Antifašizam danas znači pokrenuti protest za proizvodnju kako su nam to rekli i pokazali radnice i radnici fabrike DITA u Tuzli
U susret 5. Otvorenom Univerzitetu, koji se održava 4. i 5. novembra u SARTR-u sa Otvorenog Magazina prenosimo tekst Damira Arsenijevića. Ovogodišnja tema je: Antifašizam danas. Borba i vizija, a program diskusija možete pogledati na: http://otvoreni-magazin.net/27/10/2016/program-otvoreni-univerzitet-2016-antifasizam-danas-borba-vizija/
Oni koji su pokrali društvenu svojinu u ratu i genocidu kolonizirali su i prostor i vrijeme za političko djelovanje.
Od naših ulica, naših škola i naših fabrika napravili su mjesta egzekucija – stvarnih i simboličkih – gdje se život obezvređuje i uništava i gdje se kreira beznađe.
Vrijeme kojim manipulišu – prazno vrijeme beskrajne tranzicije – stavlja nas na čekanje u kojem je izvjesna jedino naša propast.
Tempo koji diktiraju uvlači nas u vrtlog straha od novog rata i obezglavljuje s namjerom da prihvatimo bespomoćnost kao nužnost.
Mi – paralizovana tijela koja se, fascinirana nasiljem, poslušno trzaju na svaku komandu.
Mi – nepokretna tijela koja u šoku saučestvuju u spektaklu egzekucija, dok naše sestre i kćerke bijesnim autima gaze, a naše očeve i majke za mizernu platu ucjenjuju.
Mi – koji smo i danas, nekom srećom, izbjegli odstrel u safariju krvavog kapitala.
Samo mi i možemo dokinuti vlastitu paralizu, napustiti vlastitu poziciju žrtve, ako se odlučimo prekinuti istoriju ove kolonizacije i istoriju ove krvave pljačke. Prekid ove istorije je prekid istorije fašizma.
Antifašizam danas znači dekolonizaciju prostora i vremena u borbi za pravdu i jednakost. Prvi korak u ovoj dekolonizaciji je odbijanje svijeta u kojem se trenutno dominatna etno-kapitalistička organizacija života predstavlja kao jedino moguća. Odbijanjem praktikujemonepotkupljiv život – život van ucjena, straha i paralize.
Antifašizam danas znači pokrenuti protest za proizvodnju kako su nam to rekli i pokazali radnice i radnici fabrike DITA u Tuzli.
Protest za proizvodnju znači da sami sebi damo šansu i nađemo novo rješenje za problem koji treba artikulisati iznova. To znači da okupiramo i dekoloniziramo prostor i institucije kako bi postali društveni i da pokrenemo konkretnu političku proizvodnju: prostora, vremena, političke imaginacije, afirmativnog afekta i infrastrukture.
Zauzimajmo i transformišimo prostor i praktikujmo solidarnost u ostvarivanju pravde van stega politike identiteta. To znači da ne pristajemo na podjelu prostora na javni i privatni, ne pristajemo na privatizaciju prostora u kojoj nam se kao identitarnoj ili interesnoj grupi udjeljuje prostor koji je zapravo već naš, koji je oduvijek bio naš i koji nam je kao zajednički kolonizacijom nasilno oduzet.
Solidarnost počinje od udruživanja resursa koje posjedujemo kao zajedničko dobro i uvodi drugačiji režim brige jednih za druge, van principa humanitarizma. Nasuprot ‘geografiji gladi’ koju ocrtavaju prazni stomaci onih kojima se upravlja kroz siromaštvo, postavljamogeografiju brige koja ocrtava teritoriju van stida i krivnje zbog siromaštva, teritoriju na kojoj zajedništvo počinje od dijeljenja obroka.
Diktirajmo tempo akcijama koje prekidaju tokove informacija i tokove kapitala onih koji su pokrali zajedničku društvenu svojinu. Oni su za sebe priskribili i legitimizirali nasilje. Upravo to pravo na nasilje moramo dekolonizirati.
U ovom će nam ključni saveznici biti sve one skupine, udruženja i nevladine organizacije koje ne žele biti civilno-društveni suplement državi i koje odbijaju da se zadovolje pukim popisivanjem povreda ljudskih prava. Zajedno s njima moramo otvoriti front za zajednički društveni rad u zajednici, rad koji je vanprojektni i kojemu nije svrha tek da samom sebi proizvodi radno mjesto i tako održava status quo.
‘Od čega ćemo se mi sastaviti / ako se ponovo odlučimo voljeti’ – pjesnikinja Jozefina Dautbegović postavlja posebno pitanje za sve nas. Ako živimo u društvu koje sliči masovnoj grobnici, antifašističko sastavljanje počinje od spoznaje da ne znamo dovoljno jedni druge i da se se međusobno trebamo još bolje upoznati. Trebamo drugačije i bolje vrednovati kako zajednički rad tako i ljude s kojima radimo. To znači da se izuzmemo iz pozicije u kojoj pristajemo da prenosimo privatizacijski afekt. On nas brutalizuje i mrvi i nagriza zajedništvo. Pod krinkom privatizacije odigrava se čin legitimizacije rata i genocida i krađe koji se stalno nastoji prikriti kao istinski, realan, kolonizatorski proces protiv nas.
Ukoliko želimo realnost nade a ne realnost propasti, počnimo kritički-afirmativno sastavljati zajednicu – ne žrtava – već preživjelih.
Damir Arsenijević, otvoreni-magazin.net
