Ne mogu se ne složiti s prof. Ivom Kraljevićem kad kaže da „danas, kad imamo neovisnu i samostalnu državu Hrvatsku, nema potrebe za postojanjem ustaša, a pogotovo ne za ustašizacijom RH“. Ako on pri tome ne misli da je još jučer, kad smo ono u pripremi i tijekom krvavog jugoslavenskog građanskog rata stvarali neovisnu i samostalnu državu Hrvatsku, bilo potrebe za postojanjem ustaša i ustašizacijom RH. Kad je ono nazovi doktor Franjo Tuđman u pripremama za rat za Hrvatsku do Drine prodavao svoju partizansku hrvatsku dušu hercegbosanskoj fratarskoj ustašiji skoncentriranoj u Norvalu, Kanada. Pa su mu ovi postavili pizzamajstora Gojka Šuška kao, partizanskom terminologijom, političkog komesara. Kad su ono idioti Dobroslav Paraga, Anto Đapić i ekipa smatrali potrebnim obnoviti ekstremno nacionalističku, proustašku Hrvatsku stranku prava, a u sklopu nje i stranačku vojsku davši joj kraticu HOS, identičnu onoj koju je imala svekolika Pavelićeva vojska u svojoj najidiotskijoj, završnoj fazi, vrativši u nju ustaški pozdrav „Za dom – Spremni!“, koji pozdrav postaje zaštitni znak te (para)vojske i kočoperi se na njezinom grbu, koji grb i koji ustaški pozdrav resi i dandanas ulaz u Novu Mokošicu, i mnoge ulaze u mnoga naselja diljem Hrvatske. Kad je ono Franjo Tuđman u pripremi prvog općeg sabora njegovoga HDZ-a, na kojemu će između ostaloga poručiti i da je NDH bila ostvarenje vječnog hrvatskoga sna, širom otvorio vrata povratka ustaškoj emigraciji iz Argentine i drugih latinoameričkih demokratura, među njima i svojedobnom ustaškom stožerniku u Dubrovniku Ivu Rojnici, kojega Tuđman odmah po povratku imenuje veleposlanikom u Ministarstvu vanjskih poslova RH… Kad ono hitlerskim brčićem urešeni HOS-ov splitski eksponent Marko Skejo svakoga desetoga travnja komemorira uz spomenik poginulim borcima njegove IX.bojne HOS-a, koja je nosila naziv po ponajvećem idiotu Pavelićevog HOS-a, takvim ga je deboto okarakterizirao i sami gore spomenuti Rojnica u svojim memoarima, Rafaelu Vitezu Bobanu…Kad su ono njegovo generalsko, povjesničarsko i državničko idiotstvo, dvostruki ne(o)suđeni ratni zločinac Franjo Tuđman i njegov HDZ (BiH) i njihova HV(O) u jeku rata protiv kudikamo nadmoćnijeg arhetipskog srbočetničkog agresora okrenuli oružje prema Muslimanima, jedinim mogućim i do tad u ratu iskazanim saveznicima; kojim katastrofalnim činom su Tuđman i državno i vojno vrhovništvo oko njega Hrvatsku i hrvatstvo ponovno, nakon Pavelića i NDH, povijesno izblamirali. Štoviše, da budem pošten prema Paveliću i NDH, koji su Muslimanima tepali da su „hrvatsko cvijeće“ i gradili im džamiju s četiri minareta usred Zagreba, tuđmanovci su u poimanju etnične čistoće pošli i korak dalje i dublje od ustaša. Kad o toj povijesnoj hrvatskoj katastrofi, koja je deboto izjednačila srpsku i hrvatsku krivicu za građanske ratove 1990-tih u Jugoslaviji, Marko Perković Thompson, suvremena estradna ikona kleroustaške desnice, pjeva u svom najnovijem hitu o tzv. „Domovinskom ratu“: „Je'l se Gospa hercegovska suza naplakala…putem do Mostara“, i time, limitiran svojim skromnim umjetničkim i intelektualnim sposobnostima, priznaje umiješanost Hrvatske u rat u susjednoj državi, ali, nije on jađo toga svjestan, dakako ni prof.Kraljević, priznaje i poraz Hrvatske (Republike Herceg-Bosne) u tom ratu…
Slažem se, nadalje, s prof.Kraljevićem kad mi poručuje „da Jasenovac treba biti mjesto odavanja počasti žrtvama, a ne da ga se koristi u političke svrhe“. No, hoće li se s time, da je nekakvih (ustaških?) žrtava u Jasenovcu ipak bilo, složiti i Kraljevićevi uzori ala Vukić, Lučić, Esih, Hasanbegović?
Slažem se i s tvrdnjom da su Jasenovac „90-e agresori koristili kao mobilizacijski mit za rat protiv Hrvatske, jer je svaka država Hrvatska ustaška i genocidna spram Srba“. Da, na sve ono gore nabrojeno (HOS, Za dom – spremni!, povrat ustaša iz emigracije, ostvarenje vjekovnog hrvatskog sna) i još puno toga nespomenutog (npr. Tuđmanova procjena da 12% + 6% (Jugoslaveni) predratne zastupljenosti Srba u Hrvatskoj treba svesti na 3%, što se iza Oluje i dogodilo), ko mobilizacijski „kec na desetku“ pao je „mit“ o Jasenovcu, ili, pisao sam o tome Kraljeviću, vidim da me pomno čitate, parastosi za stotine srpskih seljaka pobacanih u jame u dubrovačkom hercegovačkom zaleđu na samom početku NDH 1941., a čiji su posmrtni ostaci netom izvađeni iz jama koje je Titov režim bukvalno zabetonirao odmah iza onoga rata…
Sa stavovima g. Draga Pilsela o Tuđmanu koje prof. Kraljević opsežno citira (“Tuđman je bio, u to nema nikakve sumnje, ratni zločinac i sve je pomno isplanirao: on je želio ostvariti Pavelićevu viziju ustaške države etnički očišćenu od Srba…Tuđman je sramotna epizoda u povijesti Hrvata: šovinist, nacionalist, fašist. Sve samo ne državnik…), ne mogu se ne složiti, tek se pitam što je Kraljeviću trebalo u polemici sa mnom tako opsežno citirati Pilsela? No, narod kaže da se poklonjenom konju ne gleda u zube…
Ma što je ovo ljudi, je li moguće da se odjednom u svemu slažem s prof. Kraljevićem!? Evo i s tezom da je „Račan dobro shvatio, kao pragmatični političar povijesna zbivanja i kontekst vremena u kojem je politički djelovao.“ Istina, nakon takvih načelno prihvatljivih teza, redovito slijedi Kraljevićevo šeprtljavo nastojanje da se one relativiziraju, omalovaže..
Kaže da je Jugoslavija do 1965. bila „veliki zatvor“ (znači li to da se slaže sa mnom da od 1965.nadalje to više nije bila, pa ni u smislu totalitarnosti režima?), a da je te godine Tito otvorio granice da bi „u prvom naletu u inozemstvo na rad otišlo 500 tisuća Hrvata“. Opet se slažem, ali taj trend iseljavanja poprima zabrinjavajuća obilježja tek nakon osamostaljenja Hrvatske. Svaki popis stanovništva proveden u SR Hrvatskoj bilježio je osjetan demografski rast u odnosu na prethodni, a svaki popis proveden nakon 1991., kad je u Hrvatskoj registrirano 4,8 milijuna duša, ukazivao je na drastičan pad ljudi voljnih živjeti u napokon dočekanoj samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj, da bi se taj broj na zadnjem popisu provedenom 2021.srozao na 3,8 milijuna, a procjene su da nas danas nema više od 3,6 milijuna.
Tačno je da su SFR Jugoslavija, pa i SR Hrvatska u njoj, bile prezadužene; ali današnja Hrvatska je kudikamo „prezaduženija“, današnji vanjski dug Republike Hrvatske, državice s tri i nešto milijuna stanovnika, je višestruko veći (cca 50 mlrd eura) od sveukupnog vanjskog duga SFR Jugoslavije, države s dvadeset tri i nešto milijuna stanovnika, u vrijeme njezinoga raspada (cca 18 mlrd US dolara).
Indikativno je kako prof.Kraljević citira iz knjige svog omiljenog hercegbosanskog povjesničara Iva Lučića što je navodno govorio njihov ideološki oponent, „komunistički lider i ideolog“ dr.Stipe Šuvar na „Tribini omladine u Sarajevu 3.5.1989.“ Pa tako Kraljević i Lučić kažu, možda ovaj put ne lažu, da je dr.Šuvar te zgode govorio o jadu jugoslavenske ekonomije, da se investiralo napamet, bez ispitivanja tržišta, da su propasti mogli samo mali pogoni, ne i velika poduzeća, koja su, iako nerentabilna, spašavana stalnim državnim dotacijama, štampanjem novca…, da Jugoslavija nije mogla ništa proizvesti za svjetsko tržište, za izvoz; da nam je poljoprivreda „potpuno i po strukturi sada zakazala“, da je Jugoslavija „jedina zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja i mlijeko, itd..dok je 27.000 sela opustjelo“ i baš tako dalje i baš tako slično da je govorio dr.Šuvar sarajevskim studentima i da je zaključio: „Moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi.“ Možda je baš tako bilo i na tribini u Sarajevu i u jugoslavenskoj privredi, a što je suštinski bolje po tom pitanju u današnjoj Hrvatskoj? Je li struktura hrvatske privrede danas išta bolja on one u socijalizmu? Jesmo li onda u Zagrebu imali čak i svjetski prepoznatljive brendove poput Končara, Prvomajske, Jedinstva, Gredelja (kojega se baš ovih dana očajnički pokušava spasiti), Kraša, Leda, Zvijezde, Francka, Nade Dimić, Kamenskog, Astre, Nikole Tesle; jesmo li u već onda svjetski poznatoj turističkoj meki Dubrovniku uz sve one silne hotele (koje je Dubrovniku regalo udruženi hrvatski odnosno jugoslavenski rad, jer ih ni približno nije mogla izgraditi lokalna akumulacija!) ipak imali i nekakvu industriju: TUP-a, Dubravku, Radeljevića (Prvo dalmatinsko!), Dalmacijabilje; neka zanatska poduzeća poput Metala, Gorice. A Bosna i Hercegovina, srce i najveće postignuće, društveno-političko remekdjelo jugoslavenske federacije, imala je čudotvorni Energoinvest (pogledajte Kraljeviću film gospođe Jasmile Žbanić o drugu Emeriku Blumu), i Šipad i tešku industriju, i Zenicu, i Azotaru, čiji su radnici imali odmaralište u Lapadu, čiju rivu mi Dubrovčani i sad zovemo Goražde… Ako smo već onda uvozili mlijeko, danas ga uvozimo bar trostruko više, jer je krava i mljekara bar peterostruko manje. Ako nam je pokrivenost uvoza izvozom bila loša, danas je još lošija, i u poljoprivredi i uopće. Ako je već onda stvarno 27.000 sela opustjelo, onda su do danas sva ta sela potpuno nestala, a u međuvremenu opustjelo je novih 27.000. To kako su se u socijalizmu spašavala nerentabilna poduzeća, mačji je kašalj prema državnom udaru na tržišno gospodarstvo koji je prouzročila HDZ-ovska vlada spašavajući proračunskim milijardama svoje čedo Agrokor od astronomskog bankrota, ili prema bankrotu Dubrovačke banke, odnosno prijetećim bankrotima drugih domaćih banaka, sve dok ih nijesu preuzele velike strane banke.
„A koliko je Tito bio uspješan političar govori…“, prof.Kraljeviću, najveći i najelitniji dotad viđeni skup svjetskih političara na jednom državničkom sprovodu. Vodeću zemlju Evropske unije, tada još neujedinjenu SR Njemačku na tom skupu su predstavljali: ne samo savezni predsjednik Herr Karl Carstens, što bi već po političkim odnosno diplomatskim uzusima bilo dovoljno, već i savezni kancelar Herr Helmut Schmidt, no ni to Nijemcima nije bilo dovoljno, pa im se pridružio i ministar vanjskih poslova Herr Hans Dietrich Genscher, kasnije jedan on najzaslužnijih svjetskih političara za međunarodno priznanje RH. Dočim, na sprovod balkanskom zločincu Franju Tuđmanu boj se da su poslali i čistača zahoda u svom zagrebačkom veleposlanstvu.
I na koncu, da, Kraljeviću, Kaciga jest jugonostalgičar! I kako vrijeme prolazi ta ga nostalgija sve više obuzima. I rađa u njemu bunt protiv vladajućeg kleroustaškog narativa da je, između ostaloga, jugonostalgija nešto apsolutno i a priori neprihvatljivo za hrvatskog čovjeka, poput crnoga vraga, poput ubiti čovjeka. Ne gospodo, iako ste u ustav uvalili zabranu udruživanja Hrvatske u bilo kakvi oblik jugoslavenske odnosno balkanske državne zajednice, jugonostalgiju kao osjećaj ne možete zabraniti, kao ni moju volju da se s te pozicije, koju, u najkraćem, obilježavaju bratstvo i jedinstvo i sekularizam, ragatam s vama i vašim temeljnim vrednotama – hrvatskim nacionalizmom i Crkvom u Hrvata.
Darko Kaciga Evropljanin
Izvor: Glas Grada (Dubrovnik)
magazinplus.eu
