-TopSLIDEBiHPolitika

Bh. porodica nakon 40 godina dobila struju: Najviše ih obradovala sijalica

Jovo i Smilja Skočo su prije petnestak dana dobili struju nakon 41-u godinu života u kući, nekoliko kilometara od Berkovića, na jugu Hercegovine. Više od četiri decenije, koliko su u braku, prvi put imaju svjetlo u sobama, prvi frižider i televizor.

“Ne daj bože nikome da živi ovako kako smo mi. Evo, naprimjer, kada sirim mlijeko, nisam imala gdje da ga stavim. Kada je ljeto, onda bih to stavljala u kante, pa u potok. Ukoliko to ne bih uradila, nakon dva dana bi se sve pokvarilo. Ako bismo zaklali ovcu ili kozu, to bismo spuštali u bunar, pet metara dubok”, priča Smilja za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Jovo kaže kako je više od 40 godina slušao samo radio na baterije, a sada navečer može gledati i televiziju.

“Kada dođe sedam sati, posebno zimi, ništa se ne vidi. Najviše me je obradovala sijalica. Stalno gledam tv i moj život je potpuno drugačiji i ljepši”, kaže Jovo.

Porodica Skočo struju je dobila zahvaljujući solarnim panelima koji su postavljeni na krov njihove kuće.

Riječ je o projektu kojeg finansira Švedska, a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u BiH. Projekat podrazumijeva postavljanje hibridnih fotonaponskih i solarnih sistema na udaljenim područjima bez struje.

Porodica Skočo je jedna od 3.000 domaćinstava u Bosni i Hercegovini, prema podacima UNDP-a, koja nemaju struju.

Do njihove kuće se dolazi makadamskim putem. Prva prodavnica, koja se nalazi u Berkovićima, udaljena je sedam kilometara. Ljekaru, kažu, ne idu, iako Jovo ima 70, a Smilja 62 godine.

“Kada me nešto zaboli, pričekam da prođe”, kaže kroz osmjeh Jovo i dodaje da zbog neprohodnosti puta do njihove kuće, samo terensko vozilo može doći.

U takvim uslovima su odrastale i njihove četiri kćerke. U školu su išle pješice, sedam kilometara.

Do pola puta, priča najmlađa Aleksandra, pratila ih je majka, zbog pasa lutalica, piše Radio Slobodna Evropa.

“Radile smo sve što smo mogle u tim uslovima u kojima smo bile. Majka bi nam navečer upalila fenjer, pa smo tako čitale lektiru ili radile domaći zadatak. U nekim trenucima sam se osjećala drugačije u odnosu na moje vršnjake, ali moja majka nam je uvijek govorila da mi nismo drugačije. Imale smo ljubav i to je najvažnije”, priča Aleksandra koja danas živi u Ljubinju, gradiću udaljenom 30 kilometara od njenog rodnog sela, dodajući da ne za kako bi sada zamislila svoje dijete da živi onako kako je živjela ona.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close