NEOKRNJENO PRAVO NA LAŽ U NAJŠIREM SMISLU
Herceg-škutorskom ideologijom genetski beznadno definirani donedavni deboto dvadesetogodišnji upražnjavatelj funkcije gvardijana samostana male braće u Dubrovniku, fratar Stipe Nosić, opet je u prošlom, 909-om broju Glasa Grada po tko zna koji put iznio već otrcane „argumente“ u obranu „na glasu svetosti“ lika i djela njegova subrata franjevca Bernardina Sokola, kojega su u noći 28. rujna 1944. partizani, oslobodioci Korčule od ustaško-nacističkog jarma (slažemo li se u ovoj konstataciji, Nosiću?), odveli u nepoznatom pravcu i tu mu se gubi svaki trag. Učinili su to najvjerojatnije u osvetničkoj akciji zbog likvidacije nekolicine uglednih korčulanskih partizana od strane Nijemaca, a do koje je najvjerojatnije došlo zbog denuncijacije mjesta gdje su se krili,a najvjerojatniji denuncijant za ondašnje korčulanske partizane, antifašiste bio je deklarirani simpatizer ustaša i nacista, a nesimpatizer komunista i partizana – fratar Bernardin Sokol. Baš kako i njegov današnji subrat Nosić i velika većina njihove ondašnje i današnje subraće, beziznimno ako su herceg-škutorske provenijencije, simpatizira one prve, a ne voli ove druge. Dakako to vrijedi i za suspendiranog iz reda franjevaca izumitelja tzv. Gospe međugorske, fratra Joza Zovka, koji svoju suspenziju upražnjava uzurpirajući otok Badiju i tamošnji franjevački samostan, posebno se zadnjih godišta intačeći oko beatizacije badijskog „mučenika“ Bernardina. Ako je mogao s „Gospom“ usred komunističkog mraka, kako neće s komunističkim mučenikom Sokolom u današnjoj hrvatskoj katolibaniji!
Pa su toj dvojici tipičnih škutora, jednom s ove a drugom s one strane državne granice, obojici uzurpatora ispražnjenih mjesta u hrvatskim samostanima (Dubrovnik, Badija, Zadar), Sokol i njegova „mučenička“ smrt došli kao naručeni za perpetuiranje herceg-škutorske odnosno kleroustaške indoktrinacije u hrvatski odnosno dalmatinski vjerski odnosno nacionalni milje. Indoktrinaciji koja se iskonski temelji na suštinskoj laži, a koja, za razliku od trendova u (Zapadnoj) Evropi, u herceg-škutorskom mentalitetu nije poljuljana, pa njeni akteri (fratri, svećenici) imaju neokrnjeno pravo na laž u najširem smislu, od vjerskog preko moralnog do „društveno-političkog“.
Nezamislivo je da bi neki njihov herceg-škutorski podanik javno istupio poput mene, Dubrovčanina, Hrvata, Evropljanina i u konkretnom slučaju poručio im, na primjer:
- laž je da bi smrt B.Sokola bila „mučenička“, jer ne zna se i danas vjerojatno nitko više živ ne zna što se s njime dogodilo nakon što su ga partizani odveli;
- najvjerojatnije je laž da bi tijelo koje je navodno (koliko nakon 28.9.44., deset dana, mjesec, dva, godinu?) isplivalo na Trstenici bilo baš Sokolov leš, a to potvrđuje i nalaz kopača Mnistarstva branitelja (sic!) koji na mjestu navodnoga ukopa nijesu našli ništa. Osim „potplata fratarske sandale“, što je priča koju mogu progutati pobožna herceg-škutorska dječica. A još više Nosićev zaključak, da to što se nije našlo ništa, dokazuje da su ga bezbožne komunističke vlasti pod okriljem noći premjestile…
- ključni Nosićev dokaz, Sokolovo pismo pisano par dana uoči uhićenja, u kojemu ovaj ni od koga izazvan piše da nije on izdao partizane, već da je to učinio netko od njihovih, dokazuje upravo suprotno od onoga što Nosić „nepobitno“ zaključuje; dokazuje da , ili ih je Sokol stvarno denuncirao, pa tako pokušava zataškati svoju krivnju, ili, u najmanju ruku, da je fama o tome da je on izdajnik došla čak i do njega, antipartizana i antikomunista, pa kako onda da ona ne o(p)stane u kolektivnoj memoriji ondašnjih partizana osvetnika, članova obitelji i partizanskih i partijskih drugovima strijeljanih partizanskih čelnika, cijeloj poratnoj Korčuli?
- dnevnički navod Vida Mihičića, ondašnjeg Sokolovog subrata na Badiji, koji je za razliku od njega surađivao s partizanima i kasnije se rasfratrio, oženio i, „kao državni službenik obnašao više važnih društveno korisnih funkcija“ (opa Nosiću!), u kojem ovaj Sokola sa još 15-tak fratara s Badije označava kao „izuzetne ličnosti“, nema nikakvu dokaznu vrijednost glede Sokolove (ne)vinosti za denuncijaciju. Vjerojatno je Mihičić štovao Sokolovo glazbeno stvaralaštvo….
Ali sve je ovo, Nosiću, od drugorazrednog, stotorazreznog značaja, kraj činjenice da Vas i Vama slične u ovoj i sličnim prilikama tragična sudbina one petorice ili sedmorice korčulanskih partizana uopće ne dotiče. Kad bi vas se to ticalo, odnosno kad bi u Vama bilo vjere u Krista, Evanđelje „koliko je zrno gorušičino“, momentalno biste se i Vi i subrat Vam Zovko, i supredsjednica vam Kolinda prestali intačiti s „mučeničkom“ smrti jednog čovjeka koji je možda doprinio smrti petero ili čak sedmero ljudi.
Vi i svekolika vaša „Crkva u Hrvata“ prestali bi intačiti oko posvećenja Alojzija Stepinca, vikara ustaške vojske odgovorne za mučeničku smrt desetaka tisuća nevinih ljudi.
Pet dana prije Sokola na Badiji, 23.rujna 1944. u pedesetak kilometara udaljenim Glušcima kraj Metkovića združene ustaško-nacističke trupe u povlačenju uhitile su 90 (Nosiću, devedeseeeeet!) žena i djece, isključivo žeeeeena i djeeeeece!!!, čiji se trag trajno izgubio vjerojatno u Jasenovcu. Svakoga 23.rujna održava se parastos u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi. A Glušci teritorijalno pripadaju katoličkoj župi koja se diči s čak trojicom aktualnih biskupa koje je iznjedrila. Hoće li ono zrno vjere zalutati u jednoga od njih, najveći je nedavno umirovljen, pa da se pojavi i uveliča tu zadušnicu sa svojim pravoslavnim bratom a u čast, bez ikakve sumnje, mučeničke smrti devedesetero ljudi? Pogubljenih pet kalendarskih dana prije, glede mučeništva, dvojbene smrti jednog čovjeka.
Darko Kaciga Evropljanin
Izvor: Grlas Grada Dubrovnika
P.S.
Reakcija na Nosićev tekst u prošlom broju, a u kojem on reagira na tekst Dragana Markovine na Telegramu….
