SINOVI Bosne i Hercegovine su ginuli braneći je kao borci Armije BiH
Dan šehida u BiH ustanovljen je odlukom Rijaseta Islamske zajednice u BiH 23. januara 1995. godine. Pravo Rijaseta IZ BiH da u okviru svojih vjerskih ingerencija favorizuju interesne segmente društva, nije sporno.
Problem nastaje onda kada akteri društvene zbilje prihvataju takav pristup kao sitemsko rješenje. PRIVATIZACIJA branilaca BiH od strane političkih partija i vjerskih zajednica, u pravilu jednonacionalno, dugoročno je loša politika za ovu državu i njene građane.
Evidentno je da sredine s večinskim Bošnjačkim stanovništvom – vlašću, skoro, pa da ignorišu datume i ličnosti – sve ono što se ne uklapa u koncept vjerske zajednice ili nacionalne politike.
Svojevrsni manifestacionizam proizveden uz podršku nevladinog sektora, koji kao brine o ratnim populacijama – taman onoliko koliko im se budžetskih sredstava podari za egzistencionalni minimalizam: baca u zaborav značajne datume i ličnosti, očuvanje dokumentarističke i arhivske građe – sve se svodi na srcedrapajući osnovnoškolski literalizam koji je prebukiran populističkom i vjerskom retorikom.
Danas i ovdje, u korpusu što se Bošnjačkim oslovljava i koji je bio okosnica odbrambeno-oružanih snaga u posljednjem ovdašnjem ratu – oslobodilačkom ratu od dvostrukog agresora (UN rezolucije i presude Haškog tribunala potvrđuju tu činjenicu) – USPOMENA na tu borbu i njene žrtve za očuvanje državotvornosti BiH obilježavaju se vjerskim manifestacijama, a da nemamo niti jedne društvene manifestacije koja bi imala zadaću da njeguje uspomenu i nastavi afirmaciju multikulturalnosti i različitosti koju su imale prvobitne snage i formacije ODBRAMBENOG karaktera, sad već daleke “92. i “93. godine.
ISLAMIZACIJA odbrambenih i oslobodilačkih snaga iz posljednjeg rata na “hinjaka” je imputirana Bošnjačkom korpusu – dalekosežno ŠTETNO, sad već evidentno, što potvrđuje agresorsku tezu o “građanskom ili vjerskom ratu”.
Svjesno, strateški i smišljeno se manifestacionizam temelji na redu ilahija i islamskih učenja, iako svi akteri iz tog vremena znaju da 1992. godine, nitko i nigdje, a niti jednu aktivnost nije započinjao vjerskim manifestacionizmom, a pogotovo ne ilahijama. Afirmacija istih započinje sredinom 1993. godine, kada je uslijedio politički proces ISLAMIZACIJE Armije Republike BiH i svih drugih PATRIOTSKIH snaga BiH.
Historijski REVIZIONIZAM u Bošnjaka strateški je proizvod Međunarodne zajednice i raznoraznih “KOS”-ovaca, a sve s ciljem da se u MIRU izgubi što nismo u RATU – da se izjednače ŽRTVA i AGRESOR.
Ne radi se ovdje o tzv. bošnjačkom MERHAMETU, laičkoj dobroćudnosti ili laičkoj naivnosti – GLUPOST je oličenje Bošnjačke politike.
Jednom će BOŠNJAK shvatiti i postati svjestan, da su ključni kreatori njegova današnjeg JADA, bili i ostali politički i vjerski lideri u Bošnjaka.
I zato nam treba DAN ŠEHIDA – da slavimo i obilježavamo propali koncept BOŠNJAČKE politike, AGINSKIH biznismena, ratnih heroja koji su spašavali BiH iz dijaspore, medijskih projekata “BOŠNJAČKE TV” (koja je u startu imala 8 miliona na računu), vjerskih radio stanica, kulturnih projekata ala “HASANAGINICE” sa scenografskom kapijom od bakra – 100.000 KM (obično se scenografija uređuje od stiropora i sl.repromaterijala) – i niko ne zna gdje kapija završi, u čijoj vili je ugrađena), isto što niko ne zna šta bi sa 2 milona datih redatelju Bulajiću za ratni film.
I neka nam Dana ŠEHIDA – spomena na vlastitu izgubljenost u vremenu i prostoru.
Patriotizam sam po sebi nije ništa loše. Međutim, kada isti preraste u sebičnost, obično metastazira u ideologiju. Civilizacijsko iskustvo kazuje da se u takvim vremenima javljaju pojedinci ili grupe koji iz niskih pobuda pokušavaju da obnove “izgubljeno jedinstvo”, a da ni sami nisu svjesni šta bi i kako bi izgledalo – podrazumijevalo se stanje kada bi bilo u skladu s njihovom voljom. Takva politika je osuđena na propast, naprosto zbog činjenice da je međuljudski odnos metafizičke prirode, te da se ne može regulirati političkom akcijom. Takva nastojanja prerastaju u mantru iz koje se izgubi svaki smisao. Takva politika završava podjelama na “pozitivce” i “negativce” – koalicione potencijale s jedne i druge strane, među koje se udobno smjeste “UBLEHAŠI” koji se u toj vrsti konfuzije “najbolje SNALAZE”.
Suštinska slabost te vrste lokal-patriotizma jeste JALOVOST.
Šarlatanska narav, u svojoj namjeri da univerzum saobrazi u “vlastito viđenje stvari”, razočarava se u vlastito okruženje – narod. Ne shvatajući da je idiotizam svako nastojanje da se apsolutizira relativno – volja drugoga, pravo drugoga; GRAĐANSKO PRAVO.
Historija ljudskog roda takve primjere, u novijoj historiji pamti u slučaju njemačkog patriotizma s Hitlerom, srpskog ili hrvatskog s Miloševićem, odnosno Tuđmanom.
Apsolutizacija bilo koje vrste patriotizma, kao vrijednosti – pripadnost izvjesnom kolektivitetu, kao vrhovnoj vrijednosti, po automatizmu znači suspenziju univerzalnih vrijednosti. Takvo nastojanje – sveopća provincijalizacija – vodi samo u jednom smjeru, u svojevrsnu postmodernu kolektivističku zajednicu.
Sluteći da akteri ovdašnje zbilje jesu svjesni prethodno rečenog, skloniji sam uvjerenju da takvo stanje CILJANO proizvode, jer isto im osigurava atmosferu relativizacije svega i svačega iz perspektive “LOKAL-PATRIOTE”. Samo u takvoj atmosferi “ONI” mogu da funkcionišu kao politički “komesari” – nesposobnjakovići i lovci u mutnom, koji bi da kontroliraju prostor društvene zajednice.
Otužno djeluje vapaj takvih dušobrižnika, koji umjesto da predlažu rješenja, srcedrapajuće se prisjećaju nekih vremena u kojima su bili marginalci, kao što su i sada.
M.H.
magazinplus.eu
(Ponovljena kolumna)
