Jedini patriotizam koji nas ne otuđuje od Zapada je ustavni patriotizam. U uvjerenjima usidrena vezanost za univerzalističke ustavne principe mogla se u kulturnoj naciji Nijemaca nažalost stvoriti tek nakon Auschwitza i kroz njega
Piše:Jürgen Habermas
„Zamjetan je nedostatak literature o nacionalsocijalizmu, da ne zna ili ne želi znati u kojoj je mjeri sve ono što su nacionalsocijalisti poslije učinili, s jedinim izuzetkom tehničkog procesa ubijanja plinom, već bilo opisano u opsežnoj literaturi ranih dvadesetih godina… Jesu li nacionalsocijalisti ‘azijatski’ čin možda izveli samo zato što su sebe i sebi slične vidjeli kao potencijalne ili stvarne žrtve jednog drugog ‘azijatskog’ čina’?“
Ernst Nolte u Frankfurter Allgemeine Zeitung
lipnja 1986.
I.
[„Žrtvama ratova i strahovlade“, taj natpis na spomeniku bonskog Sjevernoga groblja iziskuje od promatrača silnu apstrakciju. Na Sudnji dan, naučili smo kao ljudi odrasli u kršćanskome duhu, svatko od nas pojedinačno i nezamjenjivo, bez ikakve zaštite svjetovne časti i dobara, stupiti pred lice jednog Boga koji sudi, na čiju smo milost upućeni upravo zato što ne sumnjamo u pravednost njegove prosudbe. Naočigled nezamjenjivosti životne priče za koju odgovornost moramo snositi sami, svatko, jedan za drugim, smije očekivati jednako ophođenje. Iz te apstrakcije Sudnjega dana proizišla je i ona pojmovna sprega individualnosti i jednakosti, na koju se oslanjaju univerzalistička načela našeg ustava, bila ona skrojena i prema pogrešivosti ljudske snage rasuđivanja. Na duboko ukorijenjene moralne intuicije apelirao je Alfred Dregger, kad se 24. travnja 1986. pred Saveznim parlamentom u diskusiji o podizanju novog spomenika u Bonnu odlučno usprotivio poimanju da bi se pritom ipak trebala raditi razlika između počinitelja i žrtava nacionalsocijalističkog režima. Polemika oko pitanja smije li se podići javno mjesto spomena na počinitelje i žrtve bez razlike, može li se počiniteljima i žrtvama u isti mah i na istome mjestu odavati počast, polemika je o prihvatljivosti jedne apstrakcije. Ta je u drugim kontekstima itekako opravdana. Kad bi se zaista radilo o tome da se prisjećamo individualnih mrtvih, tko bi mogao biti toliko preuzetan da neopisivu bol djece, žena i muškaraca i njihovu za zemaljske oči neprozirnu patnju sortira prema značajkama počinitelja i žrtve?Nakon spektakla 8. svibnja 1985. s druge se strane nikome ne može zamjeriti, ako mu zahtjevi za središnjim nacionalnim mjestom spomena pobude pozornost. Osamljenost postojećeg „provizorija“ na bonskom Sjevernome groblju kao nedostatak doživljavaju, naime, samo oni koji sjećanje na žrtve rata i strahovlade upravo ne stavljaju pod individualizirajuću apstrakciju Sudnjega dana, nego žele slaviti spomen na kolektivne sudbine. Takva je bila već i optika strukture spomenika devetnaestog stoljeća, ritualizirano sjećanje na zajednički izvojevan trijumf i zajednički otrpljen poraz nacije trebali su tada pomoći da se stabiliziraju održivost i identitet zajedništva. Za takav pogled dan-danas postoje razlozi. Smrt na bojišnici ili u ratnome zarobljeništvu, smrt kraj ceste ili u protuzračnome skloništu bili su individualna i podijeljena sudbina u isti mah; ranjavanje, progon i silovanje, glad, odricanje i očajnička usamljenost pojedinaca reprezentativni su za ono što su mnogi morali pretrpjeti pod sličnim okolnostima. Vojnici, ratne udovice, žrtve bombardiranja, izbjeglice. Patnja je uvijek konkretna patnja; ona se ne može odvojiti od svog konteksta. A iz tog konteksta zajedničkih bolnih iskustava stvaraju se tradicije. Žalost i prisjećanje, zajednički prakticirani, učvršćuju te tradicije.
Uspomena, koja daje izraz toj legitimnoj potrebi, stoji pod premisom životnog konteksta podijeljenoga u dobru i u zlu. Sve onda, naravno, ovisi o vrsti životne forme. Što je manje takav kolektivni životni kontekst pružio prema unutra, što se više održao prema van uzurpacijom i uništenjem tuđega života, to je veća ambivalentnost tereta pomirenja, koji se natovaruje žalosti narednih generacija. Ne bi li u takvom slučaju posthumna prisilna integracija onih koji su za života bili potlačeni ili izopćeni u indiferentno sjećanje bila samo nastavak uzurpacije iznuđena pomirenja? Dregger i njegovi prijatelji ne mogu željeti jedno i drugo: sjećanje koje tvori tradiciju, ali svoju socijalno-integrativnu snagu zadržava samo tako dugo dok je usmjerava na kolektivnu sudbinu i apstrakciju od upravo te sudbine, u koju su, bez obzira na njihove individualne razlike, mnogi bili upleteni kao počinitelji zločina i njihovi pomoćnici, a neki, opet, kao pružatelji otpora i žrtve. Tu ne pomažu ni čudni izračuni gospodine Dreggera, iz kojih proizlazi „da je gotovo deset milijuna pripadnika našeg naroda od 1914. nasilno poslano iz života u smrt“[1], što bi vjerojatno trebalo značiti: dvostruko više nego što su nacionalsocijalisti umorili Židova, Roma, Rusa i Poljaka. Ne može se u isti mah načiniti moralna apstrakcija i inzistirati na povijesnoj konkretnosti. Tko svejedno inzistira na tome da žali za kolektivnim sudbinama, a da ne radi razlike između počinitelja zločina i žrtvi, mora da smjera nešto drugo. Tko ujutro apsolvira Bergen Belsen, a popodne u Bitburgu organizira susret veterana, taj ima drukčiji koncept, koji nije samo jučer tvorio pozadinu za 8. svibnja, nego danas inspirira planiranje novih spomenika i novih muzejskih građevina: Savezna republika, ukorijenjena čvrsto u atlantskoj vrijednosnoj zajednici, treba preko identifikacije s jednom prihvatljivom prošlošću ponovno zadobiti nacionalno samopouzdanje, a da pritom ne krene stranputicom nacionalno-državnoga neutralizma. To identifikacijsko posezanje za nacionalnom poviješću[2] iziskuje, doduše, zakriljenje dvjema zaklonskim operacijama. Prvo se mora poravnati sjećanje na negativno zaposjednute odsječke najnovije povijesti koji koče identifikaciju; potom vazda virulentni strah pred boljševizmom u znaku slobode ili totalitarizma mora održavati budnom ispravnu sliku neprijatelja. Scenarij iz Bitburga sadržavao je upravo ta tri elementa. Mobilizaciji povijesne svijesti služila je aura vojničkoga groblja kroz nacionalni sentiment. Usporednost Bitburga i Bergen Belsena, esesovskih grobova i grobnih humaka s leševima iz koncentracijskih logora, oduzela je zločinima nacionalsocijalizma singularnost; stisak ruke veteranskih generala u nazočnosti američkoga predsjednika mogla nam je naposljetku potvrditi da smo u borbi protiv boljševičkoga neprijatelja oduvijek stajali na pravoj strani. Dregger i FAZ učinili su u tjednima prije Bitburga više nego što bi bilo potrebno da objasne te elemente.[3]
Doduše, birokratskoj tvorbi smisla postavljene su tijesne granice; zato su potrebne usluge povjesničara. Oni dobivaju čvrsto mjesto u ideološkome planiranju. Prema društvenoj svijesti oni se trebaju odnositi kao prema manevarskoj masi, ne bi li potrebu za legitimacijom političkog sustava opslužili pogodnim pozitivnim prošlostima. Kako se etablirani povjesničari odnose prema tom zahtjevu?]
II.
Erlanški povjesničar Michael Stürmer preferira funkcionalno tumačenje povijesne svijesti: „U zemlji bez povijesti budućnost stječe onaj koji osjeća sjećanje koje stvara pojmove i tumači prošlost.“[4] U smislu neokonzervativne slike svijeta Joachima Rittera, što su je sedamdesetih godina aktualizirali njegovi učenici, Stürmer procese modernizacije zamišlja kao neku vrstu ukidanja štete. Pojedinac se zbog neizbježna otuđenja, koje mu se događa kao „socijalnoj molekuli“ u okolini postvarenog industrijskoga društva, mora kompenzirati smislom koji daje identitet. Stürmer, naravno, ne brine toliko za identitet pojedinca, koliko za integraciju zajednice. Pluralizam vrijednosti i interesa tjera, „ako više ne pronađe zajedničko tlo… prije ili poslije u socijalni građanski rat.“[5] Potrebno je „ono više davanje smisla, koje su nakon religije dosad bili u stanju pružiti samo nacija i patriotizam.“[6] Politički savjesna povijesna znanost rado je na glasu da stvara povijesnu sliku koja je poticajna za nacionalni konsenzus. Stručna povijest ionako se „pokreće kolektivnim, većinom nesvjesnim potrebama za unutarsvjetskim davanjem smisla, ali ih mora“ – i to Stürmer itekako doživljava kao dilemu – „razrađivati u znanstvenoj metodici“. Zato odlazi na „tanku crtu između davanja smisla i demitologizacije.“[7]
Promotrimo prvo kelnskog povjesničara Andreasa Hillgrubera kako se kreće po toj tankoj crti. Bez stručne kompetentnosti usuđujem se pristupiti najnovijem radu tog renomiranoga povjesničara samo zato što je to istraživanje, objavljeno u bibliofilskome izdanju pod naslovom Dvije vrste propasti kod Wolfa Jobsta Siedlera, očito adresirano na laike. Bilježim samopromatranje jednog pacijenta, koji se podvrgava revizionističkoj operaciji svoje povijesne svijesti.[8]
U prvom dijelu svoje studije Hillgruber opisuje slom njemačke istočne bojišnice tijekom posljednjih ratnih godina 1944/45. Na početku razmatra „problem identifikacije“, naime, pitanje s kojom bi se u taj proces uključenom strankom autor u svom prikazu trebao identificirati. Kako je tumačenje situacije ljudi od 20. srpnja spram odgovornosno-etičkoga držanja zapovjednika, zemaljskih vijećnika i gradonačelnika na licu mjesta već odbacio kao puku „svjetonazorsku etičnost“, preostaju mu tri pozicije. Hitlerovu perspektivu izdržavanja Hillgruber odbacuje kao socijalno-darvinističku. Ni identifikacija s pobjednicima ne dolazi u obzir. Ta perspektiva oslobođenja primjerena je samo za žrtve koncentracijskih logora, a ne za njemačku naciju u cjelini. Povjesničar ima samo jedan izbor: „Mora se identificirati s konkretnom sudbinom njemačkoga stanovništva na istoku, te s očajničkim i požrtvovnim naporima njemačke istočne vojske i njemačke mornarice, koji su nastojali stanovništvo njemačkoga istoka sačuvati od osvetničkih orgija Crvene armije, masovnih silovanja, hotimičnih ubojstava i deportacija, te… držati otvorenim put za bijeg na zapad.“ (str. 24 i dalje).
Zabezeknuto se pitamo zašto povjesničar 1986. ne bi pokušao napraviti retrospektivu s rastojanja od četrdeset godina, dakle, zauzeti vlastitu perspektivu, od koje se ionako ne može odvojiti. K tome, ona nudi hermeneutičku prednost da se selektivna opažanja neposredno uključenih stranaka stave u međusoban odnos, međusobno odvagnu i nadopune znanjem onih koji su rođeni poslije. Iz tog, gotovo da bismo rekli normalnoga kuta gledanja Hillgruber, međutim, ne želi pisati svoj prikaz, jer onda bi se u igru neizostavno uplela pitanja „morala u uništavalačkome ratu“. Ali ona trebaju ostati izostavljena. Hillgruber u tom kontekstu podsjeća na izjavu Norberta Blüma da se, dokle god se njemačka „istočna bojišnica“ držala, moglo nastavljati i s uništavalačkim akcijama u koncentracijskim logorima. Ta činjenica morala bi baciti dugačku sjenu na onaj „užasni prizor silovanih i ubijenih žena i djece“, koji se, primjerice, pružio njemačkim vojnicima nakon ponovnoga zauzimanja Nemmersdorfa. Kod Hillgrubera se radi o prikazu događanja iz vizure hrabrih vojnika, očajnog civilnoga stanovništva, pa i „dokazanih“ vlastodržaca iz Nacionalsocijalističke radničke stranke; on se želi uživjeti u doživljaje tadašnjih boraca, koji još nisu uokvireni i obezvrijeđeni našim retrospektivnim saznanjima. Ta namjera objašnjava princip podjele studije na „Slom na istoku“ i „Uništenje Židova“, dva procesa, koje Hillguber upravo ne želi prikazati u „tmurnoj isprepletenosti“, kako najavljuje tekst na koricama knjige.
III.
Nakon te operacije, koja se mora brojati u prilog dilemi smislotvorne povijesti, koju spominje Stürmer, Hillgruber, naravno, ne oklijeva posegnuti za znanjem kasnije rođena povjesničara, ne bi li potkrijepio u predgovoru iznesenu tezu da se progon Nijemaca s istoka ni u kojem slučaju ne smije promatrati kao „odgovor“ na zločine počinjene u koncentracijskim logorima. Na osnovi savezničkih ratnih ciljeva on dokazuje da „za slučaj njemačkog poraza ni u kojem trenutku rata nije postojao izgled da bi se spasilo veći dio prusko-njemačkih istočnih provincija“ (str. 61); pritom nezainteresiranost zapadnih sila objašnjava „klišejskom slikom Prusije“. Da bi struktura moći njemačkoga Reicha mogla imati veze s društvenom strukturom konzerviranom posebice u Prusiji, Hillgruberu na pada na pamet. Socijalno-znanstvene informacije on ne koristi, jer inače, primjerice, činjenicu da se ispadi prilikom ulaska Crvene armije nisu događali samo u Njemačkoj, nego prije toga i u Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj, nikako ne bi mogao svesti na barbarske „ratne predodžbe“ staljinističke epohe. Bilo kako bilo, zapadne sile bile su zaslijepljene svojim iluzorno shvaćenim ratnim ciljem razbijanja Prusije. Prekasno se shvatilo da je s napredovanjem Rusa „čitava Europa postala gubitnikom katastrofe iz 1945.“.
Iz te scene Hillgruber sad može pomaknuti u pravo svjetlo „borbu“ njemačke istočne vojske, „očajničku obrambenu borbu za očuvanje samostojnosti položaja velesila Njemačkoga reicha, koji je trebao biti uništen po volji saveznika. Njemačka vojska na istoku bila je zaštitni štit ispred stoljećima staroga prostora naseljavanja, ispred domovine milijuna, koji su živjeli u jednoj od središnjih zemalja Njemačkoga reicha.“ (str. 63). Dramatični prikaz završava željenim tumačenjem 8. svibnja 1945.: četrdeset godina nakon toga pitanje „rekonstrukcije uništenog središta Europe… otvoreno je kao i tada, kad su suvremenici kao sudionici ili žrtve svjedočili katastrofi njemačkoga istoka. (str. 74). Pouka priče jasna je: danas je alijansa točna.
U drugom dijelu knjige Hillgruber se na dvadeset i dvije stranice bavi aspektom događanja koji je dotad izdvajao iz „tragičnog“ junačkoga zbivanja. Već podnaslov knjige signalizira promijenjenu perspektivu. U retorici ratnih romana zazivanom „razbijanju Njemačkoga reicha“ (koje se očito događalo samo na „istočnoj bojišnici“) suprotstavljen je trezveno registiran „Kraj europskoga židovstva“. „Razbijanje“ iziskuje agresivnoga protivnika, „kraj“ se događa takoreći sam od sebe. Dok je tamo „uništenje čitavih armija“ stajalo „uz požrtvovnost pojedinaca“, ovdje je riječ o „stacionarnim sljedničkim organizacijama“ akcijskih skupina. Dok su tamo „mnogi nepoznati u započetoj katastrofi nadišli same sebe“, ovdje se plinske komore opisuju kao „efektivnija sredstva“ likvidacije. Tamo nerevidirani, neprozračeni klišeji jednog žargona iz mladenačkih dana, ovdje birokratski zaleđen jezik. Povjesničar ne mijenja samo perspektivu prikaza. Sad se radi o dokazu da je „uništavanje Židova bilo isključivo konsekvenca radikalne rasne doktrine“. (str. 9)
Stürmer se zanimao za pitanje „u kojoj je mjeri posrijedi bio Hitlerov rat, a u kojoj rat Nijemaca.“[9] Hillgruber postavlja analogno pitanje u pogledu uništenja Židova. Iznosi hipotetička promišljanja kako bi izgledao život Židova da 1933. na vlast nisu došli nacionalsocijalisti, nego njemački nacionalisti i željezne kacige. Nirnberški zakoni bili bi doneseni, baš kao i sve ostale mjere, koje su Židovima do 1938. prisilno nametnule „posebnu svijest“; jer one su bile „u skladu s osjećajima velikog dijela društva“ (str. 87). Hillgruber, međutim, sumnja da bi između 1938. i 1941. već svi nositelji funkcija forsiranu politiku iseljavanja smatrali najboljim rješenjem židovskoga pitanja. Ipak su dotad dvije trećine njemačkih Židova „dospjele u inozemstvo“. Što se, pak, tiče konačnoga rješenja od 1941., samo ga je Hitler od samog početka imao u vidu. Hitler je htio fizičko uništenje svih Židova, „jer je samo takvom ‘rasnom revolucijom’ željenoj ‘poziciji svjetske sile’ njegove države mogla biti osigurana trajnost“ (str. 89). Kako posljednjoj riječi nedostaje konjunktivski preglas (konnte/könnte, mogla je/mogla bi, nap. prev.) ne zna se je li povjesničar i ovaj put prisvojio perspektivu sudionika.
U svakom slučaju Hillgruber povlači odlučan rez između eutanazijske akcije, u kojoj je usmrćeno stotinu tisuća duševnih bolesnika, i samog uništenja Židova. Pred pozadinom socijalno-darvinističke humane genetike, ubijanja „bezvrijednoga života“ nailazila su na veliko odobravanje stanovništva. Nasuprot tome Hitler je s idejom „konačnoga rješenja“ navodno i u najužoj kliki nacionalsocijalističkoga vodstva, „uključujući Göringa, Hillera i Heydricha“, bio izoliran. Nakon što je Hitler tako identificiran kao isključivo odgovorni autor ideje i odluke, objašnjenje treba samo još za provedbu, ali isto tako i za zastrašujuću činjenicu da je masa stanovništva, što i Hillgruber pretpostavlja, kod svega toga šutjela.
Naravno da bi cilj mukotrpne revizije bio ugrožen kad bi se taj fenomen na kraju ipak još morao izložiti moralnome prosuđivanju. Na tom mjestu narativno postupajući povjesničar, koji ne drži do socijalno-znanstvenih pokušaja objašnjavanja, stoga ulazi u antropološku općenitost. Prema njegovu mišljenju „prihvaćanje u najmanju ruku tamno naslućenog jezivoga događanja kroz masu stanovništva… nadilazi povijesnu jedinstvenost procesa“ (str. 98). Stojeći čvrsto u tradiciji njemačkih mandarina, Hillgruber je, uostalom, najdublje prestrašen visokim udjelom uključenih akademskih građana, kao da i za to ne postoji prihvatljivo objašnjenje. Ukratko, činjenica da je civilizirano stanovništvo dopustilo da se dogodi nešto tako čudovišno, predstavlja fenomen koji Hillgrubera otpušta iz stručne kompetencije preopterećenog povjesničara i gura ga u dimenziju općeljudskoga.
IV.
Hillgruberov bonski kolega Klaus Hildebrand preporuča u Historijskome časopisu (sv. 242, 1086., str. 465 i dalje) jedan rad Ernsta Noltea kao „putokaz“, jer je njegova zasluga to što je povijesti „Trećega reicha“ oduzeo „prividnu jedinstvenost“ i historizirajući uključio „uništavalački kapacitet svjetonazora i režima“ u općetotalitarni razvoj. Nolte, koji je već knjigom o Fašizmu u njegovoj epohi (1963.) naišao na široko priznanje, uistinu je izrezbaren od drukčijeg drva nego Hillgruber.
U njegovu prilogu Između mita i revizionizma[10] on danas nužnost revizije obrazlaže činjenicom da su povijest „Trećega reicha“ uvelike pisali pobjednici, te da je od nje napravljen „negativni mit“. Kako bi to ilustrirao, Nolte nas poziva na ukusni misaoni eksperiment da pokušamo zamisliti sliku Izraela jednog pobjedničkog PLO-a nakon potpunog uništenja Izraela: „Tada se desetljećima, a moguće i stoljećima, nitko ne bi usudio ishodišta cionizma svesti na duh otpora protiv europskoga antisemitizma.“ (str. 21) Čak ni teorija totalitarizma pedesetih godina nije ponudila promijenjenu perspektivu, nego je dovela do toga da se u negativnu sliku uključi i Sovjetski savez. Koncept koji do te mjere živi od suprotnosti spram demokratske ustavne države Nolteu još nije dovoljan; njemu je bitna dijalektika uzajamnih prijetnji uništenjem. Dugo prije Auschwitza Hitler je, smatra on, imao dobrih razloga za uvjerenje da je protivnik htio uništiti i njega; u engleskome izvorniku taj se izraz zove „annihilate“. Kao dokaz on uzima „objavu rata“ koju je Chaim Weizmann iznio u rujnu 1933. ispred židovskog svjetskoga kongresa i koja je Hitleru dala pravo da se prema njemačkim Židovima odnosi kao prema ratnim zarobljenicima i da ih deportira (str. 27 i dalje). Prije nekoliko tjedana već se moglo u listu Die Zeit, doduše bez navođenja imena, pročitati da je Nolte taj pustolovni argument servirao za večeru jednom židovskome gostu, svom kolegi po struci Saulu Friedländeru iz Tel Aviva, a sad ga čitam crno na bijelo. Nolte nije komplicirano-konzervativni pripovjedač, koji bi mučio muku s „problemom identifikacije“. Stürmerovu dilemu između davanja smisla i znanosti on rješava smionom odlučnošću i kao odnosnu točku svog prikaza bira teror režima Pola Pota u Kambodži. Odatle rekonstruira pretpovijest koja preko „Gulaga“, Staljinova protjerivanja kulaka i boljševičku revoluciju seže unatrag do Bebeufa, ranih socijalista i engleskih agrarnih reformatora ranog devetnaestoga stoljeća, linije ustanka protiv kulturne i političke modernizacije, tjerane iluzornom čežnjom za ponovnom uspostavom preglednog, autarkičnoga svijeta. U tom kontekstu užasa uništenje Židova javlja se kao nesretni rezultat jedne ipak razumljive reakcije na ono što Hitler mora da je doživljavao kao prijetnju uništenjem: „Takozvano uništenje Židova za vrijeme Trećega reicha bilo je reakcija ili iskrivljena kopija, ali ne prvobitan proces ili original.“
U drugom radu Nolte se trudi objasniti filozofsku pozadinu svoje „Trilogije o povijesti modernih ideologija“. To djelo ovdje nije predmet diskusije. U onome što Nolte, Heideggerov učenik, naziva svojim „filozofskim pisanjem povijesti“,[11] zanima me samo ono „filozofsko“.
Početkom pedesetih godina u filozofskoj antropologiji vođena je žučna rasprava o isprepletenosti čovjekove „otvorenosti spram svijeta“ i „vezanosti za okolinu“, diskusija koja se razvila između A Gehlena, H. Plesnera, K. Lorenza i E. Rothackera. Na to me podsjeća Nolteovo osebujno korištenje Heideggerova pojma „transcendencije“. S tim izrazom on, naime, od 1963. pomiče veliki zaokret, onaj povijesni proces prelaska jednog tradicionalnog životnog svijeta pri prijelazu u modernu, antropološku izvornost. U toj dubinskoj dimenziji, u kojoj su sve mačke sive, on traži razumijevanje za antimodernističke impulse, usmjerene protiv „bezuvjetne afirmacije praktične transcendencije“. Pod time Nolte podrazumijeva navodno ontološki zasnovano „jedinstvo svjetske ekonomije, tehnike, znanosti i emancipacije“. Sve se to sjajno uklapa u danas vladajuća raspoloženja i u kolo kalifornijskih slika svijeta koje izniču iz njega. Pritom jedino smeta ukidanje diferencijacije, koje iz te vizure „Marxa i Maurrasa, Engelsa i Hitlera uza svo isticanje suprotnosti svejedno čini srodnim figurama“. Tek kad se marksizam i fašizam u istoj mjeri pokažu pokušajima davanja odgovora na „zastrašujuću realnost moderne“, istinska intencija nacionalsocijalizma mogla bi se jasno odijeliti od njegove zlosretne prakse: „'Nedjelo’ nije bilo zaključeno u posljednjoj intenciji, nego u pripisivanju krivnje, usmjereno protiv skupine ljudi koja je i sama bila toliko pogođena emancipacijskim procesom liberalnoga društva da se u značajnim predstavnicima proglasila smrtno ugroženom.“ (str. 281)
Neprimjerena pozadinska filozofija jednog važnog ekscentričnoga duha mogla bi se ostaviti postrani, kad se neokonzervativni povjesničar ne bi osjećao pozvanim poslužiti se upravo tom vrstom revizionizma.
Kao prilog ovogodišnjim Remerberškim razgovorima, koji se u izlaganjima Hansa I Wolfganga Mommsena bave i temom „prošlosti koja ne želi proći“ feljton FAZ-a od 6. lipnja podario nam je jedan militantni članak Ernsta Noltea, uzgred, pod licemjernim povodom (govorim ovo s obzirom na prepisku što ju je Nolte, čiji je poziv na razgovore navodno povučen, vodio s organizatorima). I Stürmer se tom prilikom solidarizirao s novinskim člankom, u kojem Nolte singularnost uništenja Židova reducira na „tehnički proces ubijanja plinom“ i jednim zamršenim primjerom iz ruskog građanskoga rata dokumentira tezu da je arhipelag Gulag „izvorniji“ od Auschwitza. Iz Landsmannova filma Šoa autor iščitava samo „da su i esesovci u logorima smrti na svoj način bili žrtve, dok je s druge strane među žrtvama nacionalsocijalizma bilo virulentnog antisemitizma“. Ti neukusni primjeri pokazuju da Nolte bitno zasjenjuje jednog Fassbindera. Ako se FAZ s pravom usprotivio planiranome prikazivanju toga komada u Frankfurtu, čemu onda ovo?
To si mogu objasniti jedino činjenicom da Nolte ne samo da dilemu između davanja smisla i znanosti zaobilazi elegantnije nego drugi, nego ima spremno rješenje i za sljedeću dilemu. Tu dilemu Stürmer opisuje rečenicom: „U stvarnosti podijeljene Njemačke Nijemci moraju pronaći svoj identitet koji se više ne može zasnovati na nacionalnoj državi, ali ni bez nacije.“[12] Planeri ideologije žele stvoriti konsenzus o revitalizaciji nacionalne svijesti, ali u isti mah moraju protjerati nacionalističke neprijateljske slike s područja NATO-a. Za tu manipulaciju Nolteova teorija daje jednu veliku prednost. On ubija dvije muhe jednim udarcem: nacionalsocijalistički zločini gube svoju singularnost time što se bar čine razumljivima kao odgovor na boljševičku prijetnju uništenjem (koja traje do danas). Auschwitz se smanjuje na format tehničke inovacije i objašnjava iz „azijatske“ ugroze neprijateljem koji još uvijek stoji pred našim vratima.
V.
Pogledamo li sastav komisija, koje su izradile koncepcije za Njemački povijesni muzej u Berlinu i Kuću povijesti Savezne republike u Bonnu, što ih planira Savezna vlada, nećemo se moći u potpunosti othrvati dojmu da bi se tu u obliku eksponata, narodno-pedagoški učinkovitih izložaka, trebale realizirati i zamisli Novoga revizionizma. Predložene ekspertize imaju, doduše, pluralističko lice. Ali s novim muzejima stvari teško da bi mogle stajati drukčije nego s novim Institutima Max Planck: programski memorandumi, koji obično prethode takvim novim osnivanjima, nemaju mnogo veze s onime što će budući ravnatelji napraviti od toga. To sluti i Jürgen Kocka, liberalni alibi-član berlinske stručne komisije: „Na kraju će biti presudno koje će se osobe prihvatiti stvari… i ovdje je vrag u detalju.“[13]
Tko bi se usprotivio ozbiljnim naporima da se ojača povijesna svijest stanovništva Savezne republike? Postoje i dobri razlozi za povijesno distanciranje od prošlosti koja ne želi proći. Martin Broszat ih je uvjerljivo iznio. One kompleksne sprege između kriminalnosti i dvolične normalnosti nacionalsocijalističke svakodnevice, između uništenja i vitalne učinkovite snage, između razorne sistemske perspektive i neprimjetno-ambivalentne blizinske optike na licu mjesta, mogu itekako podnijeti blagotvorno objektivirajuće predočenje. S kratkim dahom pedagogizirajuća realizacija jedne naprečac moralizirane prošlosti očeva i djedova mogla bi onda uzmaknuti pred distanciranim razumijevanjem. Obazrivo diferenciranje između razumijevanja i osuđivanja jedne šokantne prošlosti moglo bi pomoći i da se razriješi hipotetička paraliza. Ali za razliku od revizionizma jednog Hillgrubera ili Noltea, kakav preporučaju Hildebrand i Stürmer, ta vrsta historiziranja upravo se ne bi dala voditi impulsom odbacivanja hipoteka jedne sretno demoralizirane prošlosti. Ne želim nikome podmetati zle namjere. Postoji jednostavan kriterij na kojem se duhovi razilaze: jedni polaze od toga da rad distancirajućega razumijevanja oslobađa snagu refleksivna sjećanja, a time širi i prostor igre za autonomno odnošenje prema ambivalentnoj predaji; drugi bi rado da im revizionistička povijest služi za nacionalno-povijesno osvježavanje konvencionalnog identiteta.
Možda ta formulacija još nije dovoljno jednoznačna. Tko teži revitalizaciji jednog identiteta, prirodno usidrenog u nacionalnoj svijesti, tko se daje povoditi za funkcionalnim imperativima predvidivosti, pribavljanja konsenzusa, socijalne integracije tvorenjem smisla, taj mora zazirati od prosvjetiteljskoga efekta pisanja povijesti i odbijati široko učinkovit pluralizam njezina tumačenja. Michaelu Stürmeru teško da ćemo nanijeti nepravdu, shvatimo li njegove uvodnike u tom smislu: „Kod promatranja Nijemaca glede njihove povijesti našem susjedu postavlja se pitanje kamo sve to vodi. Savezna republika… je središnji blok u europskom obrambenom luku atlantskog sustava. Ali sad se pokazuje da svaka od generacija koje danas žive u Njemačkoj nosi sa sobom različite, pa i međusobno oprečne slike prošlosti i budućnosti… Potraga za izgubljenom poviješću nije apstraktna težnja učenosti: ona je moralno legitimna i politički nužna. Jer radi se o unutarnjem kontinuitetu njemačke republike i njezinoj vanjskopolitičkoj predvidivosti.“[14] Stürmer pledira za jedinstvenu sliku povijesti, koja umjesto religioznih vjerskih sila, što odlaze u privatno, može osigurati identitet i društvenu integraciju.
Povijesna svijest kao nadomjestak za religiju – nije li pisanje povijesti ipak malo preopterećeno tim starim snom historizma? Svakako, njemački povjesničari mogu se podičiti istinski državotvornom tradicijom. Hans-Ulrich Wehler je nedavno još jedanput podsjetio na ideološki doprinos stabilizaciji malonjemačkoga carstva i unutarnjem razgraničenju njegovih „neprijatelja“. Do u kasne pedesete godine 20. stoljeća vladao je onaj mentalitet koji se stvarao od propasti revolucije iz 1848/49. i nakon poraza liberalnoga pisanja povijesti tipa Gervinusa: „Liberalni, prosvijećeni povjesničari mogli su se otad gotovo stotinu godina pronalaziti samo još izolirano ili u malim rubnim skupinama. Većina ceha razmišljala je i argumentirala državno-racionalno, svjesni države i politike moći.“[15] Ali činjenica da nakon 1945., u svakom slučaju s generacijom mlađih povjesničara, obrazovanih nakon 1945., nije razvio samo drugi duh, nego i pluralizam shvaćanja i metodičkih pristupa, ni u kojem slučaju nije puki kvar, koji bi se mogao jednostavno popraviti. Možda je stari mentalitet bio samo stručno-specifični izraz jedne mandarinske svijesti, koja iz dobrih razloga nije preživjela doba nacionalsocijalizma: kroz očevidnu nemoć spram nacionalsocijalističkoga režima ili čak ortakluka s njime, njoj je pred očima sviju dokazana lišenost supstance. Taj povijesno iznuđen refleksijski mah nije dodirnuo samo ideološke premise njemačkoga pisanja povijesti; on je zaoštrio i metodičku svijest za kontekstualnu ovisnost svakog pisanja povijesti.
Posrijedi je, međutim, pogrešno razumijevanje tog hermeneutičkoga uvida, kad revizionisti danas polaze od toga da sadašnjost mogu osvjetljavati reflektorima proizvoljno rekonstruiranih pretpovijesti i iz tih opcija dobiti posebno pogodnu povijesnu sliku. Izoštrena metodička svijest znači, naprotiv, kraj svake zatvorene ili čak od vladinih povjesničara propisane povijesne slike. Neizbježni pluralizam načina tumačenja, koji ni u kojem slučaju nije nekontroliran, nego je učinjen transparentnim, zrcali samo strukturu otvorenih društava. On tek otvara šansu da se vlastite predaje koje tvore identitet učine jasnima u svojim ambivalencijama. Upravo to je nužno za kritičko prisvajanje višeznačnih tradicija, to jest za oblikovanje jedne povijesne svijesti, koja je sa zatvorenim i sekundarno prirodnim povijesnim slikama jednako nespojiva kao i sa svakim oblikom konvencionalnog, dakle jednodušno i predrefleksivno oblikovanoga identiteta.
Ono što se danas sa žaljenjem ističe kao „gubitak povijesti“ nema samo aspekt odmicanja i potiskivanja, ne samo fiksiranosti na jednu opterećenu i time zastalu prošlost. Kad među mlađima nacionalni simboli izgube svoju upečatljivost, kad naivne identifikacije s vlastitim podrijetlom izmaknu pred više tentativnim odnošenjem spram povijesti, kad se diskontinuiteti doživljavaju snažnije, a kontinuiteti ne slave pod svaku cijenu, kad se nacionalni ponos i kolektivni osjećaj vlastite vrijednosti protjeraju kroz filter univerzalističkih vrijednosnih orijentacija – u mjeri u kojoj je to zaista slučaj – množe se naznake stvaranja postkonvencionalnoga identiteta. Te naznake promišljaju se iz Allensbacha s Kasandrinim povicima; ako nisu varljivi, otkrivaju samo jedno: da šansu koju je mogla značiti moralna katastrofa nismo proigrali u potpunosti.
Bezuvjetno otvaranje Savezne republike prema političkoj kulturi Zapada veliko je intelektualno dostignuće našeg poratnoga razdoblja, kojim bi se mogla ponositi upravo moja generacija. Rezultat se ne stabilizira njemačko-nacionalno obojenom NATO-filozofijom. To otvaranje provedeno je upravo prevladavanjem ideologije sredine, što je naši revizionisti podgrijavaju svojim geopolitičkim tamtamom o „starom europskome središnjem položaju Nijemaca“ (Stürmer) i „rekonstrukciji uništenog europskoga središta“ (Hillgruber). Jedini patriotizam koji nas ne otuđuje od Zapada je ustavni patriotizam. U uvjerenjima usidrena vezanost za univerzalističke ustavne principe mogla se u kulturnoj naciji Nijemaca nažalost stvoriti tek nakon Auschwitza i kroz njega. Tko floskulom poput „opsjednutosti krivnjom“ (Stürmer i Oppenheimer) želi iz nas istjerati rumenilo stida zbog te činjenice, tko Nijemce želi prizvati natrag konvencionalnoj formi njihova nacionalnoga identiteta, taj uništava jedinu pouzdanu bazu naše vezanosti uz Zapad.
*S njemačkoga preveo Boris Perić
[1] A. Dregger, Ne dijeliti na žrtve i počinitelje zločina, u: Parlament, 17/24. svibnja 1986., str. 21 [2] K. E. Jeismann, Identitet umjesto emancipacije. O povijesnoj svijesti u Saveznoj republici, u Prilog uz Parlament B, 2021, 1986., str. 33. i dalje [3] J. Habermas, Zbrinjavanje povijesti, u: isti, Nova nepreglednost, Frankfurt/Main, 1985., str. 261. i dalje [4] M. Stürmer, Potraga za izgubljenim sjećanjem, u: Parlament, 17/24. svibnja 1986., str. 1 [5] M Stürmer, Nije vlasništvo Nijemaca. Njemačko pitanje, u: W. Weidenfels (prir.) Identitet Nijemaca, Bonn, 1983., str. 84 [6] M Stürmer, Nije vlasništvo, str. 86 [7] M Stürmer, Disonance napretka, München, 1986., str. 12 [8] A. Hillgruber, Dvostruka propast. Corso bei Siedler (1986.), navodi stranica u tekstu odnose ne na ovo izdanje. [9] M Stürmer, Disonance, str. 190 [10] E. Nolte, Between Myth and Revisionism. The Third Reich in the Perspective oft the 1980s, u: H. W. Koch, Apects oft he Third Reich, London 1985., str. 16 i dalje, navodi stranica u tekstu odnose se na ovo izdanje [11] E. Nolte, Filozofsko pisanje povijesti danas?, u: Historijski časopis, 242, 1986., str. 265. i dalje [12] M Stürmer, Ničije vlasništvo, str. 98, usp. i Disonance, str. 328 i dalje [13] J. Kocka, Pothvat stoljeća, u Parlament, 17/24. svibnja 1986., str. 18 [14] FAZ od 25. travnja 1986. [15] H. U. Wehler, Izdržati racionalnu argumentaciju, u: Parlament, 17 A, 24. svibnja 1986., str. 2, usp. i isti: Duhovna znanost danas, u: J. Habermas (prir.), Natuknice uz „Duhovnu situaciju vremena“, Frankfurt/Main 1979., str. 709. i dalje
