Crna Gora u NATO savezu – Ishitreni čin zločinačke politike Zapada i klana Mila Đukanovića
Na službenim stranicama NATO saveza stoji kako je sastanak održan 25. studenog bio prilika da se NATO konzultira s Crnom Gorom o njenim težnjama za članstvom i pozdravljen je značajan napredak zemlje u provođenju reformi. Na sastanku koji će se održati sljedećeg tjedna u utorak i srijedu ministri vanjskih poslova NATO saveza će odlučiti hoće li pozvati i Crnu Goru da se pridruži vojno-političkom bloku kojeg predvode SAD.
Glavni tajnik NATO pakta, Jens Stoltenberg, razgovarao je s potpredsjednikom crnogorske vlade i ministrom vanjskih poslova i europskih integracija Igorom Lukšićem i ministricom obrane Milicom Pejanović-Đurišić. Crnogorski ministri su prije sudjelovanja na sastanku sljedećeg tjedna upoznali glavnog tajnika i njegovog zamjenika, veleposlanika Alexandera Vershbowa, sa željama Crne Gore za pristupanjem Sjevernoatlantskom savezu, a Stoltenberg i Vershbow su pozdravili značajan napredak zemlje u provođenju reformi.
Predstavnici Sjevernoatlantskog vijeća su posjetili Crnu Goru u listopadu 2015. i tada je Stoltenberg rekao da bi ulazak u euroatlantsku obitelj za Crnu Goru i za NATO bila “win-win” situacija.
“Zemlje koje su pristupile NATO savez su uspjele ojačati svoju demokraciju, povećati njihovu sigurnost i učiniti da njihovi građani budu sigurniji”, rekao je Jens Stoltenberg.
Međutim, obzirom na složene unutarnje odnose u Crnoj Gori, mnogi su mišljenja kako je moguća odluka NATO saveza da Crnog Gori za dva dana i službeno uruči poziv za pristupanje ne samo bezobzirno prema samim građanima Crne Gore, nego je provokativno u geopolitičkom smislu.
Što se same Crne Gore tiče, NATO savez se još jednom pokazao bezobziran i bešćutan. Naime, Crna Gora je duboko podijeljeno društvo i bilo kakvo otvoreno svrstavanje na stranu Washingtona ili Moskve će samo uzrokovati podijele i sukobe unutar crnogorskog društva i stoga se poziv za pristupanje NATO savezu ne može opisati kao prijateljski potez prema Podgorici. Posljednji prosvjedi su naglasili buđenje starih nesuglasica kada je Crna Gora bila na pragu otvorenog sukoba između takozvanih “zelenaša” i “bjelaša”, odnosno protivnika i zagovornika bezuvjetnog ujedinjenja sa Srbijom poslije Prvog svjetskog rata. Danas, na samom kraju 2015. godine, skoro jedno stoljeće od raskola unutar crnogorskog korpusa, NATO savez, zbog svojih geopolitičkih interesa i želje da “preduhitri” Rusiju i jačanje utjecaja Moskve na ovim prostorima, Crnu Goru vraća u početak XX stoljeća, što bi moglo biti izuzetno opasno.
Čak i vrhunski profesionalac, novinar podoban za sve režime i ideologije, Goran Milić, za Al Jazeeru piše kako je Crna Gora tradicionalno podijeljena na “zelenaše” i “bjelaše” o čemu svaki Crnogorac ima svoje mišljenje.
“Crna Gora ima dvije akademije znanosti, dvije pravoslavne crkve, dva udruženja književnika, čak i dvije masonske lože”, piše Milić i dodaje “kako je u Crnoj Gori primjetna podjela zemlje na bogatiji primorski jug i siromašni sjever gdje su se urušili industrijski pogoni iz socijalističkog vremena, a Nikšić, Rožaje, Berane su gradovi su gdje se teško živi, mladi su nezaposleni, a stara generacija preživljava s malim mirovinama”.
Ova eksplozivna mješavina u Crnoj Gori samo treba fitilj kojeg će netko potpaliti, što znači sukob svih protiv svih, ali to Jensa Stoltenberga nije briga i on oduševljeno “pozdravlja reforme koje provodi Milo Đukanović”, a koje su to reforme, to nitko ne zna.
Na geopolitičkom planu, iako je Crna Gora suverena država, ovaj potez mnogi vide kao najnoviju provokaciju NATO saveza protiv Rusije i fitilj spreman za potpaljivanje bureta baruta.
Naime, početkom prosinca će ministri vanjskih poslova zemalja članica NATO pakta i formalno pozvati bivšu jugoslavensku republiku da im se pridruži, što u ovoj fazi može imati vrlo ozbiljne posljedice.
U povijesnom trenutku u kojem Zapad predvođen Sjedinjenim Državama i Rusija prolaze kroz najkritičniju fazu svojih odnosa još od vremena Hladnog rata, što je počelo prevratom u Ukrajini u veljači 2014., zatim pokušajem provedbe Obojene revolucije u Makedoniji, pa čak i odlukom Moskve da u Siriji intervenira na strani Assadove vlade protiv terorista “Islamske države” koja je razotkrila sve laži zapadne propagande o toj regiji, posljednja točka napetosti, možda i konačni fitilj, može biti mala jadranska Crna Gora.
Prije manje od dva desetljeća je Crna Gora bila manja republika tadašnje Jugoslavije koju je činila sa Srbijom i tijekom operacije “Allied Force” je bila bombardirana od strane NATO saveza.
Za dva dana na summitu ministara vanjskih poslova NATO pakta bi službeno trebala biti pozvana da uđe u savez po izričitog volji Washingtona. Crna Gora ima povijesne i gospodarske veze s Rusijom, koja je njen prvi trgovinski partner i najveći ulagač. Zemlja je podijeljena oko članstva u NATO. Prije svega zbog činjenice da su oko 28 posto stanovništva etnički Srbi, koji su prilično oprezni oko opredjeljenja za NATO, kako zbog sukoba na Kosovu, tako i zbog povijesnih veza s Rusijom.
Pristupanje Crne Gore u NATO se čini očitim, a četiri puta premijer i bivši predsjednik Milo Đukanović je, bez obzira na uzastopne nerede u zemlji i bez ikakve mogućnosti referenduma, već izjavio “kako će odmah pozdraviti poziv za pristupanje”. To će značiti prvo širenje NATO pakta od 2009. godine, ali i da Crna Gora može postati nova članica samo zato jer su odnosi između Zapada i Rusije zapravo propali.
Za NATO pakt pristupanje Crne Gore neće biti nikakva prekretnica, ali će imati snažnu simboličku vrijednost. Nama susjedna zemlja ima populaciju od nešto više od 600 000 ljudi, vojsku oko 2 000 ljudi u miru i vojni proračun od 28 milijuna dolara, što je neznatno u usporedbi s drugim državama članicama.
Članstvo će Moskva smatrati za provokaciju i provedbu još jedne odluke Zapada koji je poslušno slijedio Washington u nametanju ekonomskih sankcija i vještom plasiranju izmišljenih skandala s ciljem izoliranja i diskreditiranja svega što ima veze s Moskvom.
S druge strane, Rusija je reagirala jačanjem veza sa zemljama skupine BRICS, osobito Kinom s kojom se odlučila na stvaranje novog globalnog financijskog poretka koji će u narednim godinama biti veliki izazov globalnoj dominaciji dolara.
“Sigurnost” koju promovira NATO sve nas u stvari izlaže ozbiljnim rizicima. Dovoljno je sjetiti broja vojnih vježbi koje su se dogodile od ukrajinskog krize i vježbi “Trident Juncture 2015”, najvećih vojnih manevara od pada Berlinskog zida do danas. Ove vježbe za cilj imaju samo jednu zemlju – Rusiju, kao što je nedavno priznao general Ben Hodges, zapovjednik američkih snaga u Europi. Po njegovom mišljenju, prikazivanje sile je vrlo važan dio politike proširenja.
“Nije važno samo imati vojnu moć, nego i tu moć pokazati Rusiji”, rekao je američki general.
Dobro, može li onda NATO jamčiti međunarodni mir i stabilnost? Uzmite slučaj Libije. U svim analizama zapadnih medija nema spomena o uzroku koji je tu zemlju gurnuo u anarhiju i pretvorio je u bazu za terorističke skupine, uključujući i teroriste “Islamske države”.
Propaganda Washingtona i NATO pakta mnoge ljude uvjerila da je njihov katastrofalni rat u Libiji bio “uspješna intervencija jačanja mira i stabilnosti”. SAD i NATO su ostavili Libiju u neredu, ali su to predstavili kao vojni trijumf, “interventni model” i znak da “NATO ostaje važan izvor stabilnosti”.
Prije rata Libija nije bila raj, ali je bila suverena zemlja, a po riječima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u bilješci 2011. “je pružala globalnu zdravstvenu zaštitu koja je besplatno uključivala promociju, prevenciju, liječenje i rehabilitacijske usluge svim građanima putem timova primarne zdravstvene zaštite, zdravlja i okružnih bolnica”.
Čak i “CIA Factbook” napominje da Libija Gaddafija imala stopu pismenosti od 94,2%, veću od Malezije, Meksika i Saudijske Arabije. Očekivano trajanje života je bilo 72,3 godine, među najvišim od svih zemalja u razvoju. Ali Gaddafi je izgubio naklonost vojnog pakta SAD-NATO, koji je, uz časnu iznimku Njemačke, podržao pobunjeničke skupine posebno obučene za ubijanje i izigrao igrao rezoluciju Ujedinjenih naroda o nametanju “zone zabrane leta”, što je NATO protumačio kao “odobrenje za provođenje zračnih udara diljem zemlje”.
NATO bombardiranja su u Libiji uzrokovala “nestašice hrane, goriva, vode, medicinskih pomagala i električne energije te smanjiti pristup zdravstvenoj skrbi i javnim službama”.
Libija je živi primjer da NATO pakt nije zajednica zemalja koja se brine o svjetskoj sigurnosti, nego je naoružano krilo vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država koje sve više izmiče kontroli.
Libija je samo posljednji dokaz da vojna intervencija uvijek pogoršava situaciju na terenu i da uvijek ima samo dva cilja. Jedan je provoditi političku agendu velikih zapadnih sila, a drugi energija i financijska dobit zapadnih multinacionalnih tvrtki. NATO je funkcionalan u oba, ali sigurno nije kao jamac međunarodnom miru. Libija je bila suverena zemlja, Sirija je suverena država, Irak je suverena država, Ukrajina je bila suverena država, a intervencionizam Zapada je pogazio izbor svih tih naroda i otvoriti put destabilizacije njihovih nacionalnih država. Ne može se biti kreator kaosa i isti alat koristiti u pokušaju rješavanja stvorenog problema. To je začarani krug kojeg treba okončati što je prije moguće. Onaj tko je stvorio problem se ne može predstavljati kao rješenje istog, što znači da je vrijeme da se konačno prizna da NATO pakt nije savez koji jamči mir i stabilnost, nego je višegodišnji izvor nestabilnosti i pokretač regionalnih ratova. NATO vrlo često koristi frazu “kako je odgovoran za zaštitu naroda u svijetu”, nakon čega slijede “humanitarne intervencije” poput one na Kosovu, koja, ako ćemo pravo, ni toj bivšoj jugoslavenskoj pokrajini nije donijela ništa dobra. No, “humanitarne intervencije” su uvijek dobar izgovor za kršenje tuđeg suvereniteta, čak i ako se pri tom gazi međunarodno pravo.
Kriza migranata – Slučajnost ili politika NATO pakta?
Imigrantska kriza je dosegla takve razmjere da je Europa ne može podcijeniti. Događaju se stvari bez presedana. Međutim, treba razumjeti da je broj migranata koji su prihvatile europske zemlje samo mali dio od broja kojeg su prihvatile druge zemlje na Bliskom istoku. Libanon je, na primjer, ugostio 1,1 milijuna sirijskih izbjeglica. Jordan je domaćini za više od 600 000 izbjeglica, Irak za gotovo 250 tisuća, A Turska ih je primila preko 1,6 milijuna.
Ono što se obično previđa i što je zapravo gotovo u potpunosti zanemareno od strane mainstream medija su pravi uzroci krize.
Rasprava u EU se gotovo u cijelosti vodi zanemarujući uzroke priljeva migranata iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Slon u staklarni je NATO savez, ali se o tome nitko nje usudi progovoriti.
Modus operandi NATO pakta je jasan. Model se ponavlja iznova i iznova, a on uključuje potpunu destabilizaciju regije i onda s “rješenjem” za taj problem dolazi NATO.
Razgovarati o krizi migranata u Europi bez priznavanja konteksta u kojem je nastala je beskorisno i ponuđeno “rješenje” uz nedostatak otvorene rasprave u konačnici neće riješiti problem.
Jednostavno rješenje bi, naravno, bilo da NATO prekine provoditi svoje kampanje destabilizacije na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike, ali to zahtijeva prihvaćanje i priznanje nekih surovih istina.
Ono što se često krije kada se govori o tragediji migranata u Sredozemlju je da migranti koji su krenuli u Europu i “bježe od ratova i bijede”, bježe od ratova i bijede koje je uzrokovao prvenstveno Zapada, uključujući sve zemlje Europske unije. Libija, Sirija, Somalija i Eritreja su desetljećima Europu i zapadni svijet suočili s jednostavnim izborom: poduprijeti mir ili poticati sukobe. U sve četiri zemlje se zapadni svijet nedvojbeno opredijelio za rat, patnje i kršenje osnovnih ljudskih prava. Sada je vrijeme i da EU prizna da proizvodnja sukoba stvara izbjeglice koje su da se dokopaju Zapada spremne i umrijeti u moru.
Koliko još proširenja?
Poznat kao posljednji sovjetski vođa, Mihail Gorbačov, dobio je od Ronalda Reagana obećanje da se NATO neće širiti prema istoku. Naravno da je to bila laž i tijekom godina je sve veći broj zemalja koje su pripadale istočnoj Europi postupni ušle u etablirane zajednice, prvo u EU, a onda u NATO i sada gravitiraju u zapadnom taboru.
Proširenje NATO pakta prema ruskoj granici je prilično sporno i krši duh, ako ne i samu bit, sporazuma iz veljače 1990. između tadašnjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, američkog državnog tajnika Jamesa Bakera i njemačkog kancelara Helmuta Kohla.
Prvo post-hladnoratovsko proširenje je NATO dovršio u ožujku 1999. godine s pristupanjem Češke Republike, Mađarske i Poljske. Na summitu u Pragu u studenom 2002. godine se dogodilo najveće pojedinačno proširenje i tada ne NATO paktu pristupilo sedam zemalja: Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. 2009. ulaze Hrvatska i Albanija. Šest bivših sovjetskih republika – Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Kazahstan, Armenija i Azerbajdžan – tada su povezali svoje vojske s NATO savezom kroz program “Partnerstva za mir”. Svih pet bivših sovjetskih republika središnje Azije – Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Kazahstan i Uzbekistan – pružaju NATO paktu tranzitna prave i prava na prelet kroz njihov zračni prostor za potrebe rata protiv talibana u Afganistanu.
Rusija je počela strahovati da će biti okružena i izolirana. U vrijeme Sovjetskog Saveza su satelitske vlade zemalja Varšavskog bloka služio kao tampon protiv moguće ofenzive Zapada. Postupno širenje NATO pakta na istok se još ‘90-ih godina predstavljalo javnosti kao benigno širenje demokracije i jačanje europske stabilnosti. Međutim, gledajući kroz objektiv Kremlja, proširenje NATO pakta nije ništa drugo nego pokušaj da se Rusiju zadrži vojno i politički. Širenje NATO pakta je prije svega politički čin, a ne vojni i kao takav predstavlja potencijalnu prijetnju ruskim interesima.
Sam NATO kao organizacija je 1991. s padom Sovjetskog Saveza izgubio svaki smisao. Rođen je kao obrambena organizacija koja bi mogla provoditi vojne akcije samo u slučaju da jedna od zemalja članica bude napadnuta.
Međutim, sa sporazumima iz Washingtona 1999. i Lisabona 2003. godine je ovaj pakleni ratni stroj postao produžena ruka Sjedinjenih Država za izvoz navodnih “zapadnih vrijednosti”. Od bivše Jugoslavije do Afganistana, preko Iraka do Libije, do potpore tzv. “oporbi” Ukrajine i Sirije – prvi neonacisti a drugi teroristi – NATO sije smrt, razaranje i krši volju suverenih naroda i država koji ne predstavljaju baš nikakvu prijetnju Europi i Sjedinjenim Državama. Naš je Sabor također prihvatio NATO kao obrambeni savez, ali se nikad nije usudio izgovoriti riječ kritike na sve promijene koje su se dogodile i još uvijek se događaju.
SAD se sada igraju s termonuklearnim ratnim scenarijima na našoj koži kroz smrtonosni instrument imena – NATO savez.
Ulazak Crne Gore će biti još jedan izazov za Rusiju i europske vlade koje su nametanjem sankcija Moskvi već pristale na gospodarsku i energetsku eutanaziju i uvijek će biti vjerne sluge ove politike. Međutim, još uvijek ostaje nejasno kako je moguće da sve institucije, mediji, akademici i društveni djelatnici ne žele reći jednu jedinu riječ o sudjelovanju u organizaciji vlastitog bankrota i dalje će podupirati opasno i smrtonosno proširenje.
Možda bi kao svijetli primjer trebalo izdvojiti mišljenje njemačkog politologa Ulia Gellermanna koji je objavio kolumnu “Crna Gora: NATO über alles – Kriminal između braće po oružju”.
Uli Gellermann: “Crna Gora – NATO über alles!”
Ovo je prelijepo iznenađenje za Božić za “cigaretnu mafiju“. U prosincu će NATO pozvati malenu Crnu Goru da postane 29. članica. Tako su odlučili vojni savez na posljednjem summitu u Walesu i američki potpredsjednik Joe Biden, koji svog sina ostavio kao namjesnika Ukrajini, a nedavno je pozvao crnogorskog premijera Đukanovića i uvjeravao ga da je članstvo u NATO savezu gotova stvar. Guranje Ukrajine u NATO i EU je skoro dovelo do europskog rata, a NATO je u sirijskom ratu pokazao da se nimalo neće promijeniti politika prema Rusiji.
“Već u ratu na Kosovu, koji je doveo do uspostave neodržive države i najveće američke baze izvan SAD-a, NATO se oslonio na sumnjive “slobodarske” milicije OVK čiji su zapovjednici često prozivani zbog kriminala. Međutim, od osnutka Crne Gore, koja se od Savezne Republike Jugoslavije odvojila 2006. godine, crnogorsko se javno mnijenje protivilo tom scenariju, a koji je proveden samo zato jer premijer Đukanović mora imati vlastitu, nekontroliranu vladu koja mu treba za uspješan šverc cigareta. Crna Gora ima stanovnika kao Düsseldorf i teritorij koji je manji od Schleswig Holsteina. Kad god su se takve amputirane države uspostavljale u Europi, bile su kažnjavane od samog početka, kao, na primjer, gusarska država Monako ili mafijaška oaza za utaju poreza poput Luksemburga. Čak je i referendum za neovisnost Crne Gore proveden pod sumnjivim okolnostima. Oko 250 000 Crnogoraca stalno nastanjenih u Srbiji je bilo isključeno iz referenduma. S ukupno samo 484 718 registriranih birača je zapadna zajednica pod različitim uvjetima uspjela provesti izbornu prijevaru, ali je uništavanje trupa Jugoslavije i širenje NATO saveza očito nekom donijelo prednost”, zaRational Galerie piše Uli Gellermann.
Čak i berlinski “Stiftung Wissenschaft und Politik” (Stiftung Wissenschaft und Politik (SWP), tradicionalno sklon NATO savezu, priznaje u Crnoj Gori vladaju kriminalne strukture.
“Vladajuća stranka više od dvadeset godina dominira na političkoj sceni, a Đukanović je gotovo stalno u to vrijeme bio predsjednik ili premijer i provodio privatizaciju, građevinske projekte ili investicije koje je odobrio njegov klana”, piše berlinski SWP, dakle, logično je da istraga protiv Mila Đukanovića bude pokrenuta u Italiji i Njemačkoj.
Ovih je dana talijanski premijer Matteo Renzi, koji je uvjeren da bi uključivanje Albanije, Crne Gore i Srbije u Europsku uniju trebali biti prioritet, izjavio kako želi ubrzati pristupanje Crne Gore u EU, što je već predviđeno 2012. godine. No, trenutno nema smisla niti ekonomskih razloga za priključenje, stoga ova izjava može imati samo geopolitički pozadinu i poruka je da se ulaskom u NATO automatski ulazi i u EU. Kada se skromni njemački Bundeswehr bavi obukom crnogorske vojske, to se također mora promatrati kao strategija NATO saveza. Državni tajnik u Saveznom ministarstvu obrane, Thomas Kossendey, već je otputovao na vojne i političke razgovore u Crnu Goru. Kossendey je tamo ohrabrivao svoje sugovornike i rekao kako je Crna Gora napravila puno na putu u euroatlantske integracije i izrazio veliku zahvalnost za do sada obavljeni posao. Budući da je Crna Gora sudjelovala s 40 vojnika u ratu u Afganistanu, nije naodmet spomenuti poznatu crnogorsku trgovinu afganistanskim heroinom. O tome se ,naravno, nije raspravljalo o ovim razgovorima, nastavlja njemački politolog Uli Gellermann.
Notorno narušeni odnos između NATO saveza i Rusije neće biti poboljšan pristupanjem Crne Gore. Crnogorski oporbeni prosvjedi su pokazali da su protiv ovog oblika vojnih veza sa Zapadom. Brutalna policijska represija u Crnoj Gori je na Zapadu ostala bez odgovora. Iako je njemački ministar vanjskih poslova čak i komentirao policijsku brutalnost u Podgorici, za razliku od Kijeva, Frank Walter Steinmeier se svojom prisutnošću još nije solidarizirao s glavnim gradom Crne Gore. Dakle, očito je da će se kriminal, prijevare i tiranija u euroatlantskoj zajednici tolerirati između braće po oružju, a sada čak i u Crnoj Gori vrijedi: “Nato, Nato über alles!”
“Don” Milo Đukanović i Crna Gora u NATO paktu – Već je odlučeno?
FOTO – Premijer Crne Gore Milo Đukanović i glavni tajnik NATO pakta Jens Stoltenberg:
