Teatralni nastupi, utjerivanje straha u kosti, osjećaj nadmoći (vlastite nacije), prijetnja susjedima (a i šire), slanje vojske na granice, iracionalni konzervativizam, fatalizam, enormna netrpeljivost prema drugima i drukčijima, beskonačna samodopadnost, uh… mora da je Trump užasno frustriran činjenicom da nikad neće nadmašiti Hitlera. A neće.
Piše: Zoran Brajević
Mora da je Trump užasno frustriran kada shvati da se 50% dokumentaraca vrti oko nacizma – dakle oko Hitlera – i to osamdeset godina nakon njegove smrti. „Kakav će se, pobogu, dokumentarac snimiti o meni, osamdeset godina nakon moje smrti?“, pitanje je koje Trump samom sebi svakodnevno postavlja. Onda uzima tablete za smirenje i tiho prošapće: „Ma neka bude koji dokumentarac i pet godina nakon moje smrti, i ja sretan.“ A tek kada Trump shvati da je najcitiranija scena u povijesti kinematografije ona iz „Konačnog pada“ u kojoj Hitler proziva svoje generale i teatralno urla na njih, a svi ti generali drhte pred Hitlerom i istovremeno ga vole! Uh, onda frustracija dolazi do maksimuma; „Hoće li itko snimiti film o meni? Pa tko je ispred mene ikad iskreno drhtao, a istovremeno me volio? Nikad nitko, jebiga, nikad nitko! Pa zašto? Šta meni fali?“, tu Trump, u svojim mislima, možda i urla kao Hitler u onoj sceni, ali… jebiga, nitko ne drhti, a još manje ga voli. Čak ni u njegovim mislima.
Čak i s onim famoznim „prstom na gumbu“, koji Hitler nije imao, čak i sa satelitskom ultra high-tech tehnologijom, koju Hitler nije imao, čak i s vojnim budžetom o kojem je Hitler mogao samo sanjati, Trump vjerojatno polako shvaća da mu, uza sve nabrojano, možda ipak nešto fali. I to ga užasno frustrira, jer on (Trump) koristi istu, dapače identično istu formulu i identično isti recept („teatralni nastupi, utjerivanje straha u kosti…“, pogledaj rečenicu na početku teksta koja završava s „beskonačna samodopadnost“). Dapače, uvijek se trudio da, kao i Hitler, nastupi samouvjereno, autokratski nepokolebljivo, maksimalno uvredljivo prema svim neistomišljenicima, ali… na njegovom se licu vidi da je svjestan da nešto fali, a najviše ga izluđuje činjenica da i mi to primjećujemo. I to ga tjera na kvarcanje, na Melaniju, na šešir od Melanije, i napokon postaje groteskni lik s kojim se sprda svatko tko ima IQ veći od sobne temperature! „Pa koliko je intelektualaca, glumaca i kulturnjaka 1933. stalo na stranu Hitlera? Naravno, nisu svi, ali mnogi jesu! A što kažu intelektualci, glumci i kulturnjaci u Americi o meni danas? Ili plaču ili, jebiga, povraćaju. Opet – ne svi, ali velika većina! Pa kako se samo ona biskupica usudila uputiti one nebulozne kritike, i još k tome – pred svima?“
„I ja bih morao biti oženjen za Ameriku, samo za Ameriku, ali… uh, nemam takva muda.“ I tako smo saznali što mu fali.
S obzirom na to da se sve gore rečeno odnosi i na Putina i na Erdogana, mogu ponoviti naslov: Dečki, teško je nadmašiti Hitlera. Dečki, koliko god su vaše propagandne mašine nalik onoj Goebbelsovoj, one su ipak samo nalik, baš kao što ste vi – samo nalik. Koliko god su Elon Musk i Lavrov nalik Goeringu ili Hessu – opet su samo nalik. Dečki, vi niste original, pa je onda najbolje da probate nešto drugo. Nešto originalno. Probajte govoriti o miru i suživotu i možda imate šanse za nekakav dokumentarac 2100. godine.
Jer ovo mjesto na koje pucate je, hvala Bogu, od 1945. godine trajno zauzeto.
tacno.net
