Upravo je Njemačka obaranjem plaća i niskom inflacijom prouzrokovala nekompetitivnost perifernih europskih ekonomija, pritom sistematski kršeći pravila koja je propisala Europska centralna banka
Dvije godine nakon što su Grci rekli ne mjerama štednje, njihova vlada odlučno euro-birokratima govori da u vezi sa mjerama štednje. Rezalo se u Grčkoj na plaćama u javnom sektoru, na penzijama, vršene su nove privatizacije javnih poduzeća, dok su s druge strane javnim novcem spašavane velike korporacije i strane banke. Na tome tragu, postavlja se pitanje, šta je to u Sirizi (još uvijek) lijevo? Obzirom da su na još radikalniji način nastavili mjere štednje kao Samarasova Nova demokracija prije nje.
Više od trideset godina ljudima u Grčkoj nuđen je lažni izbor. Nuđeno im je, naime, da biraju između socijaldemokratskog PASOK-a i Nove demokracije. Obe stranke godinama su vodile istu ekonomsku politiku, koja se posljednjih godina njihove vladavine u Grčkoj ogledala u pukoj servilnosti i poslušnom prihvaćanju mjera štednje nametnutim od strane Europske Unije. Ipak, činilo se da Grci na izborima, najprije 2012. a potom i konačno 2015. imaju ponuđen pravi izbor: izbor između stranaka establishmenta (PASOK i Nova demokracija) te stranke koja se odlučila suprotstaviti politici mjera štednje – Sirizi.
Podsjetimo, Siriza je na vlast u Grčkoj došla u januaru 2015. godine. Aleksis Cipras kao vođa stranke najavljivao je da će se odlučno suprotstaviti mjerama štednje i privatizacijskim procesima koji su se odvijali u Grčkoj. Kada su Cipras i čelnik španjolskog Podemosa Pablo Iglesias neposredno prije izbora na Sirizinom predizbornom skupu uzvikivali „Siriza – Podemos, venceremos!“, činilo se da će novi krajnje lijevi val preplaviti Europu. Sa rastom popularnosti Sirize, rasla je popularnost i drugih krajnje lijevih stranaka u Europi, među kojima je bio i Podemos. Međutim, par mjeseci nakon izbora, konstituiranja vlade i dugih pregovora sa birokratima iz Brisela, entuzijazam koji je postojao na grčkoj, ali i europskoj lijevoj sceni splasnuo je.
Dana petog jula, Sirizina vlada odlučila je raspisati referendum o prihvaćanju, odnosno odbijanju (nastavka) mjera štednje. Vlasnici srednjih i velikih poduzeća, privatni mediji i Grčka pravoslavna crkva vodili su kampanju za nastavak mjera štednje. Mnogi zaposleni u privatnom sektoru kada su kazali da će glasati protiv nastavka mjera štednje dobivali su otkaze. Usprkos kampanji koju je vodila grčka buržoazija, 61 posto grčkog naroda izglasalo je Ne. Ipak, nakon referenduma, Cipras je odlučio protivno volje građana i povinuo se zahtjevima Trojke koja je od vodstva stranke tražila da odustane od 70 posto svog programa. Nakon toga, vladu je napustio tadašnji ministar financija, Janis Varufakis, a Cipras je organizirao nove izbore kako bi partiju očistio od radikalnijih glasova i pobijedio.
Potpisivanjem svojevrsne „kapitulacije“, ostankom u monetarnoj uniji (zadržavanje eura) i pristankom na niz reformističkih mjera Grčka nije (bila) u poziciji zbilja prekinuti politiku mjera štednje. Te mjere pak pogoduju najbogatijima, one nisu de facto usmjerene na distributivnu pravdu. One samo osiguravaju zadržavanje statusa quo i reprodukciju dosadašnjih asimetričnih odnosa, bilo da je riječ o odnosu snažnih zemalja Europe prema periferiji, ili odnosa bogatih Grka prema ostatku naroda.
Trenutno stanje u Grčkoj
Najbolji primjer discipliniranja Grčke od strane Europske unije je slučaj iz augusta prošle godine kada je policija uhitila čovjeka u gradu Katerini koji je bez dozvole prodavao krofne na ulici te ga kaznila sa 5000 eura; čovjeka koji je otac troje male djece, čija je supruga nezaposlena. Sličan slučaj zbio se u Solunu kada je desetak policajaca okružilo prodavača kestenja na ulici koji je također radio bez dozvole. S druge strane, javnim novcem su se spašavale velike korporacije i banke „koje su prevelike da bi propale“. Valja napomenuti da je bankovni sustav od 2015. tri puta dokapitaliziran novcima poreskih obveznika, što je još jedan pokazatelj kontradikcije tržišne logike koja je navodno skeptična spram javnih izdataka.
U međuvremenu, stanje u Grčkoj nakon novih izbora nastavilo se odvijati po inerciji. Aleksis Cipras pristao je na sve mjere štednje u dogovoru sa Trojkom. Ne tako davno, na samitu eurogrupe, Grčkoj je dodijeljeno novih 8,6 milijardi eura „sredstava za spašavanje“. Vodstvo Sirize nakon tog dogovora pobjedonosno je slavilo, a Cipras je poručio kako je vlada poduzela odlučan korak koji će Grčku izvesti iz ekonomske krize te najavio kako će nakon osam godina Grčka izaći iz programa međunarodnog nadzora. Ipak, stvarnost je dosta drugačija. Od tih 8,6 milijardi, 6,9 milijardi treba biti isplaćeno grčkim kreditorima: MMF-u i Europskoj centralnoj banki. Pored toga, dogovor obuhvaća nove mjere štednje koje uključuju između ostalog smanjenje i onako već malih penzija, kao i dodatno smanjenje plaća u javnom sektoru, smanjenje izdataka za javno zdravstvo, povećanje porezne stope i pedeset postotno smanjenje na subvencije grijanja naftom.
Istovremeno, na ulicama grčkih gradova sve češći su prizori siromašnih – mahom starijih ljudi koji rove po kontejnerima tražeći ostatke hrane u njima. Broj beskućnika se povećava. Zbog manjka perspektive, sve više mladih odlazi u druge zemlje Europske unije. Srednja klasa nestaje, a razlike između bogatih i siromašnih se i dalje povećavaju.
Alternative – kamo dalje?
Problem Europske unije nisu zemlje poput Grčke, Španjolske ili Portugala nego Njemačka i njena unutarnja politika – kaže Kostas Lapavicas. Upravo je Njemačka obaranjem plaća i niskom inflacijom prouzrokovala nekompetitivnost perifernih europskih ekonomija, pritom sistematski kršeći pravila koja je propisala Europska centralna banka. Lapavicas je bio član prve Sirizine vlade. Nakon što je vodstvo stranke prihvatilo nastavak politike mjera štednje Lapavicas je sa dijelom zastupnika napustio Sirizu i osnovao stranku Narodno jedinstvo. Ovaj profesor ekonomije na SOAS-u zalaže se za raskid sa Europskom unijom i eurom kao valutom te ukazuje na štetnost europske monetarne unije koja je Europu podijelila na zemlje centra i zemlje periferije. Lapavicas upozorava da bez monetarne suverenosti ne postoji mogućnost za primjenu alternativne strategije koja bi restrukturirala ekonomiju u korist radnika i smanjila teret krize. To je i u Grčkoj krizi bio njegov tzv. „plan B“, koji nije dobio priliku.
Da su problem Europske unije zemlje centra, a ne zemlje periferije slaže se i Janis Varufakis. On kaže kako su Njemačka i Francuska osovine Europske unije, dok ostale zemlje članice zapravo samo dodaju ritualnu satisfakciju onome što njemački i francuski lideri odluče. Varufakis također ukazuje na disfunkcionalnost eura i Europske unije ovakvih kakvi sada jesu. Ipak, Varufakis se ne zalaže za raskid sa Europskom unijom i eurom nego za njihovu reformaciju. On se zapravo zalaže za redizajniranje eura, odvajanje bankarske krize od dužničke krize te objedinjavanje dijela duga članica eurozone kroz Europsku centralnu banku. Investicijska politika trebala bi biti vođena na razini cijele Europe a provodila bi ju Europska investicijska banka. Na tome tragu, Varufakis je prije nešto više od godinu dana osnovao paneuropski pokret DiEM25 kojemu je cilj potpuna demokratizacija Europske unije.
Kriza u Grčkoj još uvijek traje. Kako sada stvari stoje, ne nazire se svjetlo na kraju tunela. Čini se da ne postoji (parlamentarna) politička snaga koja bi se suprotstavila daljem rezanju i diktatu Trojke – izuzev možda staljinističke Komunističke partije. Korumpirana Nova demokracija na čelu sa Kiriakosom Micotakisom (sinom bivšeg šefa Nove demokracije – Konstatinosa Micotakisa op.a.) koja je od pada Vojne hunte najviše puta vršila vlast ne nudi ništa novo nego što je nudila ranije, baš kao i PASOK koji se od nekada snažne stranke pretvorio u stranku koja u koaliciji sa DIMAR-om ima sedamnaest mandata u parlamentu. Siriza se trenutno – iako se kompromitirala – i dalje većini Grka čini kao „manje zlo“, dok su druge ljevičarske stranke poput Anatrasije i Narodnog jedinstva van parlamenta. Hoće li energija koja je postojala na trgu Sintagma prije dolaska Sirize na vlast ponovo biti reanimirana i hoće li neka od progresivnih snaga uspjeti kanalizirati nezadovoljstvo grčkog naroda u smjeru pozitivnih promjena, ostaje da se vidi.
Darko Vujica, Prometej.ba
