Javno ukazivati na nakaradno utemeljenje ove države znači biti gurnut na marginu, ozloglašen i izopćen. Naravno, ono što bi trebala biti kazna u tom slučaju je nagrada. Biti izopćen iz ovakvog društva uopće nije loša stvar.
Otvorili smo ormar, došlo je vrijeme da još jednom prebrojimo kosture. Da nam se slučajno koji ne izgubi. Tako, ormar treba s vremena na vrijeme provjetriti, neka kosturi vide malo svjetla. Eno ga, iz mraka viri najkrupniji kostur, zagleda ga politička struka sa svih strana. Šta li je taj kostur radio dok je bio čovjek od krvi i mesa, dok je bio – otac domovine?
– Tuđman je govorio da Francuskom vlada 200 bogatih obitelji. Ali oni su svoje bogatstvo stvarali 300 godina. Tuđman je smatrao da brzo moramo stvoriti bogataše. Dobili smo bogataše, ali dobili smo i puno sirotinje, svjedoči o slučaju najkrupnijeg kostura njegov nekadašnji suradnik Stipe Mesić.
Milijanu Brkiću palo je na pamet da upita za mater domovine – privatizaciju. – Koliko su vam bile poznate činjenice oko nastanka Agrokora i kada ste osobno upoznali Ivicu Todorića i o čemu ste tad s njim razgovarali? Mesiću su te činjenice slabo poznate, vjerovao je da odgovorni ljudi u institucijama rade svoj posao kako treba, a oni su ga i uvjeravali da rade, spremno i redovito odgovarajući na požurnice porukom da su izvidi u tijeku.
Kako je krenulo, još ćemo otkriti da je privatizacija bila najobičnija pljačka. Da prostite – zločin.
Gordana Marasa pak zanima uloga Martine Dalić. Ona je bila Škegrina zamjenica, a živući svjedok sjeća se da je za privatizaciju najzaslužniji bio upravo – Borislav Škegro. Martina Dalić je bila Škegrina zamjenica? Eto municije za aktualne političke bitke. Bit će sve zanimljivije. Zapleli su se kao pile u kučine.
U narednim tjednima, ne obustavi li HDZ rad Istražnog povjerenstva za Agrokor, zaboravna nacija još jednom će se podsjetiti kako se odvijala velika pljačka Hrvatske. I ovog puta, ne sumnjajte, bit će to ponavljanje već viđenog, sa začinom novih detalja. Tkanje je to od kojeg se sastoje sapunice. Svi kosturi koji će nam biti predstavljeni poznati su nam kao rod rođeni. Avaj, oni su ugrađeni u službenu laž o stvaranju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Istina do koje Povjerenstvo navodno želi doći odavno nam je poznata, ali društvo je još uvijek nije spremno prihvatiti. Agrokor je tek dio priče. Potezanjem Agrokora neće se razriješiti čvor zločina koji je oblikovao modernu Hrvatsku. U obrambenom ratu, je li, zločin je nemoguće počiniti. Zato o njemu nije niti uputno govoriti.
Javno ukazivati na nakaradno utemeljenje ove države znači biti gurnut na marginu, ozloglašen i izopćen. Naravno, ono što bi trebala biti kazna u tom slučaju je nagrada. Biti izopćen iz ovakvog društva uopće nije loša stvar. Na margini se skupila odlična ekipa.
Povodom smrti najveće istraživačke novinarke našeg vremena Jasne Babić, književnica Slađana Bukovac je napisala:
»Nema pomilovanja, nema poštovanja prema zaslugama, opusu, biografiji. Kod ’neposlušnog’ sve je bezvrijedno, a njegov život osobito. Taj život čak je poželjno da čim prije bude završen, kako bi se na otpadnika, i neugodne epizode koje su mu priuštile medijske i izdavačke kuće, ili neki treći pravni, politički ili administrativni subjekti, čim prije zaboravilo i kako bi se stvarnost vratila u svoju postojanu formu. U kojoj vlada opći konsenzus, i uhodani odnosi moći. Oko neposlušnih, otpadnika, okupljaju se prijatelji, njima slični karakteri. Sve je to napola ilegalno, gerilski. Sve bi to bilo zgodno, u trendu, u skladu s najvulgarnijom vizijom kapitalizma; od asesoara još fale kartonske kutije za prenoćište, i madraci pod mostom, te zabrana ulaska u bolnice. Bilo bi dakle u skladu s vjekovnim težnjama, da ovi umirući otpadnici nisu u lektirama, i u antologijama novinarstva. Oni su naša elita, i kulturno dobro, ono najbolje što smo imali. A to od čega su otpali, odmetnuli se, polusvijet je, degenerirani mentalitet, tumorozno tkivo koje nezajažljivo jede, pije, i živi trajno, i u vječnom zdravlju.«
Lijepo je to književnica napisala, a valja samo još jednom podvući: izopćenici su, vrlo često, sretni ljudi. Kao što je kolegica Jasna Babić bila sretna žena, zadovoljna svojim životom, samostalna i slobodna. Cijena nepristajanja na službenu laž vrlo je povoljna. Zašto bi čovjek jurišao na Kulmerove dvore, kad može jurišati na vjetrenjače.
