Početkom 20. stoljeća suprotnosti među velikim silama u svijetu su se sve više zaoštravale.
BiH se našla u centru svjetske pažnje kada su u Sarajevu 28. juna 1914. godine pripandici pokreta ‘Mlada Bosna’ izveli atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda.
Dolazak Ferdinanda
Franc Ferdinand prihvatio je poziv tadašnjeg guvernera Bosne, generala Oskara Potioreka, da izvrši inspekciju trupa, prisustvuje vojnim manevrima u okolini Sarajevo i zvanično posjeti Zemaljski Muzej. Pošto se tokom ranijih posjeta visokorangiranih austrougarskih zvaničnika nikada ništa nije desilo u Sarajevu, osiguranje nije bilo posebno alarmirano niti previše strogo.
U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice. Tada, na Vidovdan, 28. juna oko 10:00 sati nadvojvodina svita je napustila vojni kamp. Svita se sastojala od šest automobila, koji su se kretali prema sarajevskoj Vijećnici i recepciji koju je organizovao sarajevski gradonačelnik Fehim Čurčić. Izabrana ruta je bila široka, moderna avenija (današnja Obala) koja je pratila sjevernu obalu rijeke Miljacke.
U prvom automobilu su bili gradonačelnik Ćurčić, šef policije Gerde. U drugom vozilu sa zastavicama se vozio prestolonasljednik i prestolonasljednica sa generalom Potiorekom, dok je vozač bio vlasnik vozila, grof Harač. Treće i ostala vozila su bila mješavina Sofijinih dama, Francovih časnika i bosanskih zvaničnika.
Okolne kuće bile su ukrašene zastavama i cvijećem. Međutim u toj gužvi nalazila su se i atentatori, članovi organizacije Mlada Bosna. I kolona automobila je prošla pored prvog nesuđenog atentatora, Mehmedbašića.
Prvi pokušaj i atentat
Kada se vozilo Franca Ferdinanda približio Čabrinoviću, on je bacio bombu na vozilo, vozač nagazio na gas i time spasio, prestolonasljednikov život. Bomba je odskočila od sklopljenog krova vozila, i otkotrljala se na ulicu. Tu je i eksplodirala, ranivši ozbiljnije nekoliko Sarajlija, oštetivši treće vozilo u koloni i lakše povrijedivši par osoba iz svite.
Nakon neuspjelog pokušaja, Čabrinović je progutao cijanid i skočio u Miljacku. To je samo olakšalo razjarenim Sarajlijama i austrougarskoj policiji njegovo hapšenje. Franc Ferdinand je nastavio put ka Vijećnici.
Atentator Gavrilo Princip je napustio Obalu i zaputio se niz Ulicu Franje Josipa. I on je kao i ostali atentatori niz ulicu, čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta.
Neobičnim spletom slučajnosti, jer niko nije bio obaviješten o promjeni plana, nastavljena je posjeta Sarajevu i Zemaljskom Muzeju. Prema prvobitnom planu, krenulo se ulicom Franje Josifa, umjesto Obalom. General Poćorek je uvidio grešku i naredio da se kola zaustave. Tako se vozilo, koje je vozilo nadvojvodu zaustavilo tačno ispred radnje Morisa Šilera – svega par metara ispred Principa.
Čim se automobil našao ispred Gavrila Principa on je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu, a drugim vojvotkinju Sofiju. Zatim je na licu mjesta uhvaćen.
Uhapšeni su i ostali atentatori, i suđeno im je u Sarajevu. Zbog toga što je bio malodoban, Gavrilo Princip nije osuđen na smrt, te je umro za vrijeme izdržavanja kazne.
Povod za Veliki rat
Atentat je bio povod da Austro-Ugarska objavi rat Srbiji, optužujuži je da stoji iza atentata, što je dovelo do uklljučvanja u rat i ostalih velikih sila: Rusija je stala iza Srbije, Njemačka iza Austro-Ugarske i tako se svijet uvukao u rat koji se u literaturi, zbog brja zemalja koje su u njemu sudjelovale, naziva Prvi svjetski rat, iako se on tada obično nazivao samo kao Veliki rat.
Nakon atentata, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini dolazi do represivnih mjera prema srpskom stanovništvu. Došlo je i do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Protiv takve politike i takvih postupaka prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević.
On je već 4. jula 1914. uputio apel Bošnjacima savjetujući “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine”. Istog dana se oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji se našao pobuđen da jednom okružnicom pozove narod i svećenstvo da “u općoj tuzi i bolu” ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu “bližnjemu svome”. Ipak, rat iako se vodio daleko od Bosne, ostavio je bolne rane.
Sarajevski atentat 1914. je imao svjetski odjek i po njemu će Sarajevo dugo godina biti prisutno u svjetskoj historiji. On je označio početak kraja Austro-Ugarske monarhije i otvorio proces koji će dvesti do jugoslavenskog ujedinjenja 1918. godine. Bez obzira na različite interpretacije, jasno je da je ovaj atentat odveo svijet u veliki i dotad najstrašniji rat, sa ogromnim ratnim stradanjima. Izvršitelji atentata su u literaturi različito interpretirani, što je vidljivo i stotinu i više godina nakon što je atetntat izvršen.
(Vijesti.ba)
