Salmedin Mesihović: Izdaja naša svagdašnja

Sedma filipika

Prošle sedmice držao sam predavanje drugoj godini sa temom „Veliki Ilirski ustanak“. Pošto predavanje nije samo ex catedra, nego više – manje i interaktivni rad sa studentima, govoreći o borbenim operacijama na prostorima današnje Slavonije i Bosne, vrlo brzo sam stekao dojam da je njihovo znanje općeg zemljopisa ravno nuli. Tako nisu znali gdje se nalaze Maglić i Zelengora, niti gdje je sarajevski Ozren!? A na spomen  srednjoslavonskih planina Psunj, Papuk i Krndija su se smijali „egzotičnosti“ njihovih imena. Nažalost, ovo nije neki izuzetak i specifikum, nego opće pravilo među našim mlađim generacijama. To potvrđuju i odgovori na jednom dosta laganom testu iz opće arheologije, gdje je bilo više slučajeva da se na pitanje šta je fosil?, dobije odgovor da je to društvena organizacija u prahistoriji. Ustvari, svaka nova generacija koja dolazi ima sve manje i manje znanja iz opće kulture i općeg znanja, a i smanjene su im i mogućnosti logičkog zaključivanja. Naravno, to u krajnoj  konsekvenci ima katastrofalne efekte po Bosnu i Hercegovinu.

Krivica uopće ne leži na našoj djeci, učenicima i našim studentima, jer oni raspolažu samo sa onim znanjima i vještinama koja su im pružane u školama, medijima i u porodicama. Oni su u pravom smislu žrtve jedne dugoročne dobro proračunate politike koja ima prilično zlonamjerne planove i ciljeve sa našom zemljom i našim ljudima. Inicijatori i voditelji takve politike su isti oni koji su eksponenti neoliberalizma, neoimperijalizma i neokolonijalizma. Obrazovanje i odgoj su stubovi funkcioniranja i pozitivne egzistencije svake humane zajednice, pa je njihova kontrola, uz ovladavanje resursima i tržištem, jedna od glavnih stavki tih zamaskiranih sila mraka. Osnovni pravci i ciljevi toga neoliberalno – neokolonijalnog izrabljivanja, koje se odvija u rukavicama i samo pod egidom nekih uzvišenih ideja su sljedeći:

1. Prvo se ovladava medijima i stvara se neka vrsta „šarene laže“ o svijetu koji se nudi i načinima kako doći do te frizirane slike neoliberalizma u „janjećoj koži“. U okviru toga se i počinje širiti i propagandna kampanja kako kod nas ništa ne valja, kako je sve pogrešno, kako nemamo pojma. U skladu sa takvom propagandom u javnost se plasiraju informacije tipa: „To što ste u VI. osnovne morali učiti koja je industrija razvijena u Detroitu ili koji je glavni grad Mozambika je čista glupost“, knjige i udžbenici su preteški za djecu, treba smanjiti obim gradiva, treba prema djeci razvijati osjećaj kao da se igraju, treba uvoditi neke nove pedagoške i prosvjetne norme. Naravno, nijedan od tih slatkorječivih podlaca neće reći da je stvarni život nešto neuporedivo teže od bezazlene, nevine igre. Neće nikada reći da djecu i omladinu treba pripremiti da se znaju suočiti sa svim iskušenjima života. Neće nikada reći da li možda treba razvijati osjećaje ponosa, izdržljivosti, odgovornosti, hrabrosti i časti koji su temelji dobrog čovjeka. Naravno da neće reći, jer njihov cilj nije izgradnja dobrog čovjeka. Uostalom, da je ovladavanje nečijim obrazovanjem i odgojem najlakši način da neko postane pokoran je drevni izum. Koristili su ga Rimljani kao dobro osmišljeno sredstvo vladanja nad pojedinim zemljama. I sam rimski historičar Tacit priznaje da je u tom slučaju riječ o golom imperijalizmu.
2. Nakon smišljene propagandne pripreme, nastupaju raznorazni eksperti – koferaši, neki trećerazredni europski i američki činovnici i neostvareni „genijalci“ koji su nas svojom neokolonijalnom arogancijom odlučili učiti i mijenjati. Oni se brzo preko raznoraznih organizacija involviraju i infiltriraju u naše sisteme i institucije. Oni po pravilu ne čekaju dugo da pronađe svoje sluge među našim ljudima razmještenim u nizu organizacija, institucija i pozicija. To postižu ili klasičnim korumpiranjem duša tih ljudi ili ih uspiju stvarno ubijediti (vješto prodajući šarenu lažu) da oni rade nešto dobro i korisno. Kada i to ostvare, onda uz njih kao eksperte, naše „prodane duše“ predlažu provođenje tzv. „reformi“ obrazovno – odgojnog sustava, uz naznaku da bez njihovog provođenja naše društvo neće moći opstati i bez kojih nema euroatlanskih integracija.
3. Posebnu skupinu „naših“ koji postaju vjerni saputnici bjelosvjetskih eksperata, čine oni iz reda onih dobro uhljebljenih (uglavnom preko stranačko – mindersko – rodbinskih „konkursa“) besposlenih birokrata u raznoraznim ministarstvima, zavodima, agencijama, komisijama. Njima je pojava ovih stranih eksperata koji u svojim koferima nose „reforme“ bilo kao neko prosvjetljenje u njihovim sivim, kancelarijskim životima. Grčevito su se prihvatili provođenja tih „reformi“, jer tako oni dobijaju smisao svoga postojanja, a iako su obične lutke marionete u drugim rukama misle da su stekli neku moć pa se prave „važni“ i „smrtno ozbiljni“ pred  nastavnicima, studentima i učenicima.
4. Istovremeno se stalno i stalno organiziraju besplodni, birokratizirani seminari i okrugli stolovi na kojima ti raznorazni eksperti i njihove domaće sluge objašnjavaju kako provesti tzv. „reforme“, a čiji rezultati su samo obično gubljenje vremena. Formiraju se stalno neke nove komisije, donose prijedlozi i zapisi, rekapitulacije i stalno se proizvodi sve više i više papira, pravila, propisa, odluka, smjernica….itd… Umjesto da rade na sopstvenom stručnom usavršavanju, naši učitelji, nastavnici i profesori se nastoje preobraziti u neke činovnike čije bi čitavo djelovanje od otvaranja dnevnika do zaključivanja ocjena bilo sistematizirano i šablonizirano po uzusima koje propisuju eksperti i naše birokrate koje nikada nisu ni „primirisale“ učionici.
5. Istovremeno se iz naših medija polako i neprimjetno uklanja obrazovni program, i zamjenjuje dekadentnim svijetom šarenila, sapunica, luksuza i  reality programa najrazličitijeg tipa. Ako i ima nekih obrazovnih emisija urađenih od naših ljudi u našim medijima, onda se to pomjera u neke kasne termine, dok se u udarnom terminu smještaju ti programi namjenskog sustavnog zaglupljivanja. Naravno onaj nešto svjesniji dio stanovništva korisne informacije će potražiti na nekom od raznih stranih stručnih kanala.
6. Namjera je da se erudicija, opća kultura i opća obrazovanost što je moguće više zanemare, jer to vodi neminovnom zaglupljivanju ili stvaranju „fah idiota“. Takvo potiskivanje i umanjivanje intelektualne, obrazovne i logičke sposobnosti običnog pojedinca vodi u pretvaranje njega kao objekta iskorištavanja, nekritičkog potrošaća i donosioca enormnog novčanog profita gospodarima neoliberalizma i neokolonijalizma, i poslušnog sljedbenika vladajuće ideologije. Zato i postojanje samosvjesne osobe sa slobodom savjesti i snažnim intelektualnim i fizičkim progresivnim razvitkom, i to van okvira moćnika mraka, predstavlja za njih veliku opasnost.
7. Naučni i tehnički razvitak iz sfere javnog interesa prelaze pod vladajući okvir neoliberalnog društva i umjesto da kreiraju tržište što im je primarna i stvarna namjena, oni se moraju prilagođavati željama novčanog profita, odnosno onih koji ga žele ostvariti a prema tome i samoga tržišta. Kao surogat gubljenja naučnih potencijala, se pušta kvazinauka, tipa koji je narod najstariji, od koga potiće, kriju li se kontakti sa vanzemaljcima, raznorazne teorije zavjere i posebno new age budalaštine.
8. Posebno je udar usmjeren na javni obrazovno – odgojni sistem, jer je on po svome obimu ubjedljivo glavni vid obrazovne djelatnosti i to otvoren prema svima. To „prema svima“  je trn u oku neoliberalizmu i neoimperijalizmu, jer to tako (po njihovim pravilima) ne može biti. Mora postojati relativno kvalitetno obrazovanje za elitu i njene štićenike, a za većinu neko drugo slabije obrazovanje. Elita se može obrazovati i vani, pa samim tim i nema potrebe za kvalitetnim obrazovanjem u javnim školama i univerzitetima.
9. Tako se postepeno ideološki kontaminiraju čitave zajednice ili bar njihovi najistaknutiji pojedinci, umanjuje se njihova moć individualnog ili kolektivnog samostalnog i samosvjesnog djelovanja. Pri tome se moral i vrijednosni sustav ruiniraju i obezvređuju sve u svrhu zadovoljavanja najobičnije pohlepe i iskonske pohote.

Ako samo dublje analiziramo stanje u našem obrazovno – odgojnom sustavu, možemo jasno prepoznati neke od navedenih pravaca i ciljeva neoliberalnog sustava. Naš predneoliberalni koncept obrazovanja se temeljio i rukovodio načelima austrijsko – pruskog (koji je preuzela i Rusija) obrazovnog sustava koji se u Bosni i Hercegovini javio sa austrougarskom okupacijom. Neke načelne smjernice ovog sustava su da je bio hijerarhijski organiziran, hladan, strog, ozbiljan, odgovoran, precizan, detaljan i jasan. Programi toga sustava su bili takve prirode da su kod pojedinca razvijali osjećaje i potrebu za općom obrazovanošću i erudicijom. I nakon propasti Austro-Ugarske, obrazovno – odgojni sustav koji je ona donijela u Bosnu i Hercegovini se nastavio razvijati. Bilo je samo nekih prilagođavanja toga sustava novonastalim prilikama i potrebama država i ideologija koje su obitavale na našim prostorima. Jedini pokušaj reformi, ali koji se odvijao u okvirima toga austrijsko – pruskog sustava, bilo je uvođenje usmjerenog srednjeg obrazovanja ili tzv. šuvarovice (nazvane po hrvatskom političaru Stipi Šuvaru koji je bio njen inicijator), ali je i to neslavno završilo.

Sasvim je normalno očekivati da se neki obrazovno – odgojni sustav nakon 100 godina postojanja u više – manje sličnom obliku mora dorađivati i prilagođavati. Bar po mome mišljenju svaka promjena i reforma mora imati progresivistički karakter, odnosno da donese nešto bolje u odnosu na ono što se mijenja. Tako i osnovni cilj bilo koje reforme obrazovanja treba da bude izgrađivanje temeljno i svestrano obrazovanog pojedinca koji je ujedno i potpuno svjestan, spreman, sposoban i odgovoran da doprinese progresu i razvitku i samoga sebe ali i zajednice općenito.

Međutim, umjesto da se naš stari sistem pripremi za progresivno prilagođavanje, eksperti i njihove domaće marionete su odlučile da u potpunosti izvrše sustavnu i suštinsku izmjenu i to bez obzira na posljedice koje to može izazvati. I tako na scenu stupa „bolonjski proces“ koji se primijenio na javne univerzitete. Kada je taj proces tek počeo, sjećam se da je govoreno da se time stvara bolja mobilnost znanja i ljudi, da će student moći mijenjati gradove i univerzitete, da će naši univerziteti i programi biti bolji, da će se popraviti kvalitet obrazovanja. Naravno, već sama polazišta provođenja „bolonjskog procesa“ su bila pogrešna, jer se težilo uniformizaciji i ujednačavanju nastavnog i naučnog procesa. Pa se tako za npr. čitav sarajevski univerzitet (koji je koglomerat najrazličitijih disciplina) predvidio sustav 3 godine prvog ciklusa + 2 godine drugog ciklusa + 3 godine doktorskog studija. Kako to ujednačavanje provesti kada po prirodi stvari svi studiji ne mogu isto trajati, npr. medicina traje duže od ekonomije. Predviđanje jednosemestralnih predmeta je isto tako besmisleno, jer čak ni predmeti u istoj studijskoj grupi nemaju isti obim i isto značenje. Npr. moj predmet Historija starog Rima je neuporedivo veći i značajniji u odnosu na predmet Historija starog Istoka, ali po rasporedu imaju isti broj sati u različitim semestrima. Uz to uvođenje jednosemestralnih ispita, dovelo je do prave inflacije predmeta, koje je vrlo teško i popisati a kamoli provoditi. Insistiranje na jednoobraznosti ispitivanja u vidu pismenih testova (sistem zaokruživanja ponuđenih odgovora!?) je nepojmljivo na studijima na kojima se odgajaju one profesije koje trebaju imati i dobre govorničke sposobnosti (npr. nastavnički studiji, pravo, žurnalistika). Zbog prilične kompliciranosti „bolonjskog procesa“ birokratski aparat i papirologija su se neminovno mnogostruko umnožili, a studentske službe jedva i uz velike napore kako-tako uspijevaju da rade. Iako je broj predmeta povećan, asistentska norma se duplirala sa 6 na 12. Ta na prvi pogled mala promjena je vrlo opasna za buduću egzistenciju fakulteta i pojedinih struka. Po tom starom sustavu, načelno je svaki univerzitetski nastavnik imao asistenta koji bi ga trebao naslijediti na konkretnoj katedri i konkretnim predmetima. Sa povećanjem asistentske norme, što je jedna čisto ministarsko – politička podlost, se pokušalo ustvari uštediti na visokom obrazovanju. Pošto se asistenti više ne mogu vezati za konkretnog nastavnika, u pitanje dolazi održanje čitavog niza predmeta na fakultetima jer ko će naslijediti penzionisanog ili umrlog profesora. Tako se umjesto specijalizacije asistenti, koji su na univerzitetskom“ hranidbenom lancu“ smješteni vrlo nisko (pa im se teško pobuniti), pretvaraju praktično u sve i svašta, a mnoge specijalnosti koje su postojale na univerzitetima će polako odumirati.

Rezultati provođenja „bolonjskog procesa“ u Bosni i Hercegovini su blago rečeno kaotični, što se najslikovitije vidi na primjeru obećanja o toj mobilnosti i ujednačavanju studija. Navesti ću samo jedan vrlo ilustrativan primjer. Prije „bolonjizacije“, Filozofski fakulteti u BiH, bez obzira na entitetske i kantonalne granice, su imali vrlo sličan načelni koncept obrazovanja studenata zasnovan na onom već spomenutom austrijsko – pruskom obrascu. Nakon što smo duboko zašli u proces bolonjizacije, situacija izgleda na sljedeći način: Filozofski fakultet u Sarajevu ima 3 godine prvog ciklusa studija i 2 godine drugog ciklusa studija, Filozofski fakultet u Tuzli 4 godine prvog ciklusa studija i 1 godinu drugog ciklusa studija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru ima 3 godine prvog ciklusa i 2 godine drugog ciklusa. Na Filozofskom fakultetu u Banja Luci ni njihove studijske grupe nisu ujednačene, pa su tako za istoriju, pedagogiju i učiteljski studij prvi ciklus traje 4 godine, a za filozofiju, psihologiju i preškolsko vaspitanje 3 godine. Potpuno je nejasno kako se misli da bi student iz Tuzle mogao tek-tako preći (samo prenosom imaginarnih ECTS bodova) na nastavak studiranja u Sarajevu. I na kraju da zaključimo, da budemo potpuno iskreni →glavni cilj „bolonjizacije“ je bilo približavanje europskih načina studiranja onima u USA.

Što se tiče privatnih univerziteta, za njih je Bosna i Hercegovina plodno tlo, pa niču na sve strane. Naravno, uz čast izuzetcima, njihovi studiji se uglavnom baziraju na menadžmentu na ovaj način, menadžmentu na onaj način, nekim poslovnim školama i međunarodnoj ekonomiji ili pravu. Ustvari, što je univerzitet manji i bezvezniji, to su njegove aspiracije za predavanjem globalnih, svjetskih tema veće.

Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje je bilo na udaru duže od onog visokog. I tu su se provodile „reforme“ i raznorazni eksperimenti, kao npr. uvođenje devetogodišnje osnovne škole, iako nije naveden nijedan smisleni razlog zašto se to radi. Tako su uvođeni neki novi ideološki predmeti, dok su drugi smanjivani, manipuliralo se sa normama. Posebno su teško oštećeni predmeti historije i geografije, jer je možda cilj bio da učenici znaju što je moguće manje o svojoj zemlji i svojoj kulturi.

I kako se provode ove raznorazne „reforme“, jednog dana će se moći konstatirati samo sljedeće: „Operacija je uspjela, pacijent je umro“. I da na kraju, onima koji će pokušati, zbog toga što im je duša zagađena izdajom, da ironiziraju ovaj tekst, poručujem: Bolje da me ismijavaju jer znam koja je auto – industrija postojala u Detroitu, nego da me ismijavaju jer ne znam gdje je Zelengora.

Moj je mač moje pero, moj štit je moje mastilo

tačno.net