Glavni grijesi: Srdžba

GLAVNI GRIJESI: Srdžba

 

Prvi dio

GLAVNI GRIJESI

1.

Srdžba

Naljutiti se je lagano, svatko je sposoban za to, ali apsolutno nije lagano a iznad svega nije svatko u stanju naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, na pravi način, u pravo vrijeme i zbog pravog razloga.

Aristotel, Nikomahova etika, 1109 a.

Između pogubne srdžbe Peleja sina Ahileja i srdžbe Božje nakon Adamova grijeha, čini se da Zapad, koji ima svoje izvore u grčkoj i judeo-kršćanskoj kulturi, ponovo upada u srdžbu, ili kako se češće kaže u “bijes“, u jedan od svojih razlikovnih znakova.

Srdžba nije agresivnost, koja je, poput seksualnosti, apsolutno temeljni nagon za očuvanje pojedinca i vrste. Srdžba je mentalni i emocionalni osjećaj konflikta s vanjskim svijetom ili sa samim sobom, koji slabo kontroliramo i još lošije njime upravljamo, jer u napadu srdžbe, više nismo gospodari svojih postupaka. Zbog te svoje iracionalne komponente, srdžbu, kako podsjeća Aristotel, ne smije se brkati s mržnjom, koja može postići svoje destruktivne ciljeve samo rigoroznim slijeđenjem staza racionalnosti.

Psihologinja Valentina D’Urso^[1] pravi popis scenarijâ iz kojih se izvlače izrazi koji imenuju ovaj osjećaj. Prvi uključuje personifikaciju bijesa kao da se radi o alter egu kojeg treba “kontrolirati”. Ovdje se subjekt poistovjećuje sa svojim racionalnim dijelom i stoga: “drži srdžbu pod kontrolom”, sprječava da ga “spopadne srdžba“ ili se “bori protiv srdžbe”.

Ostali scenariji su dinamička fizika, pri čemu se: “bijes usmjerava u konstruktivnu reakciju” ili “ju se akumulira dok ne eksplodira”; evocira meteorologiju u vezi s “burnim raspoloženjem” ili s “gromoglasnim glasom”; scenarij dinamike plinova pri čemu: “komprimirana ljutnja prasne” ili “uzburkana ljutnja se gasi”; mehanizam postupnog rasta pri čemu: “potisnuti bijes bukne“; životinjski scenariji: “bio je zvijer”, “podivljalo biće”; degradacija tijela kao što je “pjena na ustima”, “prigušeni glas”, “škripanje zubima”, sve do “izjedanja vlastite jetre od bijesa“  otrovati se zlom krvi”.

Konačno, ne nedostaje kulturnih referenci preuzetih iz svijeta koji smo ostavili iza sebe kao što su: “izgubiti uzde“ (u vezi sa zauzdavanjem konja), “dolijevati ulja na vatru” (gdje je scenarij seoski), “izaći iz šarki“ (s osvrtom na šarke starih ormara), “ustati na krivu nogu” (s osvrtom na magični svijet i utjecaj snova), “imati đavla u kosi” (gdje je u pozadini religijski svijet), i na kraju seksualne metafore: “dosta mi je ove zajebancije”, “ideš mi na kurac”. Postoji zapravo skrivena srodnost između srdžbe i seksualnosti, ako je istina da grčka riječ orgija (orghé) znači “bijes”, “srdžbu“.

Ako jezik vjerno reproducira izvorne emocije, ono što proizlazi iz ovih uobičajenih izraza jest da se srdžba percipira kao nešto što je različito od nas, što nas može zaposjesti, zbog čega gubimo sposobnost kontrole i korištenja razuma. Postoji, dakle, u mišljenju koje imamo o srdžbi nešto bitno nemoralno, u smislu da se svatko od nas poistovjećuje s racionalnim i dobro odgojenim dijelom sebe i odbija priznati kao dio sebe strastveni dio, za čije aktiviranje je uvijek odgovorno ono drugo.

U stvarnosti, strasti su dinamike tijela koje ga oštećuju, bilo kada su pretjerano potisnute, bilo kada se razuzdaju. Dakle, potisnuta srdžba koja pritišće zidove našega Ja, a da ih ne probije, u pučkoj mašti stvara rak, baš kao što njegova razuzdanost povećava krvni tlak, uzrokuje srčani ili moždani udar.

Zbog toga su filozofi, od Aristotela do Nietzschea, uvijek mislili i govorili da se zdravlje tijela i duševna ravnoteža ne održavaju potiskivanjem strasti ili još gore njihovim uklanjanjem, već njihovim “umjerenim izražavanjem”. Aristotel piše:

Naljutiti se je lagano, svatko je sposoban za to, ali apsolutno nije lagano, a iznad svega nije svatko u stanju naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, na pravi način, u pravo vrijeme i zbog pravog razloga.[2]

Ovdje nam je potrebna inteligencija, ona inteligencija koju Nietzsche ovako opisuje:

Svi su uvjereni da je inteligencija nešto pomirljivo, pravedno, dobro, nešto bitno suprotstavljeno nagonima, no, ona je samo jedna vrsta odnosa nagona među sobom.[3]

Preuzmimo kontrolu nad svojim strastima, umjesto da ih potiskujemo, kako su nas naučili opće mnijenje, licemjerje i loša vjerska škola, izražavajmo ih vodeći računa o „pravoj mjeri“. Ona prava mjera koju ne vidimo u srdžbi kada je pokazuju žene, nego muškarci, ili kada je pokazuju siromašni, nego bogataši.

Srdžba je, zapravo, način reafirmacije sebe i vlastitog svijeta vrednota. Ipak, tko zna zašto je bijesna žena „harpija“, „rospija“, „vještica“, „goropadnica“, „histeričarka“, tko zna zašto ne „viče“ i ne „galami“, nego radije „vrišti“ ili „dreči“, a ako odgovori onomu koji je provocira, ona je „drska“, dok muškarac kad se ljuti, onda je to „za pravednu stvar“, jer „on se ne da ponižavati“, jer „ima muda“.

Što je ova različita percepcija muške i ženske srdžbe ako ne nastavak stereotipa prema kojem žena u svakoj situaciji mora biti nježna, susretljiva, popustljiva, jednom riječju „podložna“? Zbog toga se žene ljute na drugačiji način od muškaraca. Radije prekidaju kontakt očima i izbjegavaju dijalog, nego što će energično izraziti svoje neslaganje.

Žene više od muškaraca plaču od bijesa i osjećaju se krivima, bilo zbog bijesa, bilo zbog toga što ne znaju kako adekvatno reagirati. A u toj nedostatnosti postoji i blaga crta nemoralnosti koju je Freud označio kao „izbjegavanje“, pri čemu, umjesto izravnog izražavanja svojega bijesa, žene radije pribjegavaju psihološkim napadima poput proklinjanja ili društvenog ostracizma, i u „premještanje“ koje se sastoji u iskaljivanju vlastitog bijesa na drugu osobu od one koja ju je isprovocirala i s kojom se nema hrabrosti suočiti.

Ali najveća razlika se vidi u reakciji dvaju spolova na ljutnju izazvanu nevjerstvom ili ostavljanjem. Muška reakcija je pretežno na fizičkoj razini uz ugnjetavanja i nasilje koje ponekad ne mogu zadržati ni zidovi kuće ni blindirana vrata, dok je ženska reakcija sklona udaru na ekonomsku i emotivnu razinu uz ucjenjivanje djecom.

Različite strategije koje ukazuju na drugačiju situaciju moći, istu onu koja postoji između siromašnih i bogatih, između potlačenih i tlačitelja. Muškarci, bogataši, moćnici kažu da je srdžba infantilna emocija, znak slabosti, samo zato što oni nemaju potrebu naljutiti se, jer na različite načine mogu dobiti ono što žele. Što se tiče činjenice da je ljutnja posebice zabranjena slabima i potlačenima, to upućuje na to da ona uopće nije bezopasna.

Merleau-Ponty zapaža kako buržuji nikad ne kažu „Mi“, nego uvijek „Ja“, osim kad je ispred njihovih kuća masa koja viče. Tada, ali samo tada, nauče reći „Mi“. Srdžba, naime, uključujući emocije, uvijek je uvjerljivija od bilo kojeg govora i, ako je izražena kako Aristotel kaže: „u pravo vrijeme, na pravi način, prema pravoj osobi“, ponekad omogućava da se dobije ono što se traži i da se ojača vlastito samopoštovanje. No, zato je potrebna „prava mjera“, upravo ona krepost koju srdžba nastoji uništiti.

Danas imamo samo privatne bjesove i tek slabašni trag kolektivnog bijesa. Tako G8 [naziv za najrazvijenije i gospodarski najmoćnije zemlje svijeta] i ljudi iz Seattlea. Tako Palestinci koji 6. veljače svake godine obilježavaju „dan ljutnje“, da reknu da postoje stvari koje zahtijevaju pravdu i traže je jedinom snagom koja je dostupna onima koji nemaju moć: snagom emocija, koju moramo naučiti ne samo spoznati, nego i razumjeti, kako bismo spriječili da osuda ljutnje prikrije nepravdu i sakrije se iza poštivanja dobrih manira, do te mjere da učini nevidljivima igre moći.

_______________________

[1] V. D’Urso, Arrabiarsi, il Mulino, Bologna 2001.

[2] Aristotele, Etica a Nicomaco, in Opere, Laterza, Bari 1973, Libro II § 9, 1109 a.

[3] F. Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft (1882); tr. it. La gaia scienza, in Opere, Adelphi, Milano 1965, vol. V, 2, § 333, p. 191.

---

Umberto Galimberti, I vizi capitali e i nuovi vizi, Milano: Feltrinelli 2023, 15^a ed. p. 15-21.

Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba