Kultura življenjaLifestyle

‘Čini se da svi znaju odgajati moju djecu, osim mene’

Marina Sertić

‘Čini se da svi znaju odgajati moju djecu, osim mene’

Koji god savet poslušala, znaj da si odabrala krivi, baš onaj koji ne pali… I da – sama si kriva za ishod. Što god napravila, pomislila, izrekla – nije dobro, neko drugi bi to puno bolje od tebe

Donosimo vam priču mame Marine Sertić koja je podelila trenutke u kojima je osetila da je dobra mama.

Tri banke, sedam godina radnog staža (od čega tri godine “trudnjačenja” kod kuće), jedan dvogodišnjak, jedan sedmomesečnjak, gomila kućnih poslova i tona čokolade za dodatni impuls energije… I nije tako loše. Gugle mi je prijatelj, a i s Fejsbukom  sam si u zadnje vreme na “ti”. Tako valjda treba i biti kada si na porodiljnom, a ja sam evo već drugu godinu za redom.

Kada padne noć preumoran si za kućne poslove, paradoksalno si prestrgan da bi zaspao pa onda fino uključiš komp i šaraš Internetom prostranstvom kao što si nekad šarala restoranom u potrazi za slobodnim stolom. I neka! Ne pada mi na pamet druženje s perilicom ili peglom, ionako se previše družimo za moj ukus. Trenutak kada shvatiš kako si se uzbudio/la videvši na reklami parni čistač koji je trenutno na sniženju je trenutak kada treba da  podvučeš crtu i zaključiš kako je vrieme za malo odmora i opuštanja.

Saveti iskusnih prolaznica

Kad dečja soba napokon utihne, ja sedam na trosed , uzimam tablet u ruke i bežim u virtualni sviet. Smešno je to kako s preuzimanjem roditeljske uloge polje interesa u potpunosti seli na tekuće probleme s kojom se susrećete. Tako, na primer, ja majka jednog dvogodišnjaka i jednog sedmomesečnjaka, gutam štivo o dohrani i tantrumima, skokovima u razvoju i tantrumima, nicanju zubi i tantrumima… tantrumima…. eh da, tantrumi. Zvuči kao bolest, deluje kao sudba kleta, a zapravo je nešto najnormalnije i najlogičnije, no često stigmatizirano u društvu. Bauk.

Privatni album
Jednu stvar sam zaključila vrlo rano, usudila bih se reći i pre no što sam preuzela roditeljsku ulogu, a to je da – svi znaju odgajati moje dete… svi osim mene. I tačka.

Pamtim priču svoje drage prijateljice kako je šetajući sa svojim sinom, koji je spokojno spavao u kolicima, zastajkivala svakih 100 metara kako bi joj iskusne prolaznice udelile zrnce mudrosti kako da mu namesti čarapice. Da, dobro ste pročitali – čarapice. Sva mudrost sveta stala je u desetak četvornih centimetara odevnog (obuvnog?) predmeta. Tako su te čarapice bile nepotrebno potvrgnute, da bi za sto metara postale nepotrebno nategnute do kraja i kao takve se usecale bebi u bucmaste listove, onda bi za sto metara bile pretanke za doba godine, sto metara dalje bi se magično pretvorile u termo čarape pod kojima nježna koža ne diše… Saga o čarapama verovatno bi potrajala da se dotična majka nije odlučila vratiti u sigurnost vlastitog dvorišta kako bi sredila misli i sama zaključila kako rešiti problem čarapica. Koliko filozofije oko običnih čarapica, koliko stresa u samo jednom pokušaju šetnje.

Tuđi pogledi na leđima

Zastrašujuće je biti mama. Zastrašujuće je imati živahno dete, k tome još i tvrdoglavo, odlučno, dete koje emocionalno burno reaguje, dete od dve navršene godine koje proživljava jedno od najintenzivnijih razdoblja u svom životu. U šoljicu mleka stavila sam crvenu slamku, a ono je instinktivno poželelo žutu. Kako sam mu to mogla učiniti. Zar mama ne ume da čita misli?

Možda sam mu to namerno uradila zato što se on tek ovog trena prisetio da više voli žutu boju… Ili sam zaboravila da mu u mleko inače ne uranjam crvenu slamku? Ne, ne, to je kap koja je prelila čašu i on više ne može tako. Usta su razjapljena, glava zabačena unatrag, oči i šake čvrsto stisnute, a suze veličine graha (ne graška, graha!) klize niz crvene obraze.

Krik ranjenog medveda prolama se prostorom. Ne slutim kraj. Osećam poglede na leđima. Čujem ih štoviše. “Bože dragi, što mu je napravila? Što sve to zbog slamke? Ne bi on meni tako! Vidi ga što je zločest. Sama si je kriva, što mu to dopušta. Meni to moj nikada ne radi, ja se s njim sve lijepo u startu dogovorim. A moj je to jednom probao izvesti u dućanu i isti sam to tren riješila da mu nikada više nije palo na pamet tako se ponašati”. Nekada se ti glasovi osjete u pogledima, a nekada se zaista i čuju.

Biti mama je nezahvalno

Moram pronaći odgovor, gde grešim. Pitat ću Gugl. “Dragi Gugle, kako biti dobar roditelj?” Gugle izbacuje 67.600 mogućih rezultata. Krenem li ih sada proučavati možda i pronađem odgovor do sinovog 60. rođendana pa rešim problem krive slamke tako da sve babe ovog svijeta mogu videti kako sam ja super mama. Nije uvek problem u slamki, ponekad su to čarape ili majica, ponekad je slatkiš, ponekad činjenica što mlađe dete baš tog trena držim na rukama. Sve odjednom postaje stresno, napeto. Za sve se traži krivac, sve se pretvara u problem i pritisku, a sve tako brzo prolazi… prebrzo.

Biti mama zapravo je dosta nezahvalno. Što god uradila, znaj da bi to netko drugi uradio sto puta bolje. Najčešće je to neko ko zapravo ni nema vlastitu decu. Koji god savet poslušala, znaj da si odabrala krivi, baš onaj koji ne pali… I da – sama si kriva za ishod. Što god da napravila, pomislila, izrekla – nije dobro, netko drugi bi to puno bolje od tebe.

Kako onda znati da si dobra mama? Lako. Ako naveče, kad dečja soba napokon utihne, a ti raščupana (ili počešljana), u zamrljanoj odeći (ili skockana), s panda-podočnjacima (ili sa savršenim make-upom) stojiš na vratima i s tupavo-zaljubljenim smeškom gledaš svoju dečicu, misleći pritom kako nema lepših i dražih anđela na celom svetu, onda znaj da si dobra mama. Ja znam…

Izvor: klokanica.24sata.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close