Autor Edin Osmančević
Ovo je jasan signal i alarm međunarodnoj zajednici, prije svega SAD-u, ali i nama, izbjeglim, prognanim i protjeranim. Pitanje svih pitanja je: zauvjek otići iz zemlje ili prihavatiti političku borbu angažiranjem u opoziciji kako bi se politička mafija strpala u zatvor?
U svom dosadašnjem političkom angažmanu imao sam nekoliko puta kontakte sa Centralnom Izbornom komisijom (CIK-om), preciznije sa gđom. Irenom Hadžiabdić. Za one koje i ne znaju u CIKu sjedi 7 osoba od čega 6 muškaraca i jedna žena. Dva Bošnjaka, dva Srbina, dva Hrvata i jedna iz ”Ostalih”. U više kontakata sa gđom. Hadžiabdić iznosio sam brojne birokratske probleme i zloupotrebe na koje bh. dijaspora nailazi prilikom podnošenja svoje prijave za glasanja iz inostranstva. Irena je pokazala razumjevanje za sve probleme na koje nailazimo ali sam ubrzo shvatio da ”jedna ili dvije laste ne čine proljeće”. Problemi koji se jednostavno mogu riješiti primjenom iskustva izbornog sistema kako je to slučaj u drugim, demokratski razvijenijim sustavima, postali su ”nerješivi”, jednostavno, jer to ne žele oni koji o tome odlučuju, dakle radi se o očitoj opstrukciji. Brzo sam shvatio da je CIK radije politička nego državna institucija preko koje se preklapaju razni politički interesi. Kako jedan broj političkih stranaka i političkih predstavnika u BiH radi na principu ”kartela”, jasno je da je kriminalna hobotnica osim zdravstva, obrazovanja, pravosuđa, kulture i prosvete, ispružila svoje pipke i u ovu instituciju. Ono što je politička mafija uspjela u svojim namjerama jeste da je totalno obesmislila održavanje izbora. Danas im je još ostala Centralna banka i armija kao stubovi državnog suvereniteta, zbog čega me ne čudi što su i one na udaru te iste političke mafije.
Aneks 7 Daytonskog sporazuma o pravu izbjeglica i prognanika je više nego jasan: ”Sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. godine ina naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i prognanika važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihov teritorij, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja.”
Aneks 7 nikad nije sproveden! Razlog je jednostavan. Niti političko Sarajevo niti politička Banjaluka nikada nisu pokazali istinsku volju za njegovo sprovođenje. Banjaluka, zbog sprovođenja u djelo rezultata genocida i etničkog čišćenja dok Sarajevo, ”čuvanjem” izbjeglica čuvalo je svoju izbornu bazu. Populacija izbjeglih i prognanih je najviše izgubila u proteklom ratu da bi se proces njene političke manipulacije nastavio i u miru. Ono što je bolna istina koju treba reći svima onima kojima je stalo do države jeste da bez istinskog povrata raseljenih, prognanih i izbjeglih nema niti države Bosne i Hercegovine. Oni najhrabriji i najodvažniji koji su se vratili u manji bh. entitet susreću se sa već poznatom diskriminacijom koja je posebno izražena u oblasti obrazovanja. Djeci se ne priznaje jezik koji govore, uči se historija u kojoj su ratni zločinci heroji i gdje dominira historijski revizionizam, zdravstvena zastita povratnika je vrlo loša. Jasno je da su sve ove aktivnosti posljedica koordiniranog djelovanja zvaničnog Beograda i Zagreba kada je u pitanju BiH preko svojih eksponenata u BiH i CIK-u BiH
Zbog toga je Zijad Bećirević, direktor IFIMESa u pravu kad naziva CIK političko-mafijaskom organizacijom, u kojoj većinu predstavljaju eksponenti Dragana Čovića i Milorada Dodika. Odluka o popuni Doma naroda Parlamenta FBiH je neustavna i nezakonita jer je pitanje delegiranja delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH riješeno zakonom, a ne da se to rješava nezakonitom voljom sedam članova CIK-a. Opravdane su kritike i na račun visokog predstavnika Valentina Inzka kao i ponašanje Tužilaštva BiH. Oni se u svemu ovome posmatraju isto onako kako su se ponašali i u posljednjem ratu; kao ”posmatrači” nezinteresovani na implikacije i negativne posljedice nezakonitih i neustavnih odluka CIKa. Odluka CIK-a u praksi znači da bi stranke okupljene oko HDZ-a BiH u federalnom Domu naroda mogle imati 12 od ukupno 17 delegata, što bi im omogućilo potpunu kontrolu nad tim Domom. Također, iz brojke od 12 delegata proizilazi da bi stranke okupljene oko HDZ-a BiH u državnom Domu naroda mogle imati četiri delegata, a pošto taj Dom broji tri kluba od po pet delegata, sasvim je moguće da HDZ i SNSD u dva kluba imaju po četiri, odnosno ukupno osam delegata, što je prosta većina. Ili jednostavnije rečeno objavljuje se ”diktatura” onih eksponenata koji negiraju genocid u Srebrenici i onih koji ne priznaju UZP – udruženi zločinački poduhvat!
Ovo je jasan signal i alarm međunarodnoj zajednici, prije svega SAD-u, ali i nama, izbjeglim, prognanim i protjeranim. Pitanje svih pitanja je: zauvjek otići iz zemlje ili prihavatiti političku borbu angažiranjem u opoziciji kako bi se politička mafija strpala u zatvor?
Tacno.net
