Damir Imamović nedavno je proglašen najboljim umjetnikom Evrope na dodjeli nagrada magazina Songlines. Tim povodom dao je intervju za britanski list The Guardian.
Prošle godine svijet je bio u lokdaunu i svi nastupi ovog sarajevskog muzičara bili su otkazani. Damir Imamović je pjevač i autor pjesama – bosanske narodne muzike, koja se može uporediti sa portugalskim fadom i francuskom šansonom. Njegov album Singer of Tales dobio je nekoliko sjajnih ocjena, ali je pandemija onemogućila da dopre do nove publike.
“Biti u lokdaunu u Sarajevu, kao muzičar bilo je čudno, jer sam toliko bio naviknut na putovanja”, kazao je Damir, dodajući da ne bi bilo fer porediti to sa opsadom grada od 1992. do 1996. tokom rata u Bosni. Ali jesam imao osjećaj kataklizmičnog deja vu-a: prazne ulice, ništa ne funkcioniše, svi žive u strahu.”
Stvari su se pogoršale kada je njegovom ocu dijagnostikovan karcinom. “Morao sam ga odvesti u bolnicu u sred pandemije, a onda su on i majka oboje dobili Covid, pa sam morao brinuti o njima. Očev karcinom nije bio u kasnoj fazi, ali ga je Covid ubio. Iako s bolom u glasu, Damir govori bez samosažaljevanja ili ljutnje, čak nazivajući sebe sretnikom, jer se nije zarazio Covidom, a uz to je imaoi i muziku da ga okupira, te planine oko Sarajeva za pješačenje.
Stvari su sada bolje, album Singer of Tales je nedavno objavljen na vinilu (to je njegov sedmi album, ali prvi koji je dobio pažnju šire publike i koji je izdat na LP-ju) a onda je dobio nagradu magazina Songlines za najboljeg evropskog umjetnika, čime je pobijedio poznata imena kao što su Sam Lee iz Engleske i Mariza iz Portugala. “Nisam očekivao da pobijedim,” kazao je Imamović, “tako da je sjajno dobiti takvo priznanje.”
Sa 42 godine, Imamović nije novajlija, ali do sada je bio malo poznat van zemalja bivše Jugoslavije i bosanske dijaspore. Nagrada magazina Songlines trebala bi doprinijeti da se to promijeni i da se sevdah – muzika koja svoje korijene ima u otomanskim vremenima i za koju kažu da predstavlja dušu Sarajeva – predstavi široj publici.
“Sevdah je specifičan muzički žanr u jugoslovenskoj regiji, najzastupljeniji u BiH, ali se izvodi i u Hrvatskoj i u Srbiji,” objašnjava Imamović. “Balkan je bio 500 godina pod turskom vladavinom, što objašnjava turski uticaj, ali sevdah se nikada nije pjevao na turskom – uvijek se pjevao na slavenskim jezicima kao vrsta usmene poezije.”
Sevdah je tužan, ali lijep – takođe ga nazivaju “balkanskim bluzom” – gdje se pjesme fokusiraju na ljubavne patnje, dok starije balade pričaju priče o životu na granici, ustancima, porodičnim odnosima i slično. Nakon brutalnog raspada Jugoslavije, mladi izvođači obnovili su ovaj žanr sa Mostar Sevdah Reunion i Amirom Mendunjanin, koji su postigli određen međunarodni uspjeh.
Imamovićev otac i djed bili su poznati izvođači sevdaha. Ali kao adolescent, tokom opsade Sarajeva, Damir je htio da svira bilo šta drugo osim sevdaha. Zatim je kao student filozofije počeo uspostavljati intelektualne veze sa muzikom, razvijajući se i kao izvođač i kao istoričar: njegova knjiga Sevdah objavljena je na engleskom i veoma je čitljiva. Tokom šesnaest godina karijere, Damir izvodi tradicionalne sevdalinke i piše nove kompozicije. Zbog njegovog izuzetnog tenora, čak i slušaoci koji ne govore slavenske jezike mogu se povezati s njegovom muzikom.
“Sevdah je oblikovan kulturnim miksom”, kaže Imamović. “Kao i svaka živa muzika, sevdah je fluidan – neki izvođači su ga pretvorili u balkansku muziku za žurke, jer je Goran Bregović osvojio široku publiku izvodeći je na taj način. To nije moja interpretacija sevdaha. I sebe vidim u tradiciji prenošenja usmenih predanja, muzike za publiku koja sjedi i sluša. Što nije lako prodati kao Bregovićevo ‘dajte Cigane, hajde da se napijemo’.”
Imamović se navikava da ga smatraju nekom vrstom glasnogovornika za Bosnu.
“Mnogi ljudi ne shvataju koliko je teško biti primijećen kada dolaziš iz male, siromašne zemlje. Bosanski umjetnici se zaista muče jer gotovo da nemaju podršku od vlade.”
S druge strane, on kritikuje apatiju koja vlada na Zapadu.
“Neko me je pitao ‘jesi li mudriji kao neko ko je preživio rat?’, a ja sam morao stati i razmisliti: šta smo naučili? E pa, to je to – rat, genocid, strašne situacije – mogu se desiti bilo gdje. Odrastajući u Jugoslaviji, mislili smo da imamo najbolje od oba svijeta – istoka i zapada – a pogledajte kako smo završili! Ako ne obraćamo pažnju, ne borimo se za dobre stvari, onda nas jako loše stvari mogu savladati. Svijet je predugo ignorisao bosansku patnju koju su prouzrokovali ekstremni nacionalisti, a kada pogledam američke i evropske populiste, vidim kako su često ukorijenjeni u starim fašističkim strankama i to me plaši.”
Na kraju razgovora, Imamović je optimističan. Kaže da Bosna, uprkos svim svojim nedaćama, ide naprijed. “Kulturni život u Sarajevu je bogat, ima mnogo snažne kreativne energije, sjajnih filmova, pozorišnih i džez festival, a 2019. godine održan je prva Povorka ponosa u Sarajevu.” Imamović je na Povorci ponosa pjevao sevdalinku i italijansku protestnu pjesmu Bella Ciao. “Prvu sam pjevao zato što čvrsto vjerujem da tradicija sevdaha ima snažan emancipatorski glas, a drugu zato što je najvažnije reći ne svim hejterima, fašistima i homofobima ovog svijeta.”
Buka
