Refik Hodžić za BUKU: Oni bi da se vječno gledamo kao četnici, mudžahedini, ustaše… Dehumanizacija je njihova hrana
Zajednički prostor u kojem Bošnjaci, Srbi, neopredijeljeni zajedno rješavju probleme, zajedno se bore za prava žrtava, to je njima najveća prijetnja. Tad padaju maske. Dehumanizacija se razobličava.
Ovako u intervjuu za BUKU Refik Hodžić direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu objašnjava situaciju u Bosni i Hercegovini u kojoj ni danas niko nije spreman da napravi prvi korak ka pomirenju, ka stvaranju uslova za budućnost bez bremena prošlosti.
Čovjek koji je skoro cijeli stručni rad posvetio pitanjima pravde i odgovornosti za masovne zločine, u razgovoru za naš portal, naglašava da jednom moramo shvatiti da priznavanje zločina i suočavanje sa prošlošću nije izdaja, kako nam to svakodnevno nameću političari i svi oni kojima je konstantno stanje ratnog naboja jedini način za održavanje na vlasti. Naprotiv, ako govorimo o Republici Srpskoj, “priča o izdaji je samo oružje u rukama onih koji su danas na vlasti, jer takav čin približava ljude. Takav čin uklanja mogućnost satanizacije srpskog naroda, izbija adute nacionalistima sa druge strane da kažu: ‘SVI SU ISTI, SVI SU ONI ČETNICI, SVI SU KOLJAČI…’”.
Koliko smo mi u BiH spremni da se 20 i kusur godina nakon rata suočimo sa tim mračnim duhovima prošlosti, da saznamo i prihvatimo šta nam se desilo?
Ako govorimo o tzv. običnim ljudima više ne postoji ništa što mi ne znamo o onome što se dogodilo. Imali smo tu sreću da smo bili predmetom međunarodnog prava u jednom trenutku u kojem su se zvijezde poklopile između nekih tendencija na međunarodnom planu i nespremnosti Vijeća sigurnosti da uradi bilo šta osim da osnuje sud po pitanju onog što se kod nas dogodilo. To nam je dalo jednu polaznu tačku u kojoj su zločini do te mjere dokumentovani, ne svi naravno, ali barem te informacije koje su prisutne u javnom diskursu su jedna ogromna brana nekakvom neznanju. Ja mislim, da svi koji kažu ja nisam znao da se to desilo lažu sami sebe. Međutim, istovremeno sa tom dostupnošću činjenica o zločinima koji su počinjeni postoji jedna druga realnost, a to je politički i javni diskurs koji je nama nametnut od strane ljudi koji su uključeni u razne špolitičke projekte, da li su oni nominalno desnica ili ljevica, svi imaju zajedničko to da su vrlo dezintegrativni po svojoj prirodi. Oni računaju na to odvajanje naroda i dalje perpeturiraju ono što je bilo neophodno da bi došlo do sukoba i zločina ovakvih razmjera, a to je dehumanizacija drugog. Ono gdje ja i ti nismo više dva čovjeka, koji možda imaju sve na svijetu zajedničko, od ljubavi prema sportu, umjetnosti i slično, već ti si moj neprijatelj, moj problem, nešto što ja moram ukloniti iz svoje sredine. Tako politike vide bilo kakvo približavnje po osnovu razumijevanja bilo čega što nam se dogodilo, po osnovu činejnica o onom što nas se dogodilo, kao neprihvatljivo. I vi možete danas da vidite da je već mejnstrim političkog govora nametnut od strane vladajućih struktura da je čin Dragana Čavića na osnovu činejnica koji je prikupila komisija sastavljena iz Republike Srpske i njegov izlazak pred javnost RS najveći oblik izdaje srpskih nacionalnih interesa.
Zašto je danas priznavanje da je neko počinio zločin u ime naroda iz kojeg dolaziš, odnosno priznavanje činjeničnog stanja najveće izdaja, zločin prema svom narodu?
Naravno da nije. Međutim, to je oružje u rukama onih koji su danas na vlasti, jer takav čin približava ljude. Takav čin uklanja mogućnost satanizacije srpskog naroda, izbija adute nacionalistima sa druge strane da kažu svi su isti, svi su oni četnici, svi su koljači…
Ovako ispada da srpskim političarima odgovara da njihov narod nazivaju četnicima, koljačima, bošnjačkim da ih gledaju kao mudžahedine, teroriste…
Naravno, ali samo određenim ljudima na vlasti. Pogledajte, da ne idemo daleko u prošlost. Vi imate situaciju da na RTRS-u koji je u potpunosti u rukama Dodikovog režima imate gostovanje Miroslava Tuđmana koji je jedan od arhitekata protjerivanja srpskog naroda, kojem se daje prostor da potežira svoje teze, a nakon toga imate obilježavanje stradanja srpskog naroda u zapadnim opštinama nad kojima su zločine počinili ljudi pod kontrolom Tuđmana. I to je ta diskrepancija, gdje nama odgovara da nas vide kao četnike, jer to nama omogućava da ih vidimo kao islamske teroriste, kao ustaše i na taj način držimo ljude koji zaista žele samo da žive i krenu sa životom, uplašene, razdvojene i u jednoj paralizi u kojoj je nemoguće napraviti bilo šta zajedno. Istovremeno živimo u takvom prostoru u kojem je nemoguće bilo šta napraviti odvojeno.
Ali, kako je moguće da ista grupa političara sve ove godine toliki narod drži pod pritiskom?
To je samo pitanje jedne potpune političke beskrupuloznosti u kojoj se ne preza od potpunog izvrgavanja sopstvenog naroda ruglu. Oni danas govore jedno, da je Milorad Dodik ili Bakir Izetbegović satana, neprijatelj tvog naroda, a sutra odu i sjednu sa tim čovjekom i dogovore sve, naručito kad je novac u pitanju. I to hoću da kažem, ta politička beskrupuloznost kod običnih ljudi izaziva jednu apatiju u kojoj se od politike više ništa ne očekuje i to je ono što je cilj. Oni imaju svoju armiju glasača koju su stvorili kroz zapošljavanje u javnim preduzećima i institucijama koja daje zagarantovan broj glasova i interes je da ostali ne glasaju. I takvim izazivanjem apatije kroz neprekidno pravljenje kriza, pa opuštanje kriza i u krug, jednostavno se kod naroda stvori nespremnost da se vjeruje bilo kojem političaru. Najgore je što mi vjerujemo da se stvari spontano dešvaju, ali to nije tako. Ovo su projekti koji su za bilo kojeg naučnika koji se bavi političkim naukama očigledni, jer su postojali i postoje širom svijeta. Naš je problem što mi mislimo da smo mi posebni i da nigdje nema toga što kod nas ima.
Vratio bih se na ono što ste rekli na početku da danas onaj ko tvrdi da ne zna šta se dešavalo u ratu laže. Ja sam često mogao da čujem od ljudi iz Banjaluke, pa čak i Prijedora kako ne znaju za Tomašicu, kako ne znaju da je tamo toliko ljudi pronađeno, pa čak i kad priznaju da su čuli šta se dešavalo to stalno proispituju i traže neke argumente u “rekla – kazala” istoriji, kojima bi pobili činjenice. Kako je moguće da je za nekoga relevantija ta izmišljena istorija, od zvaničnih podataka i zašto se stalno kod nas traži opravdanje za ono što je učinjeno kad se u konačnici moramo suočiti sa istinom?
Prvo, “kako je moguće” Karl Jaspers je najbolje objasnio tako što svi mi osjećamo određenu dozu odgovornosti za ono što je učinjeno oko nas i on je to vrlo precizno definisao u četiri vrste ogovornosti od krivične, političke, društvene do metafizičke koju svi osjećamo, iako nismo ni učestvovali u tome. Posebno to osjeća neko ko je sve to gledao, znao za to. Strašno teško je prihvatiti odgovornost. Naš prvi refleks kao djece, kad nas uhvate da smo razbili prozor je “nisam ja”. Dakle, vrlo teško je prihvatiti odgovornost i svi se mi hvatamo za neku slamku kad nam neko kaže “Nemaš ti šta prihvatati. Nemaš, to je bio rat. Šta, oni bi nas da nismo mi njih. To je sve propaganda, to je budaleština”. Ovo je samo odbrambeni mehanizam. A kad si spomenuo Tomašicu, način na koji je došlo do informacija o Tomašici je po prijavama seljana iz blizine te masovne grobnice koji su se žalili opštini u Prijedoru ispod radara da se nešto uradi sa tom grobnicom jer im prlja vodu. I kad opština nije ništa uradila, tad je čovjek došao i rekao nadležnim institucijama znajući da će oni ta tijela ukloniti odavde. Samo razmislite o ovome. I ovdje vidimo do kojih razmjera je usavršena ta dehumanizacija. To je ono što još uvijek drži ljude. A zamislite da sa liderskih pozicija počnu da dolaze poruke poput “Ljudi, došlo je vrijeme da se mi sa ovim razračunamo. Nemojte više smatrati svog komšiju za neprijatelja. Ako znate nešto recite. Došlo je vrijeme da skinemo teret sa leđa naše djece”. Zamislite takvu situaciju, svakodnevno. Sve bi tad bilo drugačije. A ovako mnogi ljudi koji znaju šta se dešavalo su spremni da pričaju o tome, ali samo u društvu, nikad javno. U javnosti postoji drugi diskurs, jer ko god priđe nekom priznanju je izdajica.
Stvorena je atmosfera u kojoj svako ko progovori bude na, prvo indirektan, a kasnije i direktan način linčovan. Ali, mene interesuje, ako nemamo trenutno situaciju u kojoj ljudi otvoreno mogu da govore o onome što je iza njih, da skinu taj teret sa leđa, a ništa ne sluti ni da će se tako biti u budućnosti, šta da očekujemo?
Nije problem u činjenicama, one su poznate. Problem je u prihvatanju tih činjenica. Problem je u jednom nesmiljenom napadu na institucije i pojedince koji su doveli do objavljivanja tih činejnica. Kao što je Komisija za Srebrenicu Republike Srpske i niko nije mogao da joj nađe zamjerku, već se sada samo pokušava da se delegitimizira, da se to što je nađeno prikaže kao prevara. Ista stvar je i sa Tribunalom. Znači mi imamo činjenice, za razliku od građana Sirije, koji nemaju ni nadu da će to imati. Međutim, ono što ja vidim kao veliku oasnost je da ti narativi se sve više kriste za militarizaciju mladih u svrhu stvaranja sile kojom političari mogu da prijete drugima. I ti mladi se hrane narativima, poput ‘vidi šta su nam uradili’, ‘mi smo jedine žrtve’, ‘naša vojska, naša sila…’.
Inače, sve više mladih ima taj romantičarski pogled na dešavanja iz rata, na ljude koji su počinili zločine… Kako imati budućnost sa mladima koje su već preuzeli ovi kojima je cilj destabilizacija?
Nisam siguran da je to već izgubljena bitka. Za mlade se treba boriti. Ovdje je krucijalno takve mlade ljude izmještati u druge sredine, odnosno davati im priliku da se druže sa drugima i vide da je to sve sranje. Da je svaka priča o slavljenju militarizma put u pakao i neka slušaju samo one koji su bili u ratu. Neka odu u po zime na Grmeč, ne moraju ratovati, samo iskopaj sebi rupu u toj zemlji i prenoći pa dođi sutra i reci kako je super rat. Opasnost koju ja vidim je da ta vrsta nacionalizma jeste romantična, naročito u ovom vremenu populizma, lažnih informacija, otuđenosti kroz internet. Stvaraju se lažne slike o pravim vrijednostima. A sa druge strane imaš jednu drugu vrstu opasnosti. Ljudi koji razmišljaju drugačije će jednostavno da kažu ja nemam vremena za ovo. Ide život.
To sam upravo htio da Vas pitam. Kako onda nešto promijeniti ako odlaze oni koji imaju zdravo razmišljanje, dok sa druge strane ostaju oni sa romantičarskim pogledaom na rat, ratne zločince…
Ma ovo je političko pitanje. Mora se to tako shvatiti, ukoliko zaista ne želimo da vidimo pretvaranje ove zemlje u propalu državu, poput San Salvadora kojim vlada jedna bogata elita, korumpirani političari i kriminogene bande i strukture, koje sa ovim ostalima žive u simbiozi i crpe ono što jedno društvo može da da. Ako nećemo takvo društvo mora se prestati sa pričama među istim ljudima na skupovima civilnog društva i shvatiti ovo kao političku borbu. Da se pokrene jedan integrativni model koji će djelovati za mlade, za dobrobit društva. Kultura sjećanja će biti dio toga. Tu se mora izgraditi jedna platforma u kojoj mladi ljudi ne mogu da pobjegnu od toga, jer njih je formiralo ono što se desilo. Treba da znamo svi šta se dogodilo, ne zato da bi živjeli tu stvarnost, nego upravo da bi je mogli staviti iza leđa. Da naučiš i dobre i loše lekcije iz toga, da vidiš koja je opsanost dehumanizacije pa kad ti neko počne pričati o tvom prijatelju kao mudžahedinu ili četniku da zaustaviš to odmah, da kažeš da je to recept za propast, jer smo to vidjeli. Sretna društva uče na greškama drugih. Društva poput Njemačke nauče na svojim greškama. Zašto mi ne bi naučili nešto iz toga. Pa samo uzmi ovaj poblem odlaska mladih. Nije to samo rezultat strašne ekonomske propasti, iako je to jedan od faktora, ali tome isto tako doprinosti paraliza društva za koje misliš da se nikad neće ništa promjeniti.
Kad ste pomenuli promjene, možda se negativne reakcije političke elite i nacionalističkog dijela društva najbolje vide na primjeru Prijedora i akcije koju ste vi pokrenuli “Dan bijelih traka”. Kako objasniti da ste do nedavno bili najveći borac za razotkrivanje onog što se desilo u tom gradu, a kad ste uspijeli da uključite i veliki dio Srba u sve to, da otvorite dijalog dobili niz uvreda i prijetnji?
Takvi ljudi nemaju nikakav problem u tome da funkcionišu u sistemu dehumanizacije, gdje su Srbi četnici, Hrvati ustaše, a Bošnjaci mudžahedini. Njima je to prirodo. I u tom kontekstu jedino je moguće funkcionisati da se ti boriš da taj tvoj narativ pobjedi na kraju one druge koji propagiraju “neko drugo poluvrijeme, doći ćemo mi po svoje, biće opet Srebrenica, Jasenovac…” Ono što mi radimo jeste da prtimo prtinu ka nekoj zajednici koja će se suočiti sa onim šta se dogodilo i priznati šta se dogodilo. To nam je potrebno da bi neki čovjek, Bošnjak došao npr. u Prijedor i rekao, ovo mi je super grad, ovdje ću da se skrasim, a da se nikad ne osjeti kao izmet. Ka takvom društvu mi stremimo. Da bi se to desilo mora se priznati u nekom trenutku šta se desilo. Kako se moglo desiti da bude ubijeno 102 djece, kako je neko nekoga mogao ubijediti da je to u redu zarad neke ideje, ideologije… E, taj naš pokušaj da dođemo do nekog osvješćivanja unutar jedne zajednice, kada se zvanično ogradio od instrumentalizacije onog što radimo zarad bošnjačkog kulta žrtve, kad smo pozvali da u Sarajevu kao glavnom gradu BiH koji bi trebao da vodi u svakom pogledu, pa i suočavanju sa prošlošću, da će nam najbolje pomoći ako naprave spomenik žrtvama na Kazanima, tad smo dobili najveće napade. I nije to ništa spontano, ti napadi su došli iz glasila SDA i njihovih satelita. Jer, taj zajednički prostor u kojem Bošnjaci, Srbi, neopredijeljeni zajedno riješavju probleme, zajedno se bore za prava žrtava, to je njima najveća prijetnja. Tad padaju maske. dehumanizacija se razobličava i ljudi mogu da vide direktno na jednom primjeru kako to treba da izgleda, nasuprot onog gdje samo mi plačemo nad svojim žrtvama, samo su naše žrtve bitne, svi drugi su zaslužili da im se to desi i kako možete da poredite ovo sa onim i tako dalje. Dakle, to je njima najveća prijetnja i to nije ništa slučajno. To je ono što sve vrijeme govorim, ako mi ne budemo mogli da postignemo nekakv minimum zajedničkog gledanja na ono što nam se dogodilo i pepustimo priču o prošlosti njima, mi ćemo imati klicu za novi sukob. To nije posebnost našeg prostora, to je nešto što je dokazano. Bez obzira na ekonomska ulaganja, na reforme, ako se ne bavite ovim stvarima, ako ne pokušavate izgraditi minimum konsenzusa o prošlosti, neumitan je povratak sukoba.
RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ
BUKA
