Černobil: 29 godina od najveće nuklearne katastrofe u povijesti

Iako stručnjaci procjenjuju kako područje od 30 km kvadratnih neće biti naseljivo još barem idućih 20.000 godina, život prkosi tim prognozama

Prošlo je 29 godina otkako se dogodila jedna od najvećih nuklearnih katastrofa u povijesti. Černobilska je katastrofa (u društvu jedino još nesreće reaktora u Fukushimi 2011) klasificirana kao nuklearna nesreća najvišega ranga, odnosno tipa 7. Dana 26. travnja 1986. u 01:14h eksplodirao je četvrti reaktor „Memorijalne nuklearne elektrane Vladimir Ilič Lenjin“ u Černobilu. Među krivce za nesreću mogu se ubrojiti manjkava konstrukcija reaktora RBMK-1000, manjkava stručnost osoblja u elektrani, štednja na materijalu prilikom gradnje reaktora 3 i 4, te propusti u rukovanju reaktorom. Bilo je planirano da Černobil, čija je gradnja započeta 1970, postane najveći nuklearni kompleks na Zemlji, s predviđenih 12 reaktora snage od jednog megavata. U vrijeme nesreće u izgradnji je bio reaktor 5, koji i danas stoji nedovršen u Černobilu.

Prvotno zataškavanje nesreće

Sovjetska je vlada najprije prešutjela nesreću: nijedan medij u SSSR-u dan nakon eksplozije nije ništa izvijestio o Černobilu. U ostatku Europe o nesreći se nije znalo ništa sve dok u nuklearnoj elektrani Forsmark u Švedskoj nije zabilježena alarmantna količina radijacije. Tek tada SSSR priznaje da je došlo do nesreće, ali ni tada njihovo šturo izvješće nije reklo mnogo o razmjerima nesreće. Takvo ponašanje vlasti SSSR-a pridonijelo je da posljedice nesreće budu veće nego što su mogle biti. O ponašanju vlasti SSSR-a govori i priča o slanju rudara i osoblja podzemnih željeznica u Černobil kako bi prokopali tunel ispod podruma reaktora 4 i napravili drugu betonsku ploču kako jezgra ne bi stigla do podzemnih voda. To se na koncu pokazalo nepotrebnim jer jezgra svakako ne bi dosegnula podzemne vode. Naime, radioaktivni izotopi ili nisu imali vremena probiti se do zaliha vode ili su upijeni u površinsko tlo. Radnici, koji su dva tjedna obavljali nepotreban posao u Černobilu, dobili su po bocu votke koja ih je tobože trebala zaštititi od bolesti izazvane zračenjem. Radnici su u roku od nekoliko mjeseci poumirali bolnom smrću.

Dok je sovjetska vlast nastojala zataškati Černobil, oblak radioaktivnih čestica širio se dalje u Europu, i to u tri vala. Prvi val pogađa Skandinaviju, pribaltičke zemlje i britansko otočje, drugi srednju i zapadnu Europu, a treći val jugoistočnu Europu. Peti dan nakon nesreće kontaminirana kiša padala je i u nekim krajevima bivše Jugoslavije, i to baš za prvomajske skupove, kada je veliki broj ljudi izašao na otvoreno. Velike štete pretrpjeli su jugoslavenski poljoprivrednici i mljekari koji su morali uništiti svoje proizvode. Nakon eksplozije, plantaže čaja u Turskoj bile su toliko ozračene da su u Ukrajini turske vrećice s čajem koristili za određivanje kalibra instrumenta za mjerenje radioaktivnosti. Ipak, posljedice u ostatku Europe mogle su biti i gore da promjena zračnih strujanja nije većinu radioaktivnog oblaka zadržala na razmeđi Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije, u nekoć najbogatijoj žitnici SSSR-a.

Prypiat: grad vukova i beskućnika

Ukrajinski grad Prypiat, izgrađen za radnike elektrane, nakon nesreće postao je najpoznatiji grad duhova na svijetu. Prije nesreće Prypiat je imao 49.360 stanovnika, 25 različitih nacionalnosti, i bio je jedno od za život najpoželjnijih mjesta u cijelom SSSR-u. Skoro svi stanovnici grada evakuirani su za svega 36 sati, ipak nedovoljno brzo da mnogima od njih radioaktivni jod ne uništi štitnjaču. Stanovnici su sa sobom smjeli ponijeti samo torbu s dokumentima. Prypiat je danas u rasulu. Drveće je rasturilo pločnike, raste u zgradama i na krovovima. Ulice je prekrila mahovina. U žurnoj evakuaciji ljudi su u trenu panično ostavili sve ono što su radili i krenuli u bijeg. U gradskom poštanskom uredu stotine pisama iz 1986. još uvijek čeka isporuku.

Iako stručnjaci procjenjuju kako područje od 30 km kvadratnih neće biti naseljivo još barem idućih 20.000 godina, život prkosi tim prognozama. Mali broj nekadašnjih stanovnika Prypiata vratio se umrijeti u grad u kojem su nekada živjeli. Beskućnici unatoč zabrani dolaze živjeti u neke solidno očuvane napuštene zgrade koje dobro mirišu i čisto izgledaju. Ukrajinske vlasti to ne mogu, a i ne trude se kontrolirati.

Neobičan procvat doživio je životinjski svijet. Šume, koje su od početka 90-ih godina 20. st. ponovno počele rasti oko Černobila ispunili su jeleni, divlje svinje, losovi, risovi, vukovi. Vukovi su zagospodarili ulicama Prypiata. Čak i u rupama na zidovima samog černobilskog postrojenja danas se gnijezde ptice, glodavci i kukci. Iako su sve ptice Černobila iščeznule u ognjenoj oluji nakon eksplozije četvrtog reaktora, nove ptice već nakon godinu dana počinju ponovno naseljavati kontaminirano područje. Neke vrste ptica izlegle su se s manjim mozgovima, deformiranim kljunovima i neobičnom bojom perja, i mnoge od njih nisu preživjele mutacije. Ali, neke su se ptice ipak prilagodile radijaciji i danas njihova populacija na području Černobila raste. To su prije svega močvarni jastrebovi, crne morske lastavice, orlovi, crne rode.

Izvor fotografije: www.witness-this.com

Teško je stradao biljni svijet oko Černobila. Jedan od najpoznatijih simbola uništenja okoliša oko Černobila jesu tzv. crvene šume. Radi se uglavnom o borovim šumama u krugu od 10-ak km oko elektrane, koje su se posušile nakon upijanja prevelike doze zračenja. U tlu i biljkama još uvijek postoje visoke koncentracije izotopa s najdužim vremenima poluraspada. Milijuni tona zakopanog radioaktivnog otpada uništili su čitavu borovu šumu koja je uvenula nekoliko dana nakon udara. No, do početka 90-ih godina 20. st. drveće je ponovno počelo rasti, premda s mutacijama. Posebnu vrstu opasnosti predstavljaju šumski požari. Kako je osušeno bilje upilo mnoštvo radioaktivnih izotopa, požarima se oni oslobađaju u dim i vjetrom raznose u nove krajeve.

Zaštitni sarkofag tri puta veći od Bazilike sv. Petra

Neočekivan je podatak kako černobilska elektrana nije prestala raditi nakon nesreće. Reaktori 1, 2 i 3 su još godinama nastavili s radom. Tek nakon novih manjih incidenata, reaktori su se počeli gasiti. Tek je 15. prosinca 2000. nuklearna elektrana kod Černobila u potpunosti završila s radom. U njoj su sada preostali samo inženjeri zaduženi za sigurnost sarkofaga uništenog reaktora 4 te nadzor radioaktivnog materijala u njemu. Kako konstrukcija sarkofaga nije u potpunosti sigurna, a kako se unutar sarkofaga nalazi oko 180 tona nuklearnog goriva, u toku je izgradnja novog zaštitnog sarkofaga, koji bi trebao biti više od tri puta veći od Bazilike sv. Petra u Rimu. Za takvo nešto potrebna je ogromna količina novca, a radove je usporio i rat u Ukrajini, zbog kojega jedan od glavnih donatora, Rusija, oklijeva nastaviti s financiranjem.

U černobilskom incidentu radijacija je bila 100 do 300 puta jača od one izazvane 1945. bombardiranjem Hirošime, a bilo joj je izloženo najmanje 7 milijuna ljudi. Više od 30 osoba poginulo je na mjestu događaja, a od posljedica radijacije do sada je umrlo oko 400.000 ljudi. Radioaktivne oborine koje se sastoje uglavnom od nusprodukata fizije urana, cezija-137 i stroncija-90, ozračavat će najmanje do 2135. godine i tlo i hranidbeni lanac na tom području. Dotad neće biti bezopasna nijedna namirnica s tog područja. Krug u širini od 30 km oko elektrane postao je najveće odlagalište nuklearnog otpada na svijetu. Krug od 10 km oko točke udara, plutonijsko područje, još je strože zabranjeno za prilaz. Sva vozila i strojevi koji su sudjelovali u sanacijskim radovima na području nisu se vratili, jer su bili previše radioaktivni da bi napustili mjesto.

Danas u svijetu postoji 439 aktivnih nuklearnih reaktora u 31 zemlji, 439 potencijalnih novih Černobila. Oni koji se zalažu za što intenzivniju upotrebu nuklearne energije koja bi u budućnosti mogla nadoknaditi nestašicu drugih energenata, tvrde kako je korištenje nuklearne energije statistički sigurno, jer su dosad od svih 439 nuklearnih elektrana samo (!) dvije imale ozbiljnije nesreće. Sve više država razmišlja o gradnji novih nuklearnih elektrana. Želja za gradnjom novih nuklearnih elektrana čak se, vjerovali ili ne, predstavlja i kao pozitivna stvar za klimu. Tako je Europski parlament prije nekoliko godina izrazio podršku atomskoj energiji kao „najznačajnijem izvoru energije u Europi koji ne emitira ugljični dioksid“!

Naša radioaktivna katastrofa

Černobilska se katastrofa dogodila upravo pet dana prije nego što je autor ovih redaka došao na svijet. A pet godina kasnije, autor i mnogi njegovi suvremenici će doživjeti novo iskustvo „Černobila“, radioaktivni raspad Jugoslavije koji će odnijeti mnoge živote, trajno kontaminirati prostore bivše države, te prisiliti mnoge stanovnike ovih prostora na evakuaciju. Zračenje ovog raspada i do dan danas utječe na fizičko i mentalno zdravlje ovdašnjih ljudi, pa nisu neobični tragični događaji poput ovih zadnjih u Zvorniku, kao ni zatrovane reakcije medija i javnosti na njih. U ovako kontaminiranom prostoru prirodno su zavladali ostaci starih komunističkih kadrova koji su mutirali u nacionaliste i prilagodili se zatrovanom okolišu. Njihova se vladavina prema radnicima i intelektualcima odnosi onako kako su se sovjetske vlasti odnosile prema radnicima i znanstvenicima poslanima u Černobil s bocom votke kao „vakcinom“ protiv zračenja. Njihova vladavina pretvara bh. sela i gradove u zapuštene gradove duhova, anarhije i vladavine životinjskog svijeta, nalik Prypiatu. Njihova vladavina je ekonomska, kulturna i duhovna varijanta černobilske katastrofe.

Prometej.ba
Izvor fotografije: www.post-apocalyptic.wikia.com