Sjedinjene Države i Saudijska Arabija – nepoljuljano savezništvo

Što povezuje Saudijsku Arabiju, državu najtotalitarnijeg poretka na svijetu (poslije Sjeverne Koreje) i centar islama, sa Sjedinjenim Američkim Državama, najvećom vojnom i gospodarskom silom svijeta kojoj se tepa kao “simbolu zapadne demokracije“? Povezuje ih desetljećima dugo obostrano blisko savezništvo i prijateljstvo koje još uvijek traje.

 

Vratimo li se malo u istorijat arapske zemlje, nalazimo da je Saudijska Arabija jedina država koja je ime dobila po nečijem prezimenu, naime po porodici Al Saud koja je vladala Saudijskom Arabijom od 1744. i otkada je, u skladu s dogovorom između Saudâ i vjerskog vođe Muhammada ibn Abd al Wahhaba, vehabijski islam dio saudijske države, čija načela predstavljaju državni ustav i zakon. U skladu s tim, Saudijska Arabija je država u kojoj ne postoji pojam ‘vjerskih prava’ kad su u pitanju nemuslimani, čak i kršćanima (kojih je tamo oko 1.5 milijuna) zabranjeno je javno obavljanje vjerskih rituala – crkve ne postoje, a posljednji svećenik protjeran je iz te zemlje 1985. godine, za vrijeme vladavine kralja Fahda.

 

Sjedinjene Američke Države vodeća su sila NATO saveza i možemo reći glavna imperijalna sila suvremenog svijeta. Vanjska politika im je u službi održavanja hegemonije i postizanja još veće političke i ekonomske moći, pa makar i nauštrb pokorenih zemalja. Usprkos prilično raširenom stereotipu među muslimanima o Americi kao sili koja provodi nekakav antiislamski program, sve činjenice ukazuju na apsolutnu promašenost tako obrazlagane kritike. O tome govori npr. činjenica da je Turska NATO sila s drugim najvećim brojem vojnika u Savezu, da je Saudijska Arabija glavni američki bliskoistočni partner, i slično, a također – što je za ovdašnji kontekst jako bitno – američkim zalaganjem su na prostoru bivše Jugoslavije nastale dvije nezavisne države u kojima su muslimani većina, a bez njega bi ostali nezamjetljiva činjenica na rubu političkog opstanka.

 

 

Partnerstvo između SAD-a i ‘svete muslimanske zemlje’ ima, a koje bi druge nego, ekonomske osnove, dakle temelji se na zajedničkim ekonomskim interesima, a “kad je novac u pitanju, svi su ljudi iste vjere“. Amerika je pomagala Saudijskoj Arabiji, korist od nje ima itekakvu, a čak su predsjednici poput Georgea Busha starijeg i mlađeg bili omiljeni posjetioci saudijskog kraljevskog dvora. Kralj Fahd (onaj koji je možda više nego ijedan drugi saudijski kralj uložio u promociju i širenje radikalnog islama diljem svijeta, po kome se primjerice zove najveća sarajevska džamija i centar vehabijskog učenja u susjedstvu pisca ovih redaka) bio je toliko blizak G.Bushu starijem i imao toliko povjerenje u njega da mu je dopustio da u Saudijsku Arabiju dovede 1991. godine oko pola milijuna američkih vojnika koji, kako je to Fahd obrazložio, “zaslužuju podršku jer su ovdje da brane islam“.

 

Što, u tome kontekstu prijateljstva s najrigoroznijim sistemom svijeta, znači američko izražavanje straha od radikalnih islamista širom svijeta nego jedno neviđeno licemjerstvo i zamajavanje kojim se žele prikriti stvarni motivi i američke i saudijske i turske i svake druge vanjske politike, a oni imaju u podlozi jednu jedinu univerzalnu religiju svijeta – moć i novac. Tako su i priče o kršenju ljudskih prava diljem svijeta i potrebi za demokracijom s američkog vanjskopolitičkog aspekta licemjerna farsa.

 

Geopolitički web magazin Advance.hr često analizira i kršenja ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, a povodom nedavnog uhićenja preko 300 prosvjednika istakli su da “prema riječima aktivista u Saudijskoj Arabiji, većina političkih zatvorenika nalazi se u zatvoru bez suđenja i bez optužbe, a znatan dio uhićen je i zatvoren samo zato jer su “izgledali sumnjivo”. Također ističu kako su pojedini zatvorenici bez suđenja već i po 16 godina u zatvoru.

Hrabrost prosvjednika utoliko je veća zbog činjenice da su u Saudijskoj Arabiji zabranjena sva politička okupljanja i prosvjedi. Prema brojnim izvještajima međunarodnih organizacija za ljudska prava, saudijski režim jedan je od najrepresivnijih na svijetu. Unatoč tome, saudijske vlasti nikada se ne spominju kao kandidati za “promjenu režima” od strane zapadnih sila koje su inače vrlo glasne u kritiziranju svakog kršenja ljudskih prava. No, kako je već i potvrđeno u mnogo navrata, samo kada je riječ o zemljama koje nisu geopolitički svrstane na popis “partnera”.“

 

 

Naravno, ne možemo od jedne države doista primitivnog uređenja, kao što je Saudijska Arabija, očekivati da se demokratizira i poštuje ljudska prava, barem ne u dogledno vrijeme. Proći će dugâ vremena da se donese demokratski i građanski ustav koji se neće temeljiti na božjim ranosrednjovjekovnim objavama i vehabijskom tumačenju istih, već na ideji jednakosti svih ljudi, znanstvenom i filozofskom napretku te pluralizmu. Da nije nafte, Arapi bi tu još uvijek lutali pustinjom u načinu života pretprošlog tisućljeća (koji se danas od tog pretprošlotisućljetnog razlikuje samo po promijenjenoj materijalnoj i tehničkoj slici), a svaki pokušaj demokratizacije i modernizacije doveo bi do urušavanja postojećeg naftno-teokratskog sistema što bi znatno otežalo eksploataciju nafte. A to, naravno, Amerika ne može sebi dozvoliti. Zato će ljubljenja, držanja za ruke i zaljubljena smješkanja između američkih i saudijskih vladara još dugo potrajati, a paralelno s tim najbrutalnija kršenja ljudskih i vjerskih prava u Saudijskoj Arabiji te američke intervencije za demokraciju u državama ‘ne-partnerima’, koje bi – u usporedbi s američkim arapskim saveznikom – mogle biti primjer slobode i demokratičnosti. Sve to zajedno uz nastavak vjerskih i inih paranoja koje su tu da se onî na dnu piramide imaju čime zabaviti dok onî na njezinom vrhu rade pravi posao.

 

| Prometej.ba |