Kultura

Različiti tipovi emocionalno nezrelih roditelja

Postoje različiti tipovi emocionalno nezrelih roditelja, ali svaki tip može da izazove usamljenost i nesigurnost kod dece. U osnovi postoji jedan način da se pruži brižna ljubav, ali i mnogo načina da se osujeti detetova potreba za ljubavlju.

Sagledaćemo četiri različita tipa roditelja, svaki sa određenim pečatom emocionalne nezrelosti. Mada je svaki od njih emocionalno ravnodušan na drugačiji način, svi oni izazivaju nesigurnost kod dece.

Uprkos njihovim različitim stilovima, sva četiri tipa imaju isti osnov emocionalne nesigurnosti. Svi imaju tendenciju da budu zaokupljeni sobom, narcisoidni su i emocionalno nepouzdani.

Zajedničke odlike su im egocentričnost, bezosećajnost, kao i ograničen kapacitet za istinsku emocionalnu bliskost. Svi koriste mehanizme za suočavanje koji iskrivljuju stvarnost, umesto da se suoče sa njom (Vaillant, 2000). I svi koriste svoju decu da bi se sami osećali bolje, što često vodi zameni uloga roditelj-dete i izlaganju njihove dece problemima odraslih na poražavajući način.

Dodatno, sva četiri tipa loše rezoniraju sa tuđim osećanjima. Imaju izrazit problem s granicama, te se previše uključuju ili odbijaju da se uopšte uključe. Većina slabo podnosi frustraciju i koristi emocionalne taktike ili pretnje pre nego verbalnu komunikaciju da bi dobili oni što žele. Sva četiri tipa roditelja odbijaju da vide svoju decu kao odvojene jedinke; i umesto toga odnose se prema njima strogo na osnovu svojih sopstvenih potreba. I kod sva četiri tipa, deca se na kraju osećaju lišena svog selfa (Bowen, 1978), zato što su njihove potrebe i interesovanja pomračeni onim što njihovi roditelji smatraju važnim.

Iako svaki tip emocionalno nezrelih roditelja na drugačiji način podriva detetovu emocionalnu sigurnost, svi se oni prema svojoj deci odnose sa ograničenom empatijom, pružaju nepouzdanu emocionalnu podršku, a zajednički im je i fundamentalni nedostatak osećajnosti. Takođe, imajte na umu da svaki tip postoji unutar kontinuuma, u rasponu od blagog do teškog, u zavisnosti od stepena narcizma. Ozbiljan slučaj bi bio, na primer, roditelj koji je fizički ili seksualno nasilan.

Dok budete čitali naredne opise, imajte na umu da su neki roditelji mešavina više tipova. Dok većina roditelja obično spada u samo jednu kategoriju, svako može biti sklon ponašanju koje odgovara drugom tipu roditelja kada je pod određenim vrstama stresa. U okviru narednih opisa videćete zajedničku nit: nijedan od tipova nije u stanju da dosledno deluje na način koji bi dete učinio da se oseća sigurno u odnosu. Međutim, svaki tip ima svoj jedinstveni način da podbaci.

1. Emocionalni roditelji

Emocionalni rodtelji su vođeni svojim osećanjima, oscilirajući između prekomerne angažovanosti i naglog povlačenja. Skloni su zastrašujućoj nestabilnosti i nepredvidivosti. Obuzeti anksioznošću, oni se oslanjaju na druge da ih stabilizuju. Male uzrujanosti tretiraju kao smak sveta, i vide druge ljude ili kao svoje spasioce ili kao izdajnike.

Emocionalni roditelji su najdetinjastiji od četiri tipa. Oni odaju utisak da im konstantno treba nadzor i da se s njima mora postupati pažljivo. Nije potrebno mnogo da bi se uzrujali, a nakon toga svi u porodici daju sve od sebe da bi ih umirili. Kada se emocionalni roditelj rapada, on sa sobom u lični ponor vodi i svoju decu. Njihova deca doživljavaju očaj roditelja, kao i bes ili mržnju, i to u punom intenzitetu. Nije ni čudo što svi u porodici osećaju kao da hodaju po jajima. Emocionalna nestabilnost ovakvih roditelja ujedno je i njihova najizvesnija karakteristika.

Mnoga deca takvih roditelja nauče da se podrede željama drugih ljudi (Young, Klosko, 1993). Umeju da budu preterano uslužni prema osećanjima i raspoloženjima drugih ljudi, neretko i na sopstvenu štetu, zato što su odrastali konstantno iščekujući burna raspoloženja i izlive osećanja svojih roditelja.

Britanina priča

Uprkos činjenici da je Birtani bila u svojim četrdesetim godinama, kao i da je živela samostalno, njena majka Šonda još uvek je pokušavala da je kontroliše svojim emocijama. Jednom kad je Britani ležala bolesna nekoliko dana, Šondina anksioznost se povećavala sve dok je nije pozvala telefonom pet puta u jednom danu. Takođe je i navratila do nje, jer je mislila da je vreme da Britani ustane iz kreveta, iako ju je ona zamolila da ne dolazi. Čak je i zaključala vrata da Šonda ne bi mogla da uđe. Kasnije joj je Šonda rekla: “Kada si mi zaključala ulazna vrata, toliko sam se razbesnela da sam htela da ih razvalim!” Kada je bila suočena sa svojom nametljivošću, Šonda se ponašala kao da je povređena i sakrila se iza izgovora: “Samo mi je bilo potrebno da znam da ti je bolje.” Ali istina je da je njena glavna briga bila to kako se sama oseća, a ne šta je Britni u tom trenutku bilo potrebno.

2. Motivisani roditelji

Motivisani roditelji su onaj tip koji izgleda najnormalnije, čak se čini da izuzetno ulažu u život svoje dece. Oni su kompulzivno orijentisani ka ciljevima i prezauzeti su. Ne mogu da se zaustave u pokušajima da sve usavrše, čak i druge ljude. Mada retko pauziraju dovoljno dugo da bi imali istinsku empatiju prema svojoj deci, oni kontrolišu i upliću se kada je u pitanju vođenje života njihove dece.

Motivisanost uvek usmerava njihovu pažnju na obavljanje zadatka. Dok su emocionalni roditelji očigledni u svojoj nezrelosti, motivisani roditelji izgledaju toliko investirano u uspeh svog deteta, da je njihov egocentrizam teško uočiti. Većinu vremena kod njih ne biste primetili ništa nezdravo. Međutim, njihova deca mogu imati problema sa inicijativom ili samokontrolom. Paradoks je u tome što ti, vrlo posvećeni i vredni roditelji, često dovedu do toga da njihova deca postanu demotivisana, čak i depresivna.

Bilo da to rade s namerom ili bez nje, motivisani roditelji nameću deci osećaj da su stalno pod procenom. Primer toga bio bi otac koji tera decu da vežbaju klavir u njegovom prisustvu kako bi mogao da im ukaže na greške. Ta vrsta prekomernog nadzora često odbija decu da potraže pomoć roditelja za bilo šta. Rezultat toga je da se kasnije, u odraslom dobu, ta deca mogu opirati uspostavljanju veze s potencijalnim mentorima.

Nesinhronizovani sa iskustvom svog deteta, ovi roditelji se ne prilagođavaju njihovim potrebama; naprotiv, oni guraju svoje dete prema onome što sami misle da bi ono trebalo da radi. Rezultat toga je da deca motivisanih roditelja uvek osećaju da bi trebalo da rade više, ili da rade nešto drugo u odnosu na ono što već rade.

Džonova priča

Mada je imao dvadeset jednu godinu, Džon je i dalje mnogo vremena provodio s roditeljima, tako da nije osećao da je u pravom smislu reči vlasnik sopstvenog života. Dok je opisivao kako se osećao u prisustvu svoje majke, rekao je: “Konstantno sam na njenom radaru.” Džon je bio pod tolikim pritiskom roditeljskih nadanja vezanih za njegovu budućnost da je izgubio svaku sigurnost u sopstvenu ideju o njoj. Kako je sam rekao: “Toliko brinem o njihovim očekivanjima, da nemam pojma šta uopšte želim. Samo pokušavam da učinim roditelje srećnim, da bi me ostavili na miru.” Džonovi roditelji su bili toliko umešani u njegov život da je počeo da se plaši da sebi zacrta bilo kakve ciljeve, pošto je efekat toga bio njihov još izraženiji pritisak na njega u pogledu narednih poduhvata. Uništavali su njegovu inicijativu tako što su ga uvek terali da pruži malo više, da bude malo vredniji. Na planu svesnog delovanja, samo su želeli najbolje za Džona, ali zato uopšte nisu imali sluha kada su u pitanju poštovanje i negovanje njegove samostalnosti.

3. Pasivni roditelji

Pasivni roditelji imaju način razmišljanja “ne želim da intervenišem” i izbegavaju da se bave bilo čime što ih uznemirava. Oni su na manje očigledan način škodljivi nego drugi tipovi, budući da nisu besni ili naporni, ali i dalje ostavljaju negativne posledice. Pasivno popuštaju pred dominantnim ličnostima i često se udružuju sa intenzivnijim tipovima ličnosti koji su takođe nezreli (Bowen, 1978), dopuštajući čak i očigledno zlostavljanje i zanemarivanje, tako što će okrenuti glavu na drugu stranu. Oni se bore sa navedenim ili tako što umanjuju problem ili tako što daju pristanak.
U poređenju sa drugim tipovima, ovi roditelji izgledaju emocionalno pristupačniji, ali samo do određene mere. Kada stvari postanu previše intenzivne, oni postaju pasivni, emocionalno se povlače, zabijaju glavu u pesak. Svojoj deci ne nude bilo kakva stvarna ograničenja ili smernice koje će im pomoći da se kreću kroz život. Možda vas vole, ali vam ne mogu pomoći. Ne pada im na pamet da njihova misija nije samo da se zabavljaju sa svojom decom, već i da ih zaštite. Umesto toga, oni upadaju u svojevrstan trans tokom najtežih perioda, povlačeći se u sebe ili tražeći druge pasivne načine da prebrode neprilike.
Deca pasivnog roditelja mogu postati odrasli koji opravdavaju druge ljude za ponašanje kao što je napuštanje. U detinjstvu su verovali da se ništa ne može učiniti da ih spase iz situacije u kojoj su i da je pasivni roditelj zaista bespomoćan. Često su zatečeni idejom da je njihov divni, šarmantan roditelj zapravo imao odgovornost da se zauzme za njih kada nisu mogli sami da se zaštite kao deca. Nikada nisu ni pomišljali da je dužnost roditelja da emocionalno blagostanje deteta stavi bar u istu ravan sa sopstvenim interesima.

Molina priča

Molina majka je imala kratak fitilj, bila je fizički nasilna žena koja je radila prekovremeno i uglavnom je kući dolazila loše raspoložena. Otac joj je bio fin, pun ljubavi, obično lepo raspoložen. Molina sigurna luka bio je njen odnos sa ocem. Njegova plemenita priroda bila je jedina svetla tačka i izvor ljubavi u njenom životu, tako da ga je ona obožavala i želela da ga zaštiti. Nikada joj nije palo na pamet da očekuje da on nju zaštiti. Na primer, jednom kada je njena majka pobesnela i počela da je tuče u sobi, čula je kako otac lupa šerpama po kuhinji. Moli je to protumačila kao njegov način da joj da znak da je još uvek tu za nju. Nije se nadala tome da bi on trebalo da se umeša i zaustavi nasilje. To je dirljiv primer kako emocionalno uskraćena deca pokušavaju sve da vide kao pozitivno ponašanje omiljenog roditelja, bez obzira na sve.

4. Hladni roditelji

Hladni roditelji praktikuju ponašanja zbog kojih se pitate zašto uopšte imate porodicu. Bilo da je njihovo ponašanje umereno ili ozbiljno problematično, oni ne uživaju u emocionalnoj intimnosti ili se izoluju od porodičnog života. Njihova tolerancija za potrebe drugih ravna je nuli, a njihove interakcije sastoje se od izdavanja naredbi, eksplozivnih reakcija ili ograđivanja od porodičnog života. Neki od blažih tipova mogu se baviti stereotipnim porodičnim aktivnostima, ali i dalje pokazivati malo bliskosti ili stvarnog angažmana. Uglavnom teže da ih svi ostave na miru kako bi mogli da rade ono što žele.
Čini se da hladni roditelji imaju zid oko sebe. Njihova deca imaju osećaj da bi roditelj bio sasvim dobro kada oni ne bi postojali. Razdraženo držanje ovih roditelja uči njihovu decu da im ne prilaze. Neko je tu situaciju opisao kao da trčiš u susret nekome samo da bi ti se zalupila vrata ispred nosa. Oni po kratkom postupku odbacuju pokušaje da budu uvučeni u nežne i emocionalne interakcije. Ako forsirate njihov odgovor, postaće ljuti, možda i nasilni.

Deca takvih roditelja počinju sebe da doživljavaju kao iritantne i kao smetnju zbog čega lako odustaju od svojih ideja, dok sigurnija deca imaju tendenciju da neprestano zahtevaju ili se žale kako bi dobila ono što žele. Ovo može imati ozbiljne posledice kasnije u životu kada, kao odrasli, ova odbijena deca ne umeju da zatraže šta im treba.

Betina priča

Betina majka Roza nikada nije pokazivala entuzijazam kada je reč o vremenu provedenom sa Bet. Kada bi joj Bet došla u posetu, roza je izbegavala zagrljaje i odmah tražila nešto u Betinom izgledu što bi mogla da kritikuje. Obično je terala Bet da odmah zove rođaka, i to čim bi Bet stigla, kao da je želela da je preusmeri na nešto drugo. Kada bi Bet predložila da provedu neko vreme zajedno, Roza se ponašala iritirano i govorila je Bet da je previše zavisna od nje. Kada bi Bet telefonirala svojoj majci, sve što bi započela da priča, njena majka bi zaustavila i brzo pronašla izgovor da prekine vezu, a neretko bi samo predala slušalicu Betinom ocu.

***

Sva četiri tipa emocionalno nezrelih roditelja zaokupljena su sobom i neosetljiva, a samim tim su i emocionalno nedostupni svojoj deci. Nedostatak empatije čini ih teškim za komunikaciju, kao i za vezivanje. Svi se oni plaše iskrene emocije i pokušavaju da kontrolišu druge zarad sopstvene udobnosti. Niko od njih ne čini da se dete oseća primećeno. Svi se iscrpljuju kada su oko njih, svako na svoj način, a na kraju, središte svake interakcije su oni sami. Dodatno, nisu sposobni da ostvare istinski međuljudski reciprocitet.

Mada postoje četiri opšta tipa emocionalno nezrelih roditelja, njihova deca imaju tendenciju da spadaju u samo dve glavne kategorije; reč je o onima koji internalizuju svoje probleme i onima koji ih eksternalizuju. Deca koja internalizuju veruju da je na njima da nešto promene, dok deca koja eksternalizuju očekuju od drugih da to učine umesto njih. Kako se kreću kroz život, ljudi mogu da prolaze kroz periode kada više internalizuju ili eksternalizuju, ali je njihova osnovna priroda sklonija da se osloni više na jedan od ova dva načina. Međutim, idealno bi bilo uspostaviti ravnotežu ova dva pristupa, tako da oni koji internalizuju nauče da potraže pomoć drugih, a oni koji eksternalizuju nauče da unutar sebe potraže kontrolu.

~ Iz knjige Odrasla deca emocionalno nezrelih roditelja, Lindzi Gibson

📚 Čitamo zajedno u Book club-u Beleške! Za vas biramo psihološke naslove koji su stručni ali i jednostavnim jezikom napisani, te koji nude konkretne smernice u procesu ličnog rada
📆 U petak 15.03. u 19h održava se Zoom druženje i diskusija o knjizi “Odrasla deca emocionalno nezrelih roditelja” u okviru psihoedukativne grupe Beleške
⏰ Imate skoro mesec dana da knjigu pročitate, beleške izvučete i pridružite se druženju ~ bilo da želite da podelite svoje utiske ili samo pasivno slušate (skroz okej)
✅ Cena Book club-a uračunata je u mesečnu članarinu grupe u iznosu od 25 e ili 3000 rsd (PayPal, dinarsko plaćanje) – više informacija i prijava: prvi link u komentarima ili porukom u inbox
✍️Psihoedukativnu grupu Beleške vodi Jelena Veljković, psiholog, autorka stranice Beleške sa psihoterapije

FB: Beleške sa psihoterapije

https://www.facebook.com/share/PuqJwJ9JCEfWW7Lm/?mibextid=oFDkn

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close