Autor: Ladislav Babić
Izvor: sbperiskop.net
Ivici Račanu svašta se može zamjerati, no jednu mu konstataciju valja priznati. Onu o HDZ-u kao “stranki opasnih namjera”! Istodobno, on ulazi u višestranačku koegzistenciju s tom strankom, naivno ili glupo uvjeren kako će ona evoluirati u “stranku poštenih namjera”. A i da bijaše što nije, nije nevažno bili ih podjednako usmjerili spram svih „krvnih zrnaca“. Što je, tu je. Barem pametnijima odmah bijaše jasno da se od samih početaka radi o bandistkoj, razbojničkoj organizaciji, formiranoj s unaprijed zadanim ciljevima od kojih je (kvazi)nezavisnost Hrvatske bila samo alibi za ostvarenje ličnih koristi. U ostvarenju čega su smetale dvije grupe: komunistii hrvatski Srbi, te je prvo s njima trebalo razriješiti pitanje prekida lovostaja na slobodnu pljačku. Daleko od toga da spomenute grupe – organiziranih građana i onih etnički deklariranih – ideali, no HDZovci i njihovi jataci daleko su ih prevazišli u nemoralu. Sjećam se jednog letka iz ratnih vremena koji je upućivao na karakter i ciljeve stranke, kriptiran u njenom imenu. Čitajući ga s desna u lijevo – ZDH – neobično podsjeća na NDH; ono N je zaokrenuto za četvrtinu kruga u smjeru kazaljke na satu, upravo u skladu s vremenom koje baš ne daje doslovno provesti pavelićevske koncepte. Sem svođenjahrvatskih Srba u okvire od oko 4%, što je uspješno izvedeno. Bilo kako bilo, već i slijepcima bi morala postati jasna suština ove stranke i njenih jataka (birača). Čitam teskt jednog autora koji kaže: “Poštujem barem 90% hadezeovaca, ali to su, očito – ovi hadezeovci koji ne participiraju u ovoj sadašnjoj nakaradnoj vlasti. To su normalni tipovi. I esdepeovci su 90% normalni….”, pa sve nešto mislim jeli trebalo poštivati 90% SS-ovaca i nešto manje ekstremnih NSDAP-ovaca jer su “normalni” tipovi? Sve, doduše, ovisi o shvaćanju normalnosti, no kao što cijeli hrvatski narod snosi odgovornost za ustaške zločine (ne rekoh krivnju!), tako je i cjelokupno članstvo neke stranke odgovorno za zločine njenog vodstva. Još uvijek nije poništena prvostepena presuda koja HDZ tretira kao kriminalnu organizaciju, što je ipak jedan odlučniji korak naprijed u odnosu na Račanovu verbalnu konstataciju. Svaka partija u okviru vremena i konteksta u kojem djeluje dosiže neki maksimum, odigra svoju povijesnu rolu ma koliko (ne)važna bila, a potom potone u zaborav ili margine političkog života. StarojugoslavenskiHSS odigrao je svoju ulogu – danas bauljajući po marginama političkog spektra, kao krpelj se pridružujući čas ovima čas onima – kad je banBanovine Hrvatske Ivan Šubašić (rođen iste godine kad i Tito) iz inostranstva spletkario kao član izbjegličke vlade, umjesto da se kao potonji aktivno pridruži borbi protiv okupacije zemlje; kad je Maček svojom pasivnošću proveo rat u relativnom miru, čak bježeći s ustašama putBleiburga. Tu je završila povijesna (za Hrvate) uloga te stranke, što spomenuti – baš kao i današnje vodstvo HDZ-a – nikako nisu shvatili, spletkareći u želji ne samo dijeliti vlast s pobjedničkim partizanima, već i nametati njen oblik.
Od nesumnjivog uspjeha u Kraljevini SHS, što je prisililo vladu da “Obznanom” stavi Partiju u ilegalu:
“Uprkos raznovrsnim mjerama pritiska i terora od strane režima, KPJ je i na ovim izborima postigla izvanredan uspjeh. Na izborima od 28. novembra 1920. godine KPJ je dobila 59 poslaničkih mandata i zauzela treće mjesto po broju poslanika u Ustavotvornoj skupštini.”, (“Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled”, “Rad”, Beograd 1977.),
preko vladavine do početka devedesetih godina, komunisti su svoju povijesnu ulogu doigrali kad se SKJ raspao u paramparčad, da se nikada više ne obnovi (što, dakako, ne važi i za socijalističku te komunističku ideju). Poslijeratno jugoslavensko članstvo SKJ popelo se na preko dva milijuna, strukturu kojih (u periodu 1981-82.) možemo vidjeti ovdje, a detaljnije podatke na, za većinu vjerojatno “đavoljoj stranici”. Današnji SDPje samo pravni sljednik imovine SKH, bez spomena vrijednog ideološkog naslijeđa borbe komunista za radnička prava; pseudolijeva liberalna stranka, kako je definiraju objektivniji analitičari liberalno kapitalističkog sustava. S obzirom na blizu stotinu tisuća komunista, preko noći bez imalo grižnje savjesti i etičkog propitivanja, prešaltanih u članstvo nacionalšovinističke (čak i proustaški orijentirane) stranke, jasno da mi takvi licemjeri nikako ne mogu biti simpatični.
Svoju povijesnu ulogu HDZ je započeo uspostavom višestranačja (uz pomoćRačanovih komunista), te formiranjem nezavisne hrvatske države, koja jeste činjenica – bez obzira što počiva na mnogima upitnim etičkim temeljima (kao i sve države nastale raspadom one zajedničke), kad se uzme u obzir sav kontekst situacije, činjenja i suradnje njenih stvaratelja (proklamatski se to uvijek pripisuje narodu, jer se stvarni pokretači uvijek najbolje kriju iza mase; uostalom, ne radi li to upravo pred našim očima Karamarkova kamarila?) s najgorim antikomunističkim i proustaškim šljamom, promicatelji čijih ideja i danas sjede u Saboru. Stvaranje države je vrhunac političkog djelovanja HDZ-a, i ponajbolje za njene građane bilo bi da – poputHSS-a te SKH – i ta stranka “realiziranih opasnih namjera” ode u prošlost ili bitisanje na marginama politike, ostajući tamo zauvijek. Utopijska želja, poznavajući licemjerni moral dobrog dijela Hrvata. Kako je u parodiji (točnije, tragediji) kojoj prisustvujemo u hrvatskom političkom životu, trenutno – kao i pretežni dio zadnjih četvrt vijeka – glavni igrač stranka kojim se bavim, sa svojim “špijunskim” predsjednikom (optuženim od Manolića da se i u „mraku“ bavio špeherskom aktivnošću), prisjetimo se ukratko nekih direktnih i indirektnih grijehova (eufemizam za zločine) stranke, od njenog osnutka do danas. Zločina koji zorno svjedoče da je demokratski imidž stranke pred javnošću, od njenih početaka do danas tek maska istinskogdemoNkratskog karaktera:
– nacionalšovinistička retorika od samog osnivanja
– suradnja sa ustaškom emigracijom
– Šušak, proustaški ratni ministar obrane
– ukidanje konstitutivnosti hrvatskih Srba, uz antagoniziranje umjesto pridobijanja
– zamračivanje inozemne novčane pomoći
– Karađorđevo: Milošević – Tuđmanovo dijeljenje BiH
– zamračivanje hrvatskih ratnih zločina u proteklom ratu
– nikad rasvijetljeni zločini (za vrijeme rata) nad čelnicima hrvatskih stranaka
– dogovaranje sa Srbima o „humanoj zamjeni stanovništva“ (etničkom čišćenju)
– učešće, direktno i stvaranjem uslova, u egzodusu hrvatskih Srba
– hrvatsko-srpska suradnja za vrijeme rata (razmjena nafte i naoružanja)
– nečasna uloga HV u BiH
– podrška Bobanovoj tzv. “Hrvatskoj zajednici Herceg Bosna”
– istraga nad Tuđmanom od strane ICTY-ja, od posljedica koje ga je smrt izbavila
– pljačka srpske imovine tijekom i nakon rata
– pljačka hrvatskih građana hrvatske nacionalnosti
– ekstremno ograničavanje radničkih prava
– stvaranje jata nezaposlenih, građana s blokiranim računima i onih pod ovrhom
– kreiranje oko 150 hiljada lažnih branitelja na državnoj sisi
– prekomjerno, katastrofalno zaduživanje i rasprodaja strateških hrvatskih resursa
– kupovna moć prosječnih hrvatskih plaća (2015-te) 27% manja nego 1978. godine
– po EU-kriteriju, četvrtina građana Hrvatske živi u uvjetima ekstremnog siromaštva
– stvaranje uvjeta za 200 pljačkaških obitelji (todorići, gucići, kutlei, rajići,…)
– Tuđmanova ideja o zajedničkoj grobnici žrtava i krvnika
– izjednačavanje komunizma i ustaštva kao navodno jednako totalitarnih
– formalni, paradni antifašizam
– nametanje “Feralu” poreza na pornografiju
– rušenje oko 3000 spomenika antifašističkim borcima
– imena ulica, trgova i vojnih jedinica po ustaškim ratnim zločincima
– “knjigocid”, uništavanje 2.8 milijuna “nepoćudnih” knjiga
– suluda jezična politika
– nepriznavanje ustavnim zakonom zagarantirane ćirilice
– nekažnjavanje ustašluka po stadionima
– klerikalizacija sekularne države uz nesankcioniranje svećeničke podrške ustašluku
– vjeronauk u školama umjesto u crkvama
– ugovori s Vatikanom, kakve nema ni jedna država svijeta; bez privole državljana
– preferiranje Bleiburga pred Jasenovcem
– revizija povijesti
– Tuđmanovo nazivane saborske opozicije “stokom sitnog zuba”
– Tuđmanovo nepriznavanje četiri legitimna opozicijska gradonačelnika Zagreba
– Tuđmanovo prikrivanje imovine („afera Lepej“)
– pokušaj ukidanja “Radija 101”
– afera “Fimi Media” temeljem koje je vodstvo stranke osuđeno kao kriminalno
– ubacivanje u Ustavni sud sudaca iza kojih stoje protuzakoniti repovi
– expremijer Sanader koji se vucara u krugu sud-zatvor-sud
– inauguracija predsjednice: ratni zločinci, fašisti i kriminalci u počasnoj loži
– plagijator diplomskog rada zamjenik predsjednika HDZ-a
– afera “konzultantica”, koja pokazuje da jabuka ne pada daleko od (trulog) stabla
– ekstremno desni, profašistički ili sa zakonom u konfliktu ministri
– obračun sa nevladinim sektorom, ukidanjem financiranaja organizacija i medija
– pokušaji stranačkog ovladavanja kulturom, školstvom i represivnim aparatom
– itd…
Ne govori li ovaj nepotpuni, nasumični izbor amoralnih i protuzakonitih postupaka dovoljno o hrpi razbojnika i zločinaca, okupljenih u organizaciju koja legalno, ne birajući sredstva i ne mareći za posljedice, pljačka državu? To su, tek da podsjetimo birače, tek neki od krimena HDZ-a – zločinačke stranke zbog koje su nekada, a i sada brujali svjetski mediji o Hrvatskoj kao krajnje nestabilnoj i nepouzdanoj državi za ekonomska ulaganja. U svemu tome, za zaista moralnog čovjeka najmanje je važna ekonomija, jer on će – za razliku od kriminalaca – “pasti i travu” da očuva svoju čast. No, kako vidimo najmanje polovica na izbore izašlih građana iznova bira ovu stranku, što samo svjedoči o njihovom etičkom zastranjenju, radi čega je zaista teško poštivati takve licemjere. Skoro 40% građana, zgađenih političkim spektrom “imamo Hrvatsku” države, nije izašlo na prošle parlamentarne izbore. Ukoliko na izborima, raspisanim nakon svega 5-6 mjeseci vlasti krda razbojnika predvođenih “strankom opasnih djela”, birači opet izaberu istu, hrvatska parodija može se ponavljati ad infinitum. Jedina šansa je uništiti ovu stranku, zgaziti je do tla i time dati do znanja da je izvršila svoju povijesnu ulogu (koju možemo procjenjivati ovako ili onako, ali je realnost) te može otići u ropotarnicu povijesti. To bi trebali spoznati i spomenuti bojkoteri izbora, jer izašli oni ili ne, rezultati se odnose i na njihovu životnu situaciju. Osnovni je problem za koga glasati, kad u Hrvatskoj ne postoji relevantna (a naročito ne lijeva) poštena stranka kao opcija. Jedini je za sada izbor između većeg (HDZ) i manjeg (SDP) zla, opcija koju su hrvatski građani prisiljeni birati već više od četvrt vijeka. Sazrijevanje gomila posvuda na svijetu zaostaje za zrenjem svojih istinskih proroka, a jedan od razloga su najkonzervativnije organizacije (crkva), stranke i pojedinci koji koče napredak iz vlastitih interesa, nudeći ih javnosti kao opće. Ovaj tekst nije agitacija za socijaldemokrate, nego poziv da se uništi apoteoza hrvatskog zla i tragičnog položaja, oživotvorena u stranci imenom HDZ i njenom vodstvu. Prvo ih zgazimo do tla, a poslije se posvetimo i preodgajanju izabranog manjeg zla, na korist cijele države i svih njenih građana, bez obzira na etničku pripadnost, svjetonazor, vjeru i politička uvjerenja ukoliko nisu ekstremno fašistička.
Razmislimo, želimo li zgaziti zlo ili hoćemo da ono (z)gazi nas? Ukoliko se bilo koji pobjednik slijedećih vanrednih izbora bude vladao na način aktualnog krpelja koji je zasjeo za vrat svim građanima, bili oni toga svijesni ili ne, onda će trebati uništiti i njega. Tome može (i treba) poslužiti i promjena izbornog sustava kao i propisivanje ne samo papirnate odgovornosti stranačkog vodstva, sabornika, članova vlade i predsjednika države, te mogućnost djelatne kontrole ostvarivanja izbornih obećanja, od strane birača. Ukoliko se ponovi prethodno obmanjivanje glasača oko kukurikavog SDP-ovskog “plana 21”, naprosto ih treba zgaziti u slijedećim redovnim ili vanrednim izborima, kao što je sada to potrebno sa HDZ-om. Pitajte one koji nemaju radna mjesta, kojima su blokirani računi, koji mjesecima ne primaju plaću za svoj rad, kojima se ovršila imovina, koji su na socijalnoj skrbi i hrane se po pučkim kuhinjama ako imaju sreće ne prekapati kontejnere, koji su popljačkani za vrijeme rata ili izašli kljasti, sakati, silovani iz njega – a mrtve ionako ne možete pitati – koliko zaista“imaju Hrvatsku”? Jesu li zaista to “sanjali” od stoljeća sedmog, ili su samo nafiksani lažnim obećanjima ostali nasukani na dugotrajnom odvikavanju od vlastite naivnosti. Vrijeme je da se onih četrdesetak posto bojkotirajućih probudi, i u postojećim prilikama zgrabi najubojitije oružje – glasački listić, kako jednom ne bismo došli u napast zamijeniti ga nečim drugim. Poput Alterrana, stanovnika hipotetske planete, koji su to učinili zaista efikasno, krajnje demokratski (s čime teško da bi se pogođeni složili) na korist ogromne većine svojih stanovnika! Jedina optimistička poruka hrvatskim biračima pred vanredne parlamentarne izbore u ovoj agoniji države i njenih državljana je:
