Enver Čolaković 27.05.1913. – 18.08.1976.
Enver Čolaković koji je pisac bio, a živio u zlodoba, 1944. je imenovan kulturnim atašeom NDH u Mađarskoj.
Da li je Enver Čolaković bio istinski sljedbenik ustaškog režima i ideologije ili tek karijerni oportunist kakvih ovdje imamo u izobilju.
Biografija Envera Čolakovića kaže pak kako je za svoj roman „Legenda o Ali-paši“ dobio 1944. nagradu Matice hrvatske za najbolji roman te godine, ali, zanimljivo, jugoslavenski se komunizam nije s njim „korjenito obračunao“, iako je nagradu uredno primio u srcu nacističke Hrvatske. Uglavnom, čitavo vrijeme ustaške države Čolaković će intenzivno biti javno prisutan, kao istinska književna zvijezda objavljivat će pripovjetke, novele, kazališne komade, političke osvrte…
Pa je li se možda „politički osvrtao“ na zločinački karakter NDH? Te je zato po kazni poslan za kulturnog atašea u Hortyjevu fašističku Mađarsku? Naravno, kada se biografije retuširaju glupost je neminovna, pa njegovi bližnji tvrde kako je Čolakovića ustaška vlast zapravo „sklonila u Mađarsku“. Zato jer je bio antifašist! Interesantna i logična gesta, svakako. A jedan važan radnik u kulturi u svojoj dugometražnoj novinskoj obrani Čolakovića za aferu optužuje ljevičare koji da zapravo pojma nemaju tko je Enver Čolaković, kojega on pak naziva „instinktivnim ljevičarom“ koji je „lakomisleno prihvatio niži diplomatski položaj“. I dalje piše taj književni guru i novinar Jutarnjeg lista kako „desničari, pogotovo u nas, imaju pravo biti nenačitani ignoranti koje ne zanimaju nikakvi estetski kriteriji jer je njihova nacionalna ideologija jedini kriterij.“ I još: „ljevičari, međutim, nemaju to pravo“.
***
Da su južnoslavenski narodi, ili barem neki od njih, jako zbunjeni u vezi književnika Envera Čolakovića, pokazuje već i njegova biografija, počev od rođenja. Hrvatska Čolakovića tako vodi kao “hrvatskog i mađarskog” književnika, BiH kao “bosanskohercegovačkog“, a ne samo to, nego Britanske enciklopedije navode da je riječ o “bosanskom“, a turske i češke pak da je riječ o “bošnjačkom” književniku.
Nesporno je da je rođen u Budimpešti 1913. od majke Mađarice Ilone rođene Mednyanszki i oca Bošnjaka Vejsil-bega Čolakovića, da mu je njegova obitelj dok je bio dječak, selila iz grada u grad po Balkanu, da je od kraja Prvog svjetskog rata živio u Sarajevu. Zato je od 1931. do 1939. pisao isključivo na mađarskom i njemačkom jeziku, a poslije toga… Pa, u Hrvatskoj će mnogi tvrditi da otada piše isključivo na hrvatskom jeziku.
U BiH će pak mnogi reći da je njegov roman “Legenda o Ali-paši” 1944. objavljen na bosanskom jeziku. On sam, još u 1950-ima, pisao je o Bošnjacima, konstitutivnom narodu od 1971. priznatom u Jugoslaviji kao nacionalnost Muslimani. Nadalje, u BiH će danas vrlo rado isticati da je nakon Drugog svjetskog rata pisao o zločinima četnika, ustaša i Nijemaca nad Židovima i slavenskim narodima, da se deklarirao kao antifašist.
I pitanje je bi li ovaj čovjek ikada postao ovakvom temom da u kolovozu 1944. nije odselio u Zagreb i u sumrak režima NDH i okupacije Trećeg Reicha nije tako iracionalno prihvatio biti kulturni ataše režima Ante Pavelića u Hortyjevoj Budimpešti, glavnom gradu još jednog pronacističkog marionetskog režima pred skorim padom.
Nakon oslobođenja 1945., Čolakovića vlasti doista jesu u dva navrata privodile kako bi raspravili njegovu ulogu u ustaškom režimu, ali su ga svaki put puštale na slobodu bez ikakve optužnice, unatoč tome što mu je Mak Dizdar pisao iz Sarajeva 1945. da se ne vraća u grad jer će ga ubiti.
O Čolakoviću se još od 1990. naveliko piše kao o progonjenom čovjeku, koji je bio “osuđen na šutnju”, koji je platio svoju cijenu u Hrvatskom proljeću 1971. Koliko god i taj dio bio u određenoj mjeri objektivan, činjenica je da je Enver Čolaković 1966. dobio putovnicu SFRJ, da je neometano putovao diljem zapadne Europe, da je radio kao prevoditelj, da je povremeno pisao i izdavao u Jugoslaviji, da je bio u jugoslavenskom PEN-u…
***
Sve to nas dovodi do najbitnijeg. Enver Čolaković, živeći u ratnom Sarajevu i kasnije u ratnom Zagrebu, ni na jedan način nije mogao ne znati kako zapravo izgleda stvarnost ustaške države. Nije mogao ne biti informiran o strašnoj tzv. Luburićevoj kući-mučilištu u Sarajevu, o progonima Srba, o strijeljanju kolega pisaca u Kerestincu, Price, Cesarca, Adžije, Keršovanija i ostalih. Pored toga Čolaković evidentno nije bio glup čovjek i moralo mu je biti savršeno jasno da je riječ o kolaboracionističkoj nacističkoj državi, s istom takvom ideologijom krvi i tla. Znajući sve to on je pristao primati državne počasti i biti javni službenik jedne takve zemlje.
To konkretno znači da je bio čovjek bez ikakvih moralnih skrupula i svakako nije netko koga bi trebalo honorirati počastima i nuditi ga kao bilo kakvog uzora društvu i novim naraštajima.
Oni koji su predlagali i izglasavali ulice i škole po ovakvim ljudima, kao i oni koji će to tek napraviti, sve ovo jako dobro znaju. I ne imenuju ulice i škole po Čolakoviću unatoč tome, nego baš zbog toga.
***
Malo se koja književnost može podičiti knjigom kakva je roman Legenda o Ali-paši, čarobnom, maštovitom i posve neuobičajenom, koja s toliko lakoće prelazi žanrovske granice i s toliko umiješnosti uspijeva komunicirati s čitalačkom publikom najrazličitijeg uzrasta i intelektualnog profila. I kad se takva knjiga pojavi u tradiciji oskudnog umjetničkog izražaja, kakav je kanon bosanskohercegovačke književnosti, onda bi trebala figurirati kao ono prekretničko mjesto, nulta vrijednost, koja služi kao mjerilo za vrednovanje svega što je prethodilo takvoj literarnoj pojavi i biti svjetionik onima koji žele pisati s namjerom da interveniraju u literarnu tradiciju.
A bjelodano je da Legenda o Ali-paši nema takvo mjesto u bosanskohercegovačkoj kulturi i da se taj roman percipira kao izvrsna knjiga za djecu, čime su umanjeni njegov estetski domet i kompleksna književna poetika.
Razloge za taj nemaran i potcjenjivački odnos treba tražiti izvan tumačenja i umjetničkog vrednovanja same knjige, a objašnjenje tražiti u nesretnoj i tragičnoj biografiji njenog pisca. Muk s kojim je rad Envera Čolakovića praćen desetljećima nakon okončanja Drugog svjetskog rata treba razumijevati iz posebne vizure, jer sve što je činio i pisao Čolaković je radio kao neformalno osuđeni kolaboracionista nacističkog endehazijskog režima. Vlasti socijalističke Jugoslavije imale su svoje razloge zbog kojih su Čolakovića osudile na anonimnost i bezglasnost, jer su u njegovom pristanku da bude kulturni ataše Nezavisne Države Hrvatske u Budimpešti prepoznali čin osobnog kukavičluka i narodne izdaje.
Nije pogrešno tvrditi da je Legenda o Ali-paši društvena bajka nadahnuta popularnim socijalnim idejama vremena i nevjerovatnim orijentalnim pričama u kojima je uvijek bilo moguće da glavni protagonista prekoračuje klasne razlike i društvene prepreke. Birajući da glavni junak njegove proze bude skromni, ali plemeniti hamal Alija Lepir, Čolaković u kanonu bosanskohercegovačke književnosti čini revolucionarnu stvar: prvi put junak jedne tako monumentalne pripovijesti nije osoba velikaškog porijekla ili ličnost dospjela u pisanu književnost iz usmene tradicije, nego lik koji ponašanjem, izgledom i razmišljanjem utjelovljuje onog običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, s njegovim najhumanijim životnim mislima.
Legenda o Ali-paši postaje dio lektirskog kanona, a sam roman rado čitana knjiga. U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini pripovijest se u nekoliko scenskih adaptacija prilagođava pozorišnom izvođenju, a osnovne škole i ulice dobijaju piščevo ime. No, i pored toga, stječe se dojam da Čolakovićevo djelo nije ispravno vrednovano, jer u svim ovim godinama od okončanja rata bosanskohercegovačko društvo malo je toga preduzelo da se objavi piščeva bogata rukopisna zaostavština. Osim toga, što najviše rastužuje, Čolakovićevim imenom koriste se mnogi intelektualci sumnjivih namjera, spočitavajući mu, bez nekog dubljeg razumijevanja, opetovani fašizam i nacizam, a u njegovu odbranu staju neobrazovani epigoni, koji njegovo djelo veličaju zanemarujući neuralgične tačke njegove biografije.
I baš zato pitanje ko je bio Enver Čolaković, pisac veličanstvenog romana Legenda o Ali-paši, i dalje intrigira nemogućnošću da se na njega jednostavno i bezuvjetno odgovori.
***
U razgovoru za portal jutarnji.hr, Esad Čolaković, Enverov sin, iznosi nekoliko nevjerovatno interesantnih detalja koji potpuno demaskiraju Enverovu ‘’sumnjivu’’ prošlost i iz ruku izbijaju svaki argument ljevice da je Čolaković bio fašista.
Evo šta kaže Esad: ‘’Prema jednoj od verzija on se početkom 1944. godine zamjerio ustaškoj vlasti jer su kod njega na jednom putovanju u Konjic pronađeni protuustaški leci. Taj se događaj zbio tri mjeseca prije nagrade za roman “Legenda o Ali-paši” (nagrada Matice Hrvatske za najbolji roman te godine, op.a.) Bio je uhapšen, no za njega su se založili u Vladi NDH utjecajni muslimani. Zatim mu je dodijeljeno mjesto kulturnog atašea u Mađarskoj.Tako je on spašen. Drugi razlog zbog čega odlazi u Budimpeštu možda se može protumačiti nesretnom ljubavi. Naime, on je u Sarajevu imao zaručnicu. Zvala se Nella. Zbog teškog živčanog sloma i nepopravljivog duševnog poremećaja morala je biti hospitalizirana s dijagnozom koja nije davala izglede da će se njezino stanje ikada “normalizirati” i to ga je strašno pogodilo. Zato prihvaća odlazak u Budimpeštu u kojoj je vrlo kratko boravio. Ondje ga je dočekala i vijest da su mu roditelji poginuli u savezničkom bombardiranju Sarajeva. Roditelje su mu pokopali njegovi prijatelji Hamid i Mak Dizdar. U jednom je trenutku ostao sam, potpuno slomljen.’’
Esada Čolakovića prije nekoliko godina kontaktirali su iz sarajevske Židovske općine u vezi s procedurom imenovanja Pravednikom među narodima. ‘’Tu inicijativu pokrenuo je Američki židovski kongres u povodu testamenta i svjedočenja članova jedne sarajevske židovske porodicekoja je za vrijeme Luburiće vihracija 1944. I prije emigracije u SAD našla utočište u kući Vejsil-begaČolakovića, što je i za njegovu porodicu moglo biti pogibeljno u doba bjesomučnog holokausta. U toj kući bio je i moj otac. Toliko o budalaštinama onih koji ime moga oca nastoje vezati uz koljački režim’’, ističe Esad Čolaković u razgovoru za jutarnji.hr.
Izvori:
– Tko je Enver Čolaković – razlog nove svađe u Zagrebu
– Enver Čolaković, pisac najčudesnijeg romana bh. književnosti
