Kada prestanemo mariti za ono što se dešava pripadnicima ljudske rase u udaljenim dijelovima svijeta, tada prestajemo brinuti i o onima koji su bliže domu.
Da li ljudi u bogatijim dijelovima svijeta, koji su imali više sreće, duguju išta onima koji žive u najsiromašnijim i najnesretnijim mjestima?
Bogata društva su se okretala sama sebi čak i prije pandemije, ali Bernard-Henri Lévy im ne dopušta da ignorišu zlo u ostatku svijeta, piše The Atlantic.
Bernard-Henri Lévy je francuski filozof koji nosi elegantna odijela, citira Hegela i obilazi ratne zone. U svojoj novoj knjizi “Volja da se vidi” i istoimenom filmu, on postavlja pitanje koje ćete rijetko čuti tako jasno: Da li ljudi u bogatijim dijelovima svijeta, koji su imali više sreće, duguju išta onima koji žive u najsiromašnijim i najnesretnijim mjestima?
Treba li da se interesujemo za sudbinu ljudi koji se bore u ratovima za koje ni ne znamo da postoje? Šta postižemo time što pišemo o njima ili ih snimamo? Trebamo li pokušati pomoći?
Ne tako davno, činilo se da bogati zapadni svijet ima jasan i očigledan odgovor na ova pitanja. Da, zapadnu publiku treba informisati o zločinima koji se dešavaju u drugim dijelovima svijeta.
Ali ogromna nezainteresovanost koja vlada u bogatim društvima za rat u Siriji, zajedno sa bijesom mnogih Amerikanaca i Evropljana usmjerenim na izbjeglice iz tog rata, doveli su do toga da se čak i iskusni ratni dopisnici pitaju da li to što rade ima ikakvog značaja.
Paul Conroy, fotograf koji je pratio Marie Colvin, slavnu novinarku koja je poginula u Siriji, rekao je u jednom intervjuu da su i on i Colvin nekada vjerovali da je njihov posao važan: “Mislili smo da će svijet reći, ‘Čekaj malo, ova vojska će poubijati civile…Imamo moralnu odgovornost da zaustavimo pokolj.’ Ali više nije tako. Nema te fotografije koja bi nešto promijenila”, kazao je Conroy.
Do ove drastične promjene u razmišljanju dovelo je više stvari. Prije svega, prezasićenost informacijama dovela do informativne apatije kod ljudi – čemu je uveliko doprinijelo prebacivanje svih medijskih sadržaja sa stranica novina i časopisa na male ekrane pametnih telefona, gdje se jedva i vide.
Drugo, osjećaj neuspjeha vezan za američke i zapadne intervencije u Iraku i Afgainstanu takođe navodi na zaključak da Zapad ne smije i ne treba da pomaže bilo kome bilo gdje; da je svaki takav pokušaj ili uzaludan ili ciničan ili imperijalistički. Stoga ne treba uopšte ni da se interesujemo za tu vrstu dešavanja, stav je velikog dijela zapadne publike.
Dijelom, kao rezultat toga, političari širom demokratskog svijeta, bilo da pripadaju ljevici ili desnici, odlučili su da se glasovi ne dobijaju spoljnom politikom. Joe Biden je slijedio Trumpov primjer i brzo se povukao iz Afganistana. Na nedavnim izborima u Njemačkoj, jedva da se i spominjao svijet izvan Njemačke. Zahvaljući Bregzitu, jedini važan politički razgovor u Britaniji tiče se Velike Britanije.
Globalna pandemija dodatno je pojačala okrenutost država unutrašnjim prilikama, bukvalno prisiljavajući ljude da se zatvore u svoje domove. Više od godinu dana, razgovarali smo o koronavirusu. Na Zapadu se vrlo malo govorilo o mjestima u svijetu gdje je virus manje zlo, daleko manje od bombardovanja ili terorističkih napada.
Lévy ne samo da prigovara zapadnim društvima zbog ovog “novog provincijalizma”, on ga u potpunosti odbacuje.
Na većinu svojih putovanja opisanih u knjizi i na filmu išao je tokom pandemije, uključujući i posjetu kampu Moria, velikom izbjegličkom kampu na grčkom ostrvu Lesbos. “Ostatak Evrope je opsjednut javnim zdravljem i higijenom i time koliko često peremo ruke. “Moria je zaposjednuta zarazom, korupcijom i smradom, sa vrlo malo vode na raspolaganju.”
U Parizu, virus je zatvorio cijeli grad. U Moriji, izbjeglice su imale drugih briga na pameti. Lévy ističe ovaj kontrast poredeći prazne Njujorka ili Rima tokom lockdowna, sa slikama saobraćajnog kolapsa u Mogadišu ili Tripoliju. Mirna mjestašca u Francuskoj, gotovo prazna zbog pandemije, nasuprot selima u Nigeriji gdje ljudi glasno oplakuju komšije i rođake ubijene u napadima fanatičnih islamista. Gdje god ide, Lévy susreće ljude koji žele kontakte, vize, pristup zapadnom svijetu.
Zbog svog statusa zvijezde i zbog svoje upornosti, Lévy ponekad uspijeva usmjeriti pažnju javnosti na krize u drugim državama. Ali smatra da je svaka kriza specifična i da bi takva morala biti i svaka intervencija spolja. Reakcija na građanski rat u Libiji mora biti drugačija od reakcije na ubijanje hrišćana u Nigeriji, iako obje zaslužuju našu pažnju i promišljanje, smatra on. Lekcija koju smo mogli naučiti iz zapadnih i američkih intervencija u drugim dijelovima svijeta je da je pogrešno tretirati sve terorističke operacije na isti način i imati univerzalan odgovor na sve, smatra ovaj francuski intelektualac.
Vojne intervencije, naročito one koje uključuju dronove i bombe, a ne trupe na terenu, nisu jedini odgovor, iako se čini kao najjednostavniji.
Ali da li neuspjeh američke vojske u Afganistanu znači da bogate države treba u potpunosti da se povuku? Lévyjev odgovor je jasan – ne treba. On ne poziva na neke konkretne intervencije, a pogotovo ne na vojne intervencije, već samo traži interes i pažnju javnosti: Šta god da je rješenje, treba da težimo tome da budemo dio rješenja. To nije popularan argument u trenutku kada rapidno idemo u suprotnom smjeru – prema izolacionizmu i neangažovanju. “Nikada u savremeno doba nije čovječanstvo bilo toliko odvojeno od sebe, toliko podijeljeno.”
Gotovo kao da se količina informacija dostupna o svijetu širi istom brzinom kojom naša zainteresovanost za upotrebu tih informacija opada.
Ovo je katastrofa, ne samo za siromašne već i za bogate zemlje. Lévy ističe da su necivilizovanost, okrutnost, rasizam i antisemitizam, koji su u porastu u Evropi i Americi – rođeni iz ravnodušnosti prema sudbini drugih ljudi. Kada otvrdnemo svoja srca prema izbjeglicama ili žrtvama genocida, smanjujemo svoju sposobnost za empatiju prema ljudima koji žive pored nas. Kada prestanemo mariti za ono što se dešava pripadnicima ljudske rase u udaljenim dijelovima svijeta, tada prestajemo brinuti i o onima koji su bliže domu. Ambivalentnost, nihilizam i cinizam su takođe dio ovog paketa.
Lévy vjeruje da se ovaj trend može preokrenuti. Zbog toga nastavlja putovati, uprkos kritikama na koje nailazi. Zbog toga nastavlja pisati knjige i snimati dokumentarce. I on zaista ima veliku publiku, prati ga mnoštvo ljudi koji nisu ravnodušni na priče iz daleka. Kada je njegov film prikazan na francuskoj televiziji, privukao je pažnju velikog auditorijuma. Lévy je uvjeren da je moguće uspostaviti vezu među ljudima, da se ružne priče mogu promijeniti u dobre i da je važno angažovati se.
Toliko toga radi protiv povratka empatije u javnu sferu da je lako biti skeptičan prema ovoj poruci i reagovati na nju sarkastično ili prezrivo. Ali da bi se bilo šta promijenilo ili poboljšalo, neko mora vjerovati da je promjena moguća. Pesimizam je jednostavan, ali je neodgovoran, zato što implicira da se ništa ne može, niti treba učiniti. Optimizam je mnogo teži i nosi više rizika, ali bez njega ne možemo vidjeti bolju budućnost. “Volja da se vidi” nudi upravo tu vrstu teškog optimizma. I knjiga i film pozivaju ljude, ne samo da vide svijet, već da budu potaknuti i zainteresovani onim što tamo nađu i da učine nešto u vezi s tim, piše The Atlantic.
Buka
