Kultura

Suad Beganović: U ime bijesa

Dopustiti da sve teme prođu pored tebe a držati se za intelektualca, to je prvoklasni antiintelektualni stav

Postmodernistički vakat je navodno rasredištio centre moći. –„Ali!“ odgovorit će postmodernistički poslanik distopijske provencijencije, ta oni nisu rekli tako nego sa mnogo više ograda, zagrada; kroz rešetke i mašice. Opravdano se nasmijao Eagleton uTeoriji i nakon nje kad je ustvrdio da princ Charles dok čita takvo štivo u svemu tome ne vidi ništa sporno. Dapače, pohvalio bi takav intelektualni rad koji navodno decentrira i dekonstruiše narative, one narative kojih je simbol upravo on, princ.

Danas nije moguće zamisliti da intelektualac ima problema zbog postmodernizma koliko ga je imao neki marksista zbog komunizma, ili liberal i socijaldemokrata u komunističkim zemljama. Baš poput žabe koja diže noge jer je vidjela da se konji potkivaju, kad su čuli za postmodernizam i domaći intelektualci su digli svoje noge u zrak. Prvo što su mudriji među njima učinili, pokazali su skepsu. Sada hodaju skeptični po Sarajevu, tu i tamo po ostalim gradovima.

Sklonost ka pervetiranju pokazala se i u ovom slučaju neupitnom snagom koja oblikuje stavove, posebno spremnost da se stavovi iznesu, pa je tako izoblikovan cijeli jedan intelektualni soj, osojak, koji je nove društvene trendove shvatio kao blagoslov da ni o čemu nemaju nikakav stav. Ta, sve je relativno, utopije su pale. Tu i tamo će se na konferenciji odivaniti ponešto o jeziku koji je kuća bitka, kuća nacionalizma i ko shvati te jezičke mijene, taj je hadžija. Ubacit će već neko i riječ – heteronormativno – i niko se neće ni počešati zbog toga. Intelektualcu i jeste namijenjeno da govori riječi koje izazivaju smijeh kod puka. Intelektualac je zbog toga uvrijeđen dok gricka soroševske banane, šta znaju ti pučki majmuni o heteronormativnosti, sikće intelektualac i pijucka vino u PEN centru. Sartr je nesumnjivo veća činjenica od svih profesora u BiH, pa je u govoru pred radnicima uvažavao i znao kome se obraća.

Mandarini, svećenici, filozofi, učenjaci, mudraci pa napose i intelektualci, sve su to isti misleći ljudi. Sve su to budale, utopije su pale – (s)riče intelektualac danas dok predaje o Sokratu, Sartru, Marksu, Kamiju i uzima, nezvanično saznajem, 2500 KM kao redovan profesor, neotpustiv sa svog mjesta, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ali, otimačina tog novca ne prestaje, tu su i dodaci u vidu regresa, komisijskih i inih zaduženja. A draga im je jedanaesta teza o Fojerbahu, tada i oni dobace da to nije tako, da su to zablude. Potom obuku svoj satenski ogrtač koji ih čini nevidljivim i odvuku se kući. Sutra će predavati Saida, intelektualca koji je ovjerio bitnost njihove nebitnosti, dao im i poneki termin da ga pijuckaju pod svojim lažljivim jezicima.

Nema u ovom tekstu mjesta za manhajmovsku podjelu na konzervativne i utopističke intelektualce. One, upregnute u zaprežna kola nacionalističkih kočijaša, intelektualcima ne možemo ni zvati jer oni iznevjeravaju osnovni postulat da bi se postalo intelektualcem: stvarati nove vrijednosti i biti protiv sistema koji zaglušuje. Utopistički, lijevi intelektualci bez partijskog angažmana još uvijek drže atribut, titulu koju ne zaslužuju, nezavisnih intelektualaca.

Odveć je to licemjeran stav kad profesor filozofije, drčno kaže NE! jednom intervjuu koji ponudimo, potom stavi dijadem profesora i nastavi biti šutljivi intelektualac. Dopustiti da sve teme prođu pored tebe a držati se za intelektualca, to je prvoklasni antiintelektualni stav. Ni druge kolege sa filozofije ne misle da su dužni ikada išta iznijeti društvu. Zajedno sa svojim kolegama sa sociologije oni puštaju da sve prođe mimo njih. Oni nemaju znanja, oni ne znaju osim onoga što im kaže njihov stranački bog. Ti profesori, ti frizirani intelektualci, osim manjine, se neće pojaviti ni na protestu povodom smrti Selme i Edite, kao što se nisu pojavili niti na jednom ranijem skupu. Ti profesori, veleuvažena gospoda, neće ni sindikat osnovati na svom fakultetu. A kad ga osnuju, kad komparativni monah postane predsjednik, tada tišina postane temeljnim principom djelovanja a veleuvaženi profesor dâ ostavku u tišini. Neće se pojaviti niti jedno jedino saopštenje tog sindikata. Manjina će pohoditi i komemorativnu sjednicu o kolegicama koje su ubijene.

One su umrle.

– Ne, ubijene su. Zašto šutiš ti vlasniče svih ontologija? Morao bi nešto reći. Morao bi tražiti ostavke.

Čije, u kojoj je stranci taj? Ne, ja sam dosljedan u svetosti života. Svetost stranačkih ljudi je neupitna. Ja o tome ništa ne znam po diktatu vlastitog konformizma.

– Da, ubijene su. Ko ih je šutke sahranio?

Nema tu ni profesora historije, arhitekture, politologije, medicine. Oni su stanje postmodernosti shvatili kao izliku za konformizam. Njihova skepsa nije izražena skepsa, to nije skepsa prema istini nekog despota. To nije skepsa koja se pita o neupitnosti. Profesori su ideološki poduzetnici mediokritetstva, njihova temeljna ideologija je biti uvijek i za svagda mediokritetom. Ovo je njihovo vrijeme, vrijeme plaćeno novcima građana da teškim jezikom govore opšta mjesta i glume korektiv.

Jeste li išta poduzeli povodom ove reforme zdravstvene?

– Jesmo. Poduzeli smo. Zašto me to pitaš tiho i u ćošku? Zašto šutiš ti bušaču karijesa? Morao bi nešto reći o toj reformi. To je tvoja struka.

Vaše je zdravlje manji problem od mog regresa. Vi zapravo i ne glasate u ovom Kantonu. Ja bih vas molio da usta i ne otvarate. Meni je zdrav osmijeh mog stranačkog boga bitniji od tvog sarkazma, mladiću.

Predugo im je lijepo u tom svilenom svijetu sa dobrim platama, nenapisanim knjigama i konferencijama o nacionalizmu kojeg zaista ne kritikuju. Oni nikad nisu napisali ništa o tom urbicidu. Naši uvaženi medicinari usta ne otvaraju. Časni profesori. Oni nisu sposobni ni sindikat napraviti, niti nešto bolje od sindikata. Niko ih ne kritikuje, oni šute dok uživaju sve svoje povlastice. Vrijeme je da se popale te akademske pećine u kojim bezbrižno snivaju svoju šutljivu veličinu. Vrijeme je da se ti intelektualni međedi izvedu u džunglu koju svi dijelimo.

Vi, gospodo, biste nam mogli reći da mi pišemo gluposti. To bi bilo dobro. Vi biste nam mogli reći da vas to ništa ne zanima. To bi bilo dobro. Vi biste nam mogli reći da vi niste dio svega ovoga. To bi bilo dobro. Vi imate više formalne naobrazbe od Krleže. To je isto dobro.

Njihova veza sa politikom je posve jasna. To su ljudi od partije, samo skriveni. Smrt nekih kolegica, novi društveni fenomen, nezadovoljni studenti i još ponešto nisu vrijedni pažnje. Oni se još dobro sjećaju vremena dok su bili asistenti i dok su glavu povijali prema vlastitom ekskrecijskom otvoru a dizali ruke i glasali kao dresirani majmuni. Taj kapital neće žrtvovati za malo studentskog nezadovoljstva.

Vi, gospodo, vi ćete i epigoni vaši posegnuti za cinizmom. Meni je vaš metod dobrano poznat. Među vama nema cinika, vi ste obične hinje.

(Suad Beganović, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close