MENSUR ĆATIĆ : IZBOR IZ NOVIJE POEZIJE
Jasmina Hanjalić – Književni kutak – jasminahanjalic.wordpress.com
SLIKE S POGREŠNIM DATUMIMA
Kći tek hoće da nas slika
I kaže da malo pomaknem ruku s pseće njuške
Činim to iz vremena u kojemu živim
i u kojemu ona sama na slici
na nekome drugome psu
traži moju ruku
,, Ljubavi, umro nam je Jonesko”
GLEDALICA
Kupio cigare i vraćam se u park
gdje sam djete ostavio samo na klupi.
Pa gdje su ti igračke, Adna? pitam
Došla neka velka cura, sve ih
potrpala u neku kesu i odnijela.
Pa šta si ti radila?
Gledala, kaže dijete ozbiljno
Zgrabim je u naručje i trčim s njom
kroz park, ponavljam u sebi i naglas
Ne da babo svoju gledalicu
,, Ljubavi, umro nam je Jonesko”
RADNIK IZ SURDULICE
U životu treba istrpjeti sve sudije,faule i neskrivljene penale.
Ostati na nogama i uzeti šampionima četiri boda iz dvije utakmice.
CIORAN
Prije toga nekoliko puta sam dolazio i gledao je
kroz prozor kako se oko nečega žučno svađa
s pospanim Rumijem.I bio sam tu kad se njena sobica
pretvorila u predvorje velike katedrale. Kakav užasan prizor,
ona i Cioran zagrljene poziraju nekom prevarantu nalik na Dalija.
Dvije mršave, krivonoge djevojčice skrušenih i zavodljivih pogleda
s još uvijek malim sisicama. Cioran je bio đavo i mogao je tako.
Te noći kad sam joj pokucao na vrata lilo je ko iz kabla.
Dolazim iz plemena usamljenih ljudi, rekao sam.
Zbog nečega smo uvijek tužni i zaboravio sam kako se zovemo.
Naša samoća je neuredna kao postelja bolesnog djeteta.
Miriše na ružičnjake i oslobođena je velike pameti.
Mnogo su nam djece iskljucale crne ptičurine. To je
sve što nam je dolazilo s neba. Sa svjetlošću u očima naših žena.
Lijepi smo kad se radujemo suncu i život nam prolazi u čekanju.
Pokucao si na prava vrata, rekao je Cioran promuklo, leđima
okrenut sjedeći za stolom na drugom kraju sobe. Iz džepa je
izvadio treću čašu, huknuo u nju i izbrisao je papirom
na kojem je dotad nešto crtao.
Smrt nam je nasula pune čaše vina.
(od te noći smo Cioran i ja na idi u pizdu materinu)
,,Strah od završetka filma”
AMELA
Bilježim šture podatke :
Curica iz jednog sela pored Srebrenice.
Otac joj govorio da se od ružnih riječi iskrive usta.
Prodao kravu da je pošalje na škole u Sarajevo.
Kad se proda tako nešto od čega se živi
onda tu zauvijek prestaje svaka trgovina
jer poslije toga ostaju samo stvari koje se ne mogu I ne smiju prodati
I ostaju samo one bitke u kojima čovjek mora pobijediti.
Bitke sa samim sobom. Najveće bitke svakoga rata.
Kao što je bitka da ti se ne iskrive usta.
Neko iz Sarajeva ko nikad neće biti Sarajevo
Uz odbijenicu za prijem u jezičku gimnaziju
Poručuje joj da upiše tekstilnu školu u Srebrenici.
Mati joj kaže da nikad ne gleda nikoga u tramvaju
Jer nikad ne znaš kad će neko izvaditi nož.
Otac negdje vani diže blokove teže od sebe
Da bi je mogao svaka tri mjeseca jednom zagrliti.
Kažem njezinom ocu: babo,
Usta se smiju iskriviti kad plačeš sam u sarajevskom tramvaju.
Curica završava studije književnosti I objavljuje dvije knjige
Umiranje djetinjstva I Umiranje imena
Sprema treću knjigu koja će se zvati Mostovi
jer riječ je o bitkama koje se moraju dobiti
I usta se ne smiju iskriviti
Curica iz jednog sela pored Srebrenice kaže u svojoj pjesmi
Da prelazimo samo one mostove s kojih se ne okrećemo nazad.
U Mostovima će biti pjesma o Osmanu jer on nije nazad, on je tu
94 te mu u Unproforu operisali slijepo crijevo. Poslijeratni snimci
Pokazali da su mu izvadili još pola crijeva I zdrav bubreg.
Nema para, nema dvije hiljade maraka da ih tuži, nema snage ni vremena.
Pjesma se ne zove Unprofor nego Osman.
Jer pjesma je dokaz o postojanju čovjeka
A do(is)kazati postojanje čovjeka dovoljan je I jasan dokaz o postojanju Boga.
Jer se od ružnih riječi iskrive usta.
,,Strah od završetka filma”
SMIJEŠNI LJUDI
Prestajem je nasmijavati i opraštam se
od nezdravo mršave i blijede curice
i stojimo tako nakratko pred njenom školom.
Ona ulazi u školu bez knjiga a ja odlazim u čaršiju
s njenim školskim rancem preko ramena. On se
okrenut naopako otvori pred penzionerskim domom
i onda uz grohotan smijeh iz bašte kupim s asfalta
bukvar, drvene bojice, plastelin i sjajne papiriće
i trčim plačući prema školi. Ljudi su uvijek smiješni.
,, Ljubavi, umro nam je Jonesko”
SUPLAMENICI
U francuskom Lilu pričala mi jedna vjetrokosna Kristin vjerovatno
u kontekstu neke priče o ratu protiv Bosne
kako su je u djetnjstvu silovali neki iz njene porodice.
i tako po uvjetnom refleksu Pavlovljevog psa
iz boja njenog imena i nježnosti slikali su mi se njeni roditelji
skrušeno kako pale svijeće ispod Krista i svetaca
Zagrljeni u nekoj crkvici probodenoj suncem kao mačem.
Moj komšija u Ljetoviku redovno kolje kurban,
ima zdravu djecu i ženu i imaju kuću kao iz bajke.
Kad mi donesu kurban rumeni su i lijepi kao na bajramskoj čestitki
i ja se uvijek sjetim njegove ogromne tvrde bosanske kundure
kojom iz sve snage šuta mačke koje mu zalutaju na verandu
.…
U pjesmici Cioran predstavljam se smrti
i kažem da dolazim iz plemena usamljenih ljudi
(jer možda smrt laže ljudima ali ljudi smrti ne lažu)
Čudesni pjesnik Tugomir Matić koji je nekad živio u Sarajevu
a sada svoj život nenametljivo, svilonježno i zrelo
odboljeva u nekoj primorskoj samoizolaciji
jučer u svome eseju o ljudima i narodima citira moje obraćanje smrti.
Ovh dana će mi pjesmicu Cioran zajedno s drugim možda objaviti
izdavačka kuća Treći trg iz Beograda. U Sarajevu objavljuju samo najbolje… i već je prerano za
moje pjesmice.
Ratovi nacionalno osvještavaju ljude
kao što je porodica seksualno osvještavala Kristin.
Na Balkanu je uvijek i za sve prerano ili prekasno
.…
Jučer ujutro doteturala je na moju terasu i prerano se porodila
mačka koje se sjećam kao pufnastog mačeta davno odbjeglog od mene.
I pokopao sam u ćošku svoje avliije pet mačića
priljubljenih jedno uz drugo svojom krvavom bezdlakom kožom.
Inače me boli kičma od bauštela a i vjerski mi je zabranjeno
da se saginjem bilo kome osim Bogu.
Prije dvadeset sedam godina sam sahranio kćer.
Nemam plate ni para i ne koljem kurban. A i umro bih za ovnom
.…
Jučer su mi se Kristin i njena vjerenica javile s nekih otoka u Polineziji.
