Da li je ovo početak kraja budalama i njihovim mentorima?
Kad god čovjek pomisli da ne može gore, u Apsurdistanu može. Sve što se dešavalo nakon komemoracije a prije čina ukopa, zaledilo je krv u žilama svakom normalnom čovjeku bez obzira na nacionalnu i bilo koju drugu pripadnost. Ljudske spodobe, nacisti, fašisti, nacionalisti, huligani, svojim postupkom ponizili su i oskrnavili mjesto koje je u svim narodima i konfesijama mjesto odavanja počasti, molitve, poštovanja, mira i sveg onog što ide uz događaj koji se u cijelom svijetu zove “Posljednji oproštaj sa pokojnikom/merhumom/ u ovom slučaju pokojnicima/merhumima/.” Usuditi se učiniti ovakav akt na ovom mjestu je poruka mrtvima, članovima njihovih porodica, Srebreničanima, gostima, ukupnoj javnosti i svim zdravorazumskim ljudima, poruka uvredljiva do boli.
Na njihovu veliku nesreću, a našu sreću i zadovoljstvo nisu uspjeli da upale fitilj na balkanskom buretu baruta. Najveće razočarenje svima koji su željeli nove sukobe je ponašanje čovjeka koji je trebao biti žrtvovan kao kurban da se planovi ludaka ostvare. Aleksandar Vučić, šta god ko o njemu mislio, u Potočarima je pokazao osobine državnika za razliku od većine onih koje i danas od milja zovemo političari. Mudro, bez imalo zlobe, na pres-konferenciji nakon što je bukvalno spašavao glavu je jasno detektovao sve što je važno za sam događaj, a pogotovo za ono što je mnogo važnije, a to je budućnost naroda i građana koji su osuđeni da žive na prostoru ex-YU, jedni s drugima. Pružena ruka je ostala i ona obavezuje sve koji u ovom momentu vrše vlast na svim stranama, da pruženu ruku ne odgurnu, da je prihvate i učine sve da ovaj prostor ima budućnost.
Najinteresantniji su oni koji pjene u brizi za predsjednika Vlade Republike Srbije, Republiku Srbiju i srpski narod, a bili su daleko u udobnim foteljama i molili Boga da se desi ovo što se nažalost desilo, da bi poslije toga mogli lamentirati u svojim izlivima zlobe, mržnje, neuvažavanja, vrijeđanja, ne bi li pokupili još koji poen kod svojih istomišljenika, željnih novih sukoba i krvi, ali tuđe. Da se ovako nešto desilo prije desetak godina, pjenili bi na svim stranama, vrijeđali one druge i one koji su krivi i one koji nisu krivi. Svi njihovi bi bili najgori i zaslužili bi da im se desi ovako nešto. Na sreću, danas ogroman broj zdravorazumskih ljudi osuđuje one koji su napravili ovaj sramni čin. Ono što se na kraju nameće kao obavezujuće za vlasti u BiH na svim nivoima je da utvrde ko stoji iza ovih događanja, jer samo naivni mogu vjerovati da se ovo desilo spontano. Nije daleko od pameti da su ovaj događaj zajednički i u dogovoru organizovali i sa ove i sa one strane Drine, a bogami i malo šire. Takvima su danas najveća smetnja oni koji pokušavaju da grade mostove, koje su ljudske spodobe i neljudi rušili prethodnih 25 godina. Još jednom moje poštovanje Aleksandru Vučiću, pokazao je osobine koje bi morali imati svi koji na ovim prostorima određuju sudbine naroda i građana, u suprotnom, neka se povuku ili ih će ih morati ukloniti zdravorazumska većina.
Oslobođenje
PIŠE: Slobodan POPOVIĆ
