Prof. dr. sci. Esad Bajtal o sankcijama:
Zapadni normalni demokratski svijet ne razumije epski mentalni sklop ovih politikanata. Jedina smislena racionalna sankcija za njih, a dobitak za gradjane BiH i regiona, bila bi udaljavanje iz politike i političkog prostora. To bi jedino bilo efikasno.
Sve ovo ostalo čini ih, u sklopi epskog mentalnog sklopa, narodnim herojima.
Do juče veliki Lavrov, a danas mali, nije se u Beogradu pojavio. Možete misliti kako se osjećaju činovnici odnosno sluge, političke sluge tog malog Lavrova danas, Dodici, Vučići, Čovići i njima slični, koje su Lavrov, i Putin, uspjeli instrumentizirati za velikosrpsku, odnosno velikorusku politiku.
Niko u RS-u niti šta odlučuje niti je ikad odlučivao. Uvijek su slušali Beograd, a Beograd Moskvu. Danas su stvari u odnosu na Moskvu, na Putina, i na Lavrova, vrlo jasno postavljene.
Politika može sve, i šta se njoj hoće, ako oni koji je vode dovoljno drčni, neosjetljivi i bezosjećajni za život većine i hoćete li žrtvovati nešto cijenama, ili ćete žrtvovati građane u ime tih cijena. Ne živi se samo od grijanja. Ne živi se samo od gasa. Građanima treba još štošta. Ako će im sve to biti puno i puno puta skuplje nego što bi to bila cijena gada, onda oni koji vode politiku moraju računati, odnosno voditi računa o toj razlici: šta je skuplje? Egzistencija sama, ili segment te egzistencije koji se zovu energenti.
Evropa ima jedan sistem, jedan sastav, koji je otprilike, otprilike ovakav kakav je u Bosni: da nemate mehanizme odlučivanja, da nemate jednoglasnost, da nemate strukturu, da nemate ništa od onoga što znači jedan harmoničan kompozit. To Evropa još uvijek nema, ona se još uvijek nije ujedinila na način o kome sanja, na način recimo kako je ujedinio i vodio Jugoslaviju Josip Broz Tito. Dakle mi smo nekad bili Evropa, bili smo Evropa prije Evrope i te su stvari funkcionisale. Evropa, koja se danas gradi na principima koje je gledala kako se ovdje ruše u krvi, još ne može da ih dostigne, i ona mora platiti cijenu svoje pasivnosti u Jugoslaviji devedestih, odnosno posebno u Bosni i Hercegovini devedesetih godina. I sad imate naravno tu pragmatsku igru Francuske i Njemačke, vaganje hoćemo nećemo, možemo ili ne možemo, sve dotle, to će trajat, to će se odvijat, to će se natezat mak na konac, dok princip više sile koji se zove agresija na Ukrajinu ne pokaže dovoljan stupanj opasnosti i za mnogo šire evropsko područje nego što je to danas Ukrajina. Za sada još Evropa u cjelini nije ugrožena, ali će to biti, ako i dalje nastavi sa tim pragmatskim pehlivanstvom hoću-neću, mogu-ne mogu, dogovorit se-ne dogovoriti se. Ne može kočiti jedan Mađar Evropu, ne može Janša, evo do juče biti neko ko to uslovljava, ili Milanović koji hoće da uslovljava ulazak Finske i Švedske u NATO. Ne mogu ti mali politički miševi, kakvim se danas čak pokazao Lavrov, ništa odlučivati.
Mehanizme treba dovesti u takvu ravan, na takav ključ i u takvu formu, da ti pojedinci koji imaju svoje ideje ili neki poslušnički čip, raditi za drugog, za velikorusku politiku, oni ne mogu odlučivati, ne može im se dati šansa i prilika da budu dio tih velikih odluka.
