Javna manifestacija stanja
Sedmicu u kojoj se obilježava Svjetski dan hidžaba odnosno, Svjetski dan žena koje nose hidžab (!) počeli smo grčem da se u zemlji u kojoj makar dvije trećine stanovnika tvrdi da vjeruje (u) Boga, iz sudnica izbace žene koje svoje vjerovanje potvrđuju i na jedan skroman, skladan, pristojan i lijep način pokazuju pokrivanjem kose ma(h)ramom. Zašto?
Istok i Zapad
Zato što na njihovu nepristrasnost, pravičnost, nepotkupljivost, etičnost, moralnost, znanje i obrazovanost može utjecati komad tkanine kojim su pokrile kosu!? Ili, pak, zato što tom ma(h)ramom nisu pokrile samo kosu nego i pamet, fakultete, magisterije i doktorate, pravosudne i advokatske ispite i ko zna šta još? Ili, je u pitanju nešto treće. Možda nešto na tragu događaja od prije nekog vremena kada su jednu vaspitačicu u vrtiću “lijepo zamolili” da se otkrije, da skine ma(h)ramu jer “plaši djecu”! Možda bi sudinica, tužiteljica ili braniteljica sa ma(h)ramom strašila “djecu” u sudnici?
Ovaj zahtjev, nažalost, nije ništa novo. On samo predstavlja eksteritorizaciju i javnu manifestaciju stanja i situacije koji su odavno poznati svim ženama koje nose hidžab. Ako vam nije poznato, pokrivene djevojke i žene u Bosni i Hercegovini nisu ništa manje izložene poniženjima, omalovažavanjima, potcjenjivanjima, pa i nasilju, verbalnom i fizičkom, u Sarajevu kao i bilo gdje drugo u svijetu, na Istoku i na Zapadu. Jedina razlika ili sličnost je u tome što ih na Istoku maltretiraju što nisu dovoljno pokrivene, a na Zapadu zato što su previše pokrivene.
Često sam u prilici razgovarati s nekim od pokrivenih djevojaka i žena pa znam da teško mogu dobiti posao jer se (zbog ma/h/rame) sumnja u njihovu stručnost; na žene s ma(h)ramom univerzalno se gleda kao na zaostale, zatucane, neobrazovane, papanke, seljanke, osobe nižeg, u najboljem slučaju drugog ili trećeg reda. Paradoksalno napose, kao već pokrivene, teško se mogu i udati jer nadobudne mladoženje traže otkrivenu holivudsku zvijezdu koju će oni pokriti i time “osigurati” kartu za džennet. Njima to, uvjetno rečeno, ne smeta. Makar ne više. Ne mire se s tim ali, recimo da su se na to navikle i tu svoju ma(h)ramu nose kao trnovu krunu na ovome svijetu svjesne da će na Budućem, u koji vjeruju, ona biti zamijenjena krunom od svjetla.
Ni meni sve to, krajnje uvjetno rečeno, ne bi toliko ni smetalo da je sve ostalo, krupnije i važnije od ma(h)rame u redu: da ne živimo u pocijepanom, da ne kažem poderanom društvu u kojem je nasilje u jeziku, na ulici i u sistemu svakodnevica, u kojem se insistira na različitostima a ne na sličnostima, u kojem se na međusobnom razlikovanju grade karijere, osvajaju izbori, dobivaju položaji i funkcije, ostvaruje korist, napreduje u poslu, životu i ljubavi. Malo nam je što imamo Predsjedništvo države u kojem po Ustavu moraju sjediti tri čovjeka iz tri naciona, a sjede ljudi iz tri koalicije, bloka ili vijeća, ali i to je u redu dokle god su međusobno različiti; imamo Ustav i zakone koji ustavno i sustavno legaliziraju aparthejd i segregaciju zadovoljavanjem samo etničke – i nijedne drugo – ravnopravnosti i jednakopravnosti, imamo “vladu” koja ne mora da vlada ali mora biti tripartitna u svim svojim segmentima; imamo institucije u kojima sjede ljudi koji zadovoljavaju samo nacionalne – i nijedne drugo – kvote.
Ujedinjujemo se s Europom, a insistiramo na razjedinjavanju (Mislila sam neke pokrivene žene)
Ujedinjujemo se sa Europom, integriramo se u euroatlantske integracije, predajemo aplikacije, potpisujemo ugovore i dogovore da ćemo biti dobri, poslušni, vrijedni, da ćemo poštovati ljudska prava svakog pojedinca… i istovremeno pokrećemo procese, imamo zahtjeve i insistiramo na razlikovanju, odvajanju i razjedinjavanju.
U jednom dijelu naše zemlje još uvijek imamo dvije škole pod jednim krovom, u drugom dijelu djeca ne mogu dobiti đačke knjižice zbog neslaganja u vezi sa “nacionalnom grupom predmeta”, u ogromnom dijelu naše zemlje jednom dijelu Bosanaca i Hercegovaca nije dopušteno da svoj jezik zovu onako kako žele, u većini zemlje osobe “pogrešnog” imena smatraju se nepoželjnim i to im se neprestano i opetovano, jasno i nedvojbeno stavlja do znanja, riječima i djelom. I ništa od toga nije problem. Ili, makar, nije problem dovoljno velik da zaslužuje institucionalnu pažnju i rješavanje. Ali zato jesu “tri” pravnice sa ma(h)ramom.
Daj Bože da ova ideja nikada ne naraste veća od moždane ćelije u kojoj je nastala. Ali, nelagodu mi stvara i ne dopušta nereagiranje je činjenica da postoji mogućnost da ovaj zahtjev sa vrlo visokog mjesta i ovaj potez koji ima sve karakteristike institucionalnog jesu samo dalji koraci na dugom putu sve dubljih podjela, segregacija i svakovrsnih ekskomunikacija. Ne želim se ni upitati šta bi bilo kad bi nekome naumpalo da razdvoji bolnice po konfesionalnom načelu i da nekom “velikom muslimanu” naumpadne da muslimane sa najtežim bolestima ne mogu njegovati časne sestre; a opće je poznato da te žene na tim klinikama rade dobrovoljno te da su najpažljivije, najnježnije i najplemenitije od svih uposlenih? Straši me čak i pomisao da postoji mogućnost da sutra, prekosutra… nekome naumpadne da ove i ovakve zahtjeve proširi na ostale institucije naniže sve do škola… A straši me i najtananija mogućnost da ću možda biti živ kad bivši đaci iz neke od tih i takvih škola, zašto ne iz jedne od “dvije škole pod jednim krovom”, dođu na vlast. Njima, možda, neće smetati samo ma(h)rame nego i glave.
Nečija majka
Zdrava demokratija zahtijeva časno društvo. Da bismo doista postali demokrati, trebali bismo biti časni, darežljivi, tolerantni i puni međusobnog uvažavanja bez obzira na razlike. Da je, kao što nije, malo više sreće i puno više pameti, ovom bi zemljom vladali ljudi koje vlast ni na koji način ne zanima, naprimjer filozofi; vladali bi ljudi koji se ne bi osvrtali ni okretali ni lijevo ni desno nego bi se koncentrirali na ispravno i neispravno. Zakone bi predlagali i donosili ljudi koji će se po njima ponašati, sudili bi ljudi svjesni da će i njima jednom biti suđeno, tužili bi ljudi koji bi bili svjesni da bi i sami, jednom, mogli biti optuženi; branitelji bi ih branili onako kako bi sami željeli da budu branjeni da su u situaciji svojih branjenika.
Na sve funkcije, od najodgovornijih do onih koje se čine beznačajnim a ljudima itekako mogu olakšati ili otežati život, bili postavljeni ljudi koji bi bili u stanju zamisliti da je s one strane vrata, stola, šalterskog stakla nečija majka, otac, sestra, brat… i da se sutra, ili prekosutra, njihova rođena majka može naći s druge strane nekih drugih vrata, stola ili šaltera. I svi bi, odreda, od prvog do posljednjeg, bili vjernici.
EGIDA: Straši me i najtananija mogućnost da ću možda biti živ kad bivši đaci iz neke od tih i takvih škola, zašto ne iz jedne od “dvije škole pod jednim krovom”, dođu na vlast. Njima, možda, neće smetati samo ma(h)rame nego i glave
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
