Umjetnica crtanja kanom Adla Mulić, studentica Fakulteta islamskih nauka, crtanjem kanom se bavi već nekoliko godina i za nju je to postalo više od hobija.
Podsjeća, u razgovoru za Fenu, da je umjetnost iscrtavanja kanom stara više od 5.000 godina, a karakteristična je za predjele Bliskog i Dalekog istoka…, a kako kaže, bosanska tradicija iscrtavanja kanom je “naše sjećanje na naše nane koje su knile kosu, nokte…”.
“Ovo što ja danas radim je neka modernija verzija, kroz koju pokušavamo da oživimo te stare običaje koji su bili zastupljeni u prošlim vremenim”, ističe Mulić.
Kana je, objašnjava, osim kozmetičke uloge korisna i za zdravlje kože, kose i noktiju, ali treba paziti da se upotrebljava prirodna a ne vještačka kana koja sadrži Paraphenylenediamine (PPD), kemijsku tvar koja se široko primjenjuje u trajnim bojama za kosu.
Prirodna kana ima specifičan miris, miriše na ulje, lijepo se crta, a vještačka s PPD je, dodaje, lošeg mirisa i čudnih boja. Kod crtanja prirodnom kanom, ona na koži bude svijetla i treba 24 do 48 sati da potamni i oksidira na koži.
“Crtanje kanom u mnogim tradicijama predstavlja bračnu sreću i plodnost i zato se kanom crta na djevojačkim večerima i neizostavan je detalj vjenčanja”, navodi ova mlada umjetnica.
Tako su, kaže, karakteristične turske djevojačke večeri na kojima se mladoj simbolično crtaju krugovi kao simboli i početka i kraja, podsjećanje da sve ide i sve se kreće.
U nekim kulturama se i mladoženji crta neka šara, mustra. A u Indiji, Bangladešu, Nepalu, mlada se knije sedam dana pred vjenčanje uvijek po istoj šari. U toj šari se napiše sitno muževo ime i prvu bračni noć muž ne prilazi ženi dok ne pronađe svoje ime.
Crtanje kanom popularnost dobija upravo ekspanzijom indijskih serija i žene se, ističe Mulić, sve više zanimaju za ovaj način ukrašavanja tijela. Tako da, iako je ukrašavanje kanom vezano za svadbene obrede, postaje sve češći ukras i u svakodnevnom životu.
“Možda sam subjektivna, ali ne postoji nakit koji bi mogao da zamijeni jedan crtež kanom”, smatra ona.
Osim što je umjetnica crtanja kanom, Mulić nastupa i kao članica hora duhovne muzike te glumi u dokumentarnoj predstavi “Sedam“ Međureligijskog vijeća BiH.
“Završila sam medresu, studentica sam Fakulteta islamskih nauka i kroz medresu sam zavoljela te teoretske predmete ali sam uvijek bila aktivna, uvijek sam se bavila glumom, izvodila duhovnu muziku, radila s mladima, aktivna sam i u nevladinom sektoru. Kroz islam sam naučila da tražim suštinu stvari i sve ove stvari su lijepe po sebi i imaju duboko značenje”, kaže Mulić.
Koncept predstave “Sedam” u kojoj glumi je da tekstove čitaju vjernice koje nisu glumice kako bi poslale poruku da je religija generalno protiv svakog oblika nasilja.
Predstava prati život sedam žena iz Pakistana, Gvatemale, Sjeverne Irske, Rusije, Kambodže, Afganistana i Nigerije i njihovoj borbi za ljudska prava. “Sedam” je sedam istinitih priča žena iz različitih dijelova svijeta i njihovoj borbi za osnovna životna prava. Predstavu izvode članice Mreže žena vjernica.
“Jedna sam od glumica u tematskoj predstavi ‘Sedam’ koja govori o ženama koje su preživjele različite oblike nasilja. Meni je bilo bitno da prenesem poruku da nasilje ne potiče iz vjere i da vjera ne promoviše nasilje u moru aktuelnih osuda, napada”, ističe ona.
Predstava je već gostovala u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, a uskoro bi trebala da igra i u Sarajevu. Tokom igranja predstave akterice su, kaže Mulić, postale dobre prijateljice i jedva čekaju svaku predstavu.
“Saživjele smo se s pričama i doživjele potresne trenutke da žene ne mogu da odslušaju kraj predstave, uznemire se ili ih podsjeti na nešto, suze su česte”, navela je, dodajući da ima i toga da se ne prihvata da nasilje nad ženama u BiH postoji, ali da se ona trudi probuditi kod ljudi svijest o tom problemu.
Uz Adlu Mulić u predstavi “Sedam“ glume i Milja Tupanjanin, Benina Kljuno, Marica Vikić, Dževada Šuško, Aleksandra Srdanović i Željka Blagojević.
