Željko Pavić: Filozofija protiv straha i nerazumijevanja

U našim “radikaliziranim” društvima kolo vode upravo oni koji su u ime vlastitih interesa izdali vlastitu naciju, a time i njezin “interes”. Ako se interes jedne nacije sastoji u boljitku pojedinca, onda je fatalno glupo i pomišljati na to da u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj Bosni taj interes može ostvariti samo jedna nacija

[Željko Pavić filozofski je pisac iz Bosne i Hercegovine. Predaje filozofiju na nekoliko fakulteta, a od 1998. radi u Leksikografskom zavodu ‘Miroslav Krleža’. Član je Hrvatskog filozofskog društva, Njemačkog društva za fenomenološka istraživanja i Udruge za filozofiju te je počasni član Slovenskog filozofskog društva. S njemačkog je prevodio: Hegela, Kanta,Schleiermachera, Husserla, Heideggera, Rahnera, Moltmana, te je autor brojnih filozofskih knjiga: Hronika razvoja jednog kolektiva, Zbiljnost i stvarnost, Metafizika i hermeneutika, Arhonti bitka, Philosophia fundamentalis Josipa Stadlera…]

d

Razgovarao: Hrvoje Vranješ

Na jednom ste mjestu napisali kako je teologija, uz filozofiju, jedna od najsramotnijih izmišljotina čovjekova pokušaja izbjegavanja vlastite odgovornosti za ovosvjetni život. Mislite li još uvijek tako i je li moguća teologija, filozofija, koja poziva čovjeka na odgovornost, ne bježeći u onostranost?

Naravno, iza toga stojim i danas i to iz vrlo jednostavnoga razloga. U povijesti ljudskoga vjerovanja i mišljenja ljudi su poradi nekoga nadsvjetovnog principa gotovo u pravilu ne samo gazili i prezirali ovosvjetni život, nego – što je još gore – Bližnjega samoga u smislu onoga starozavjetnog: “Kaine, gdje ti je brat?” Pritom treba imati u vidu da ja nisam nikakav ateist, nego mi je jedino stalo do toga da kažem: Ako nema bližnjega, onoga najneposrednijeg i najobvezujućeg, onda su i teologija i filozofija, sam čovjekov bitak u cjelini, potpuno besmisleni. Biti sluga bližnjega u smislu E. Levinasa za mene jednostavno znači postaviti samome sebi onu granicu koja, opet u Levinasovu smislu, znači čvrstuosobnu odluku da zbilja više nećemo zatirati drugost drugog koji je u konačnici moja najbliža blizina, bez koje čovjekov bitak gubi svaki smisao i u filozofijskom i u teologijskom smislu. Biti sluga Drugoga uopće, bili to bližnji, svijet ili Bog sam, znači ono osobno radovanje vlastitu bitku, bez kojega nam se i ovosvjetni i onosvjetni život pretvaraju u pakao – i to u doslovnom smislu riječi. Toga je naša povijest, nažalost, prepuna. Čini mi se da na to jasno i neprestano upozoruje i sadašnji papa Bergoglio.

Što se tiče filozofije kao takve, ona je često puta uistinu podvrgavala čovjeka nekom općem zakonu koji – ako gledamo ljudski – zbilja nadilazi njegove moći: Uzmimo samo Kantov tzv. “kategorički imperativ” ili Hegelovo “sebipridolaženje apsoluta kroz cjelokupnu zbiljnost”. Ako se taj Apsolut doista ozbiljuje kroz cjelokupnu zbiljnost, dakle i kroz mene, gdje je onda moja sloboda ili – što bi rekao sam Hegel – čovjek je jedino “sluga lukavstva uma”, pri čemu je dakako zaboravio Škotovu opomenu na čovjekovu slobodu. Ako zanemarimo tu “slobodu izbora”, lako dospijevamo u svakovrsne fundamentalizme. To su davno shvatili Škotovi najbolji učenici, naši bosanski “ujaci”.

Posvuda prijetnja nasiljem, ratom, sukobom: u ime istine, vjere, svoga identiteta. Ima li ljudski rod uopće ikakve šanse, kad se ljudi uvijek pokazuju prijevarnima, glupima, lažljivcima i licemjerima, ali i bešćutnima za patnju drugih? U što vi upirete prstom?

To je upravo povezano s Vašim prvim pitanjem. Objašnjenje za nasilje, rat, mržnju, ja koji sam u Sarajevu samo jednim malim dijelom bio svjedokom leži po mojemu sudu upravo u strahu i nerazumijevanju istoga tog bližnjeg (Drugog). Neću ni govoriti koliko u tom kontekstu može biti opasna religija koja zagovara ekskluzivnost svojega nauka. Vidimo što danas čini tzv. ISIL ili – da budemo korektni – naši križari. Upravo tu do izražaja dolazi ona bešćutnost s kojom se iznova moramo osobno suočavati i koju neprestano moramo preispitivati, a ne činiti zlo u ime nekog principa pod bilo kojim sloganom ili nalazeći bilo kakav izgovor. Lako je govoriti drugom što treba činiti. Pokušati to narediti samome sebi, ide mnogo teže.

Kod nas u Bosni postoji stara pričica da svaki čovjek, kada se rodi, na ramenu nosi dvije vreće. U prvoj su vrline, u drugoj mane. Problem je u tome što onu vreću s manama stavlja na pleća otraga, a onu s vrlinama ili krepostima naprijed. – I onda vazda vidi samo svoje vrline, a kako god se okrene, ne može vidjeti svoje mane. Rješenje: zamijeniti vreće. Da ne govorimo o onoj prispodobi o pokušaju kamenovanja bludnice koju je zaštito sam Krist. “Uprijeti prstom” možemo dakle jedino u sebe, a druge pokušati razumjeti u njihovoj muci. To, dakako, ne znači da trebamo šutjeti pred zlom i nevaljaštinom, nego mu se suprotstavljati uvijek iznova vlastitim primjerom. Jer, što je uvijek govorio moj dragi profesor Abdulah Šarčević: “Zlo mora progutati samo sebe.” Dakako, smatram, da to neće ići bez našega osobnoga angažmana. Jer “žmiriti” pred zlom za mene je iskonski “grijeh propusta”. Oprost je nešto sasvim drugo: za njega treba puno snage i hrabrosti, ali i milosti koja je rođenjem i nama dana kao dar, ne kao izraz svemoći i preuzetnosti. Tek tada će zlo, mnijem i nadam se, progutati samo sebe.

 

sds

Jedan od modernih prigovora filozofiji jest da ničemu ne služi, da ništa ne proizvodi, te stoga ne treba ni postojati. U čemu je njezino opravdanje, ako ga ima?

Filozofiji, kao uostalom i teologiji, uvijek prijeti opasnost prigovora da je ideologija (Marx), odnosno oruđe koje podupire ili opravdava određene političke postupke tlačenja, kolonijaliziranja itd. Toga smo često, nažalost, bili svjedoci. Jedan među brojnima jest primjer Friedrich Nietzsche čijeg su “nadčovjeka” nacisti potpuno krivo shvatili i vrlo vješto ga ugradili u svoju teoriju o nadmoćnoj arijevskoj rasi. Što reći na Heideggerovu izjavu danu časopisu Spiegel koji je na pitanje o njegovom osobnom NS-angažmanu (1933. bio je rektorom Sveučilišta u Freiburgu i slao mnoštvo telegrama u Reichstag o tomu kako treba reformirati spomenuto Sveučilište, da bi ga poslije prisilnoga umirovljenja rehabilitirali upravo francuski domoljubi i partizani?) hladno odgovorio: “Nacisti su bili naivni u mišljenju bitka.” Biva, da su poslušali Heideggerov “zov bitka”, Treći Reich nikada ne bi propao. To s filozofijom nema, dakako, nikakve veze. No ima ipak veze ono Fichteovo: “Reci mi kakvu filozofiju zastupaš, pa ću Ti reći kakav si čovjek.” Ove sam izrazito negativne primjere naveo kako bih pokazao “čemu služi filozofija”.

Onkraj svoje odgajateljske uloge filozofija ima konkretnu zadaću upravo ono za što se u svojoj Istini i metodi zalagao Hans-Georg Gadamer: Dopustiti govor Drugoga čak i kada taj Drugi nije konkretno prisutan! Što to znači? Odgovor je vrlo jednostavan: Dopustiti da nešto važi protiv mene upravo u trenutku kada se odvažujem na neki čin, jer je svaki čin po sebi vrijednostan, tj. nužno podliježe javnoj prosudbi. Kada zamislimo sebe same i to da iz nas u bitnome govori predaja (opet Gadamer), onda to znači da sam ja dužan onoj najboljoj ljudskoj predaji iz koje govori prava ljudskost. Tek tada predaja doista živi ili, kako sam u jednoj svojoj knjizi naveo sv. Pavla: “Slovo ubija, a Duh oživljuje” (2 Kor 3,6). Filozofija i teologija koje to ne shvaćaju ostaju ili “mrtvo slovo na papiru” ili, nažalost, predmet svakovrsnih manipulacija koje često svršavaju u onom bjesomučnom pozivu na ubijanje i zatiranje Drugog i drugačijeg. Svaka filozofija koja služi tomu bolje da se nikada nije ni pojavila. Jer shvaćajući filozofiju kao ljubav prema mudrosti ja je istodobno i možda nekritički razumijem kao ljubav prema bližnjemu. Za mene na ovome svijetu nema veće mudrosti.

Tko danas u našim radikaliziranim društvima, hrvatskom kao i bosanskohercegovačkom, drži tapiju nad moralnim vrijednostima, desnica ili ljevica, crkva ili sekularno društvo, vjernici ili ateisti?

Lijepo ste rekli “tapiju”. Sada ste me sjetili na jednog dobrog kolegu studenta u Sarajevu koji je, kada bi u kafani nešto govorio, završavao riječima “I tapija”, dakle: “I gotovo”, “Nema više priče”, premda tapija izvorno znači “posjedovni list”. U našim “radikaliziranim” društvima kolo vode upravo oni koji su u ime vlastitih interesa izdali vlastitu naciju, a time i njezin “interes”. Ako se interes jedne nacije sastoji u boljitku pojedinca, onda je fatalno glupo i pomišljati na to da u multinacionalnoj i multikonfesionalnoj Bosni taj interes može ostvariti samo jedna nacija. Naočigled ujedinjenja Europe mi se dijelimo ne samo nacionalno, nego i unutar same jedne nacije, a vrlo dobro znademo koliko je ljudi izginulo u prošlome ratu i koliko ih je napustilo Bosnu. Gledajući stvar na terenu, ona je – čini mi se – još gora: selo nema nikakva dodira sa susjednim selom, komšija prolazi pokraj komšije ko’ pokraj “turskog groblja”, kako se to kaže kod nas u Bosni. Nema više bližnjega, bez obzira na naciju, a ako njega nema, nema ni Bosne.

U Bosni je vrlo teško govoriti o nekakvoj podjeli na “ljevicu” i “desnicu”, budući da je, ma koliko to nijekali, “desnica” iznijela ovaj rat, ma koliko se radilo o huškačkoj produkciji masovnoga ludila i raznovrsnih nacionalističkih i vjerskih delirija koje neprestano potpiruju tzv. “najveći sinovi” svojega naroda. “Ljevica” se doduše borila svim snagama, a čini mi se da se i danas bori, međutim u ovakvoj status-quo-situaciji ona je izvrgnuta svakovrsnim šikaniranjima i izrugivanjima, nestalo je sekularno-građanskoga društva koje jedino može jamčiti onu zbiljsku podjelu na “lijeve” i “desne”, ali – jednako tako – i boljitak društva u cjelini. Dakle, pali smo ispod razine Francuske revolucije kada jednakost (egalité), bratstvo (fraternité) i sloboda (liberté) bilo koje vrste izazivaju, kada se izgovore, podsmijeh i ono naše bosansko: “Ja budale žive”, što je običavao govoriti otac jednog mog dobrog prijatelja.

S druge strane, iz povijesti znademo da religija nikada nije previše ljubila sekularno društvo, premda ga je na Zapadu prihvatila i takoreći “privatizirala” se, a da nije izgubila svoju supstanciju. Ostala je upravo ono što svaka velika (univerzalna) religija treba i biti: ponuda za svakoga čovjeka. Kod nas je situacija obratna: religija je čvrsto fiksirana za jedan nacionalni korpus, tako da ironično možemo reći da su sve crkve u Bosni jednako kao i Islamska zajednica “autokefalne” u pravoslavnom smislu riječi. A čini mi se da je to upravo bio jedan od ciljeva ovoga rata: utjerati svako stado u svoj tor i onda i nacionalističkim i religijskim sredstvima manipulirati do mile volje – i to do te mjere da vjerske vođe i danas (bio sam svjedokom) otvoreno sugeriraju vjernicima za koga će glasati na predstojećim izborima. Tužna je to situacija pogledamo li na onu svjetliju stranu Bosne, kada je komšija bio najpreči, bez obzira na vjeru i naciju. Nerado se sjećam i one peksine, ali do kraja opominjuće knjige Vuka Draškovića Nož, u kojoj govori o dvjema velikim obiteljima, Jugovićima i Osmanovićima, koji potekoše od istoga pretka, nekoga Ilije i Cvijete Jugović i koji napraviše međusobni pokolj upravo uoči pravoslavnoga Božića. Ono što se dalje događalo u tom mučnom romanu jest samo beskrajno i besmisleno traganje za vlastitim identitetom, mržnja do besvijesti, klanje i ubijanje. To smo iskusili i u ovome ratu. Krivci i projektanti smo mi, jer smo žmirili nad svim tim. Jer kako u jednom interview-u kaže glasoviti njemački filozof Karl Jaspers: “Krivi smo svi mi što smo šutjeli kada su nam odvodili prve susjede Židove, što nismo skupa s njima pošli i mi na stratište.” Zato kod Židova i postoji odličje “pravednika”, jer “tko je spasio jednoga, spasio je cijeli svijet”. Sve je to u ovom ratu bilo “džaba”, pokazali smo koliko umijemo mrziti Drugog i koliko uopće ne želimo ni pokušati shvatiti njegove muke i patnje, predrasude i sve ono što ga potiče na mržnju. Jer kad u Bosni jednoč padne mrtva glava, onda je sve “džaba”, onda počinje holokaust. Tko toga nije svjestan, ništa nije shvatio o Bosni. Oni koji to propovijedaju i pritom sebe nazivaju “vjernicima” sljedbenici su ANTIKEIMENOS-a, Božjega protivnika, Sotone same.

Danas vidim da većina glavnih vjerskih zajednica u Bosni otvoreno i vrlo često govori o potrebi pomirenja i praštanja, jer Bosna ne može preživjeti bez toga. Međutim, problem nisu ti koji to govore i zagovaraju, nego je mnogo veći problem što se doista događa na terenu, u manjim mjestima i selima, daleko od očiju i ušiju javnosti, što se događa u obitelji. Obitelj ima ogromnu odgovornost u tomu. Reći ću to krajnje rigidno i neka mi se oprosti: za dijete koje je odgojeno u mržnji bolje da se nikada nije ni rodilo! O takvim roditeljima da i ne govorim! – Ima ih, nažalost, mnogo koji nisu zavrijedili da budu roditelji, budući da tako odgajaju svoju djecu. “Tapiju” na Bosnu mogu imati samo oni koji su spremni na tu bezuvjetnu i bespretpostavnu ljubav, na bezgraničnu otvorenost prema bližnjem (komšiji). Bez toga nema Bosne.

Papa Franjo došao je i prošao Sarajevom. Kako Vi gledate s jedne strane na poruke koje je izrekao, poput one da „ona osoba, onaj narod kojega sam dosada doživljavao kao neprijatelja, zapravo ima isto lice kao i ja, moje srce, moju dušu“, te s druge na Dragana Čovića koji svoju politiku i izborni uspjeh gradi stvaranjem osjećaja ugroženosti, neprijateljstva, kao i na crkvenu elitu koja ga podržava?

Kada sam pisao Pogovor za prijevod jedne knjige slučajno sam naišao na jednu lijepu knjigu Feđe Šehovića Chronica travuniana (Trebinjska kronika) u kojoj se spominje jedan bosanski fratar koji se je pred Turcima sklonio u Dubrovnik i njegovih riječi: “Kako je lijepo diviti se Drugom i diveći mu se prepoznavati vlastitu ljepotu.” Ništa manje i ništa više nije zahtijevao ni Papa Franjo u svom jednodnevnom pohodu Sarajevu. Što se tiče Dragana Čovića i njemu sličnih na njega se odnosi sve ono što sam prije rekao ili da citiram Njegoša: “Ćud je ženska smiješna rabota, hiljadu će promijeniti vjerah, dok ugodi što joj srcu drago.” To je, opet ponavljam bez ikakvoga ulagivanja, najveći povijesni uvid i iskustvo naših “bosanskih ujaka”!