija.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close