Kolumne

CIA, BND, Saudijska Arabija, Gadafi: Znate li ko je Fahrudin Radončić?

Fahrudin Radončić (58), vlasnik sarajevskog dnevnika Avaz, stekao je nevjerojatno bogatstvo i osnovao političku stranku, a sada je uhapšen pa se prometnuo u glavnog lika priče o ratu i podzemlju, u kojoj ulogu imaju i CIA, BND, milijuni od Gadafija i od saudijske dinastije kralja Fahda…

(Izvor: Vijesti.com)

Afera je prava sarajevska – umiješani su svi, cijela čaršija s kraja na kraj: uhapsilo Fahru Radončića! U Hrvatskoj nije to nikakva vijest, nitko ne želi čuti za Bosnu, što Hercegovce, ove na proputovanju, ne ove naše domaće, rezidencijalne – skandalizira. Dok sjede dolje po svojim opustjelim gradićima, misle da se zaista sva politika u Zagrebu vodi samo oko politike prema Bosni, kao što se to po medijima vrtjelo prije 10-15 godina, a sad se još perpetuira jedino po emigrantskim sajtovima raznih desničarskih asocijacija po cijelom svijetu.

U stvarnosti, ovdje nitko ne zna o BiH apsolutno ništa i nikoga nije za to briga, svi žele zaboraviti rat, poraće, šverc, kriminal, podzemne i privatizacijske ratove između hercegovačke i nehercegovačke struje, male i velike zločinačke organizacije. Naposljetku im je to doista i uspjelo, pa se sve razvodnilo, pomiješalo, gangsteri gentrificirali, a operativci ušli u službenu politiku i zemlja u Europsku uniju.

Tako da je vijest o tome da je u Sarajevu uhićen neki Fahrudin Radončić prošla posve nezamijećeno. Pa i zašto bi se pratilo nešto što se događa u Sarajevu ili Beogradu, kad se ne prati ni ono što se događa u Budimpešti, Beču ili Milanu? Srbi su još zadržali neke iluzije, ondje su i danas druga i treća stranica Politike rezervirane za vanjsku politiku, Iran i Rusiju, geostrategiju i “region”, a tek na udarnoj petoj objavljuje se da je premijer objavio prijevremene izbore. U Hrvatskoj bi takvoj najavi bile posvećene prva, druga, treća, četvrta i peta stranica, sve do Rozge i sporta, a u toj stisci, naravno, nikad nema mjesta za Sarajevo i Fahru Radončića. Jer koga je, brate mili, za to briga? No da ima novina, Sarajevo bi samo po sebi bilo savršena reporterska destinacija. Gdje još ima takvih priča i takvih afera koje sve istražiš za jedno prijepodne ako znaš u koji točno kafić na Baščaršiji treba otići pa se upustiš u investigaciju koja zahtijeva pola gajbe boljeg piva?

Fahrudin Radončić (58) je naš kolega, novinar, štoviše, redakcijski kolega – radio je do 1992. za zagrebački Danas tada smješten na najvišem, 16. katu Vjesnikova nebodera. Fahro je i dalje u novinstvu, samo što je dosad sjedio na 36. katu vlastitog nebodera Avaz Twist Towera, najviše građevine na Balkanu, bivše Jugoslavije i jugoistočne Europe, jer ni u Ateni nema takav koji doseže 176 metara. Premašit će ga tek beogradski landmark, neboder na novoj savskoj obali – kad se sagradi.

Luksuzni hotel

Nije Twist jedini Fahrin neboder, osim ovog “zakrenutog”, sa “zafrkanom fasadom”, ima on još jedan, Radon Plaza, nalik na golemi stakleni silos od četiri spojena tornja, gdje je otvorio luksuzni hotel, a ranije je služio kao sjedište njegova novinsko-izdavačkog poduzeća Avaz, podignut odmah pored ruševne zgrade propalog socijalističkog sarajevskog dnevnika Oslobođenje. S tim da, zapravo, Fahro nije i formalno vlasnik cijelog tog nekretninskog portfelja. U imovinskom kartonu su samo kuće i 78 duluma zemlje u selu Nebočaj, još jedna kuća od 240 kvadrata u Sarajevu, te nešto para na računu, budući da se 2012. razveo od žene Azre s kojom ima tri sina ( Isaka, Irhada i Farisa), pa joj prepustio polovicu poduzeća, a firmu, štoviše, prodao svoj udio za 100 milijuna eura, zadržavši ipak u njoj većinu dionica. Ali, novac od prodaje još nije primio, tako da nije bio vidljivo previše bogat kad je izabran na državnu funkciju, postavši ministar državne sigurnosti (to je kao ministarstvo unutrašnjih poslova). Ipak, odakle mu to bogatstvo? Po svim novinama piše da su on i njegov jednojajčani brat blizanac (zbilja ih je teško razlikovati) Šemsudin Šeki Radončić došli u Sarajevo bez prebijene…

Fahro1

Od plaće nije skupio, kao ministar dobiva 2400 eura mjesečno, pa se tu sad ulazi u njegovu i bosansku kompliciranu prošlost, koju ne možeš zanemariti i preskočiti, pa sve objasniti nekim neposrednim interesima i jasnim odnosima kad je sve, uključujući razlog njegova hapšenja, u to istoj dubokoj, kompliciranoj prošlosti…

Uhapšen je jer je, navodno, “opstruirao istragu” o ubojstvu Ramiza Delalića Ćele, jednog od sarajevskih “jakih ljudi” ne baš s asfalta nego, recimo, s baščaršijske kaldrme, za koje je optužen albanski gangster Naser Keljmendi. Naser je kontrolirao trgovinu drogom u Bosni, a kad su ga pošli hapsiti, zbrisao je u Prištinu. Ondje su ga ulovili i izveli na sud, budući da ge ne mogu izručiti u BiH, koja ne priznaje Kosovo, jer ga ne želi priznati Republika Srpska. Tako je Naser u Prištini optužen za ubojstvo izvršeno još 2006. Sarajevu.

Mutne vode

Dogovoreno je – piše u optužnici, u prisustvu Fahrudina, koji se s najbližim krugom o tome dogovarao u rotirajućem restoranu na vrhu svoje Radon Plaze (odatle se vidi ona panorama grada koja se stavlja na “blue screen” kao pozadina na vijestima Al Jazeere iz Sarajeva). Svjedok tog umišljaja je Šejla Jugo Turković, jedna jako zgodna ženska, koja je tome prisustvovala kao žena Zijada Turkovića, nedavno osuđenog na 40 godina robije, skupa s još nekoliko likova koji su isto fasovali trideseticu za uobičajeni kriminalni miks – ubojstva, pljačka, rasturanje droge… Radončićev dnevni list piše da je u svim tim zlodjelima i sama sudjelovala, pa sad muti vodu i optužuje nedužnoga Fahru… Već je i to jako komplicirana priča, ali postat će još složenije.

Dakle, u Radon Plazi okupili su se, navodno – Fahro, Naser Keljmendi, Zijad Turković, njegova žena Šejla i – još jedan Naser, Fahrin saveznik i drug, Naser Orić, čovjek koji mu je blizak u političkim i drugim kombinacijama. Orić nije bilo tko – to je zapovjednik obrane Srebrenice, odnosno 8. korpusa Armije BiH, i sam izveden na Haaški sud i optužen za ratne zločine, a osuđen na dvije godine zbog maltretiranja nekih srpskih zarobljenika.

Orić izgleda kao filmski glumac – stari operativac srpske Državne bezbednosti, u Beogradu je postao specijalac i tjelohranitelj Slobe Miloševića. Osobno je uhapsio Vuka Draškovića, vođu antimiloševićevskih demonstracija. Zatim je postao izbacivač u najelitnijim beogradskim diskoklubovima i, tako provjeren na svim razinama, upućen – kao povjerljiva osoba – za šefa policije na Ilidžu. No, tu se okrenuo i priključio bosanskim teritorijalcima.

Zašto se tako moćna ekipa urotila da smrsi konce Ćeli, ma tko bio Ramiz Delalić Ćelo? Stvar je baš u tome, tko je bio ovaj Ćelo i koja je bila njegova uloga u poratnom, te u ratnom Sarajevu? Ramiz Delalić Ćelo u ratu je zapovijedao 9. brdskom brigadom, ali on je slušao komandu i bio navodno blizak s Izetbegovićem, koji je morao održavati autoritet ponašajući se kao patrijarh blage naravi sjedeći na minderu s cijelom gomilom ovakvih tipova, s kojima često nije išlo, a bez njih se zapravo nije moglo. Budući da Ramiz nije pravio probleme kao ostali “brdski brigadiri” i ćelavci, daleko je dobacio – sve do 2007. kad ga je ipak pokosio rafal iz Heckler&Kocha u aferi što se sad sudski raspliće na prištinskom sudu…

Etničko čišćenje

Najdramatičnija epizoda u obračunu regularaca i iregularaca zbila se prilikom pokušaja hapšenja zapovjednika 10. brdske brigade Mušana Topalovića Cace. On je prije rata bio atomski fizičar – ah, ne, greška – sarajevski kriminalac, čija je jedinica u vrijeme rata provodila etničko čišćenje. Nekoliko stotina civila, Srba i Hrvata, njeni su pripadnici pogubili i bacili u jamu Kazani, a tijela spalili. Rutinski su hvatali srpske civile koji su ostali u gradu i tjerali ih da kopaju rovove ispred prvih linija – jako pogibeljan pothvat za pionirsku inženjeriju, rod koji se na turskom naziva “lagumdžije”. Njihova se zlodjela naposljetku nisu mogla sakriti ni od naklonjenih medija, pa su regularci, po nalogu vlade, pokušali Cacu uhapsiti. No, on i njegovi pritom su ubili devet policajaca, a druge zarobili i zatim likvidirali.

Caco se predao tek kad mu je Predsjedništvo BiH zajamčilo sigurnost. Ali, otac jednog od ubijenih policajaca, visoki komandant u Armiji, izudarao ga je na smrt, pa su ga zakopali u neobilježen grob. No, 1966. ekshumiran je i svečano pokopan uz nazočnost desetak tisuća građana Sarajeva, što je prenosila televizija. Neke njegove kompiće sudilo su za ratne zločine, a svi oni zapravo nisu ni dana proveli na prvoj crti bojišnice… Čudno je kako se domoljubna javnost poslije rata uvijek nafiksira na krive braniteljske tipove.

Kralj podzemlja i pobjednik u natjecanju za najatraktivnijeg krimosa sarajevske ratne scene bio je nesumnjivo Jusuf Juka Prazina. Od svoje predratne mreže od oko 300 civilnih reketara formirao je odred “zelenih beretki”, odnosno Specijalnu brigadu. Bosanski i zapadni mediji pretvorili su ga u heroja.

No, kad su ga regularci optužili za izdaju, iznudu i uživanje kokaina te pokušali uhapsiti pošto je ojačala vojna struktura popunjena tvrdim Sandžaklijama poput generala Sefera Halilovića, kosovca koji je službovao u JNA u Vinkovcima i u Beogradu, Juka je pobjegao na Igman s dvjesta svojih vojnika. Trebao se ondje spojiti s gerilskim snagama Nijaza Batlaka, odnosno Mate Šarlije Daidže, kojega je Šušak uspio progurati za general bojnika Hrvatske vojske, ali kako su se gerilske snage toga lika kojega je Špegelj, tada glavni inspektor HV-a, proglasio diletantom i hercegovačkim prevarantom rasule i iščezle, Juka se udružio s lokalnim warlordom Zulfikarom Zukom Ališpagom. No, Zuka ga je izdao – Armija BiH dala mu je šest tenkova da samelje Jukine i kad su ovi došli na njegov položaj, dao ih je zarobiti i pobiti.

Rat i podzemlje

Zuka danas vodi u Sarajevu pivnicu City Pub u Ulici branilaca Sarajeva, gdje je, sudeći po slikama s Facebooka, odličan provod uz živu glazbu. Poslije tog debakla, Juka je uspio pobjeći i priključiti se kolegama iz Hrvatskog vijeća obrane (HVO), s kojima je održavao švercerske veze s opkoljenim Sarajevom.

Udružio je snage sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne iz Ljubuškog, Mladenom Tutom Naletilićem, koji sad negdje živi mirnim životom pošto je odslužio haašku kaznu za ratne zločine. Juka je sudjelovao u hrvatsko-muslimanskom ratu na strani HVO-a, borio se kod Mostara, a u konclogoru Heliodrom zlostavljao bošnjačke civile. Poslije toga živio je neko vrijeme u Hrvatskoj, u državnoj vili na Jadranu, dolazio u zagrebački Intercontinental, a onda, u potrazi za novim avanturama, otišao u Belgiju, u Liege, gdje je počeo stvarati svoj novi imperij. Ubrzo je ubijen te bačen u kanal iza njemačke granice.

Bavarska policija istraživala je to šest godina, osudila tri njegova bodyguarda na zatvor te ustvrdila da postoje indicije da je nalogodavac bio Sandžaklija Senad Šajo Šahinpašić. Šajo je roman sam za sebe – ne isplati se na ovako malom prostoru ulaziti u njegovu poslovnu karijeru. Prema istrazi koju su vodile bosanskohercegovačke tajne službe pa su podaci procurili u novine, ubojstvo je naručio državni vrh – navodno sam Alija Izetbegović. Cijela ova komplicirana priča o ratu i podzemlju bavi se najtrivijalnijim aspektom tragičnih ratnih zbivanja – sad bi u ovo još trebalo ubaciti priču o milijardama dolara koje su stigle od saudijskih i drugih bliskoistočnih donatora pa su preko istih ljudi – raznih zapovjednika brdskih brigada i sličnih kadrova bliskih ratnom vodstvu, prebacivane u Sarajevo iz “zagraničnih” centara, prvo iz Zagreba, a zatim iz Austrije i Njemačke. Njemački BND to je pratio, istraživao, dokumentirao i spis od nekoliko tisuća stranica dostavio bosanskoj tajnoj službi (AID).

I sam imam negdje disk ili dva s pola giga toga štofa, u kojemu se može naći i biser poput otrgnutog papirića iz bilježnice ispisanog Alijinim rukopisom: “Tome i tome izdati iz Fonda 500.000 maraka”. Sav taj novac koji bi se donio, razdavao se prema raznim nasušnim potrebama, dio za naftu, hranu, cigarete i oružje, što se sve moglo nabavljati samo preko Hrvatske, od Hrvata i s Hrvatima, nešto, doduše i od samih Srba, koji su Bošnjake opkolili u njihovim enklavama, pa im prodavali šteku Marlbora po petsto njemačkih maraka.

Lijepa karijera

A kako je tu plivao naš junak Fahrudin Fahro Radončić? On je novinar postao poslije lijepe političke karijere u bivšoj Jugoslaviji. Od škole je završio osnovnu u Titogradu, srednju u Ivangradu, a pedagošku akademiju u Nikšiću. Pritom je postao omladinski rukovodilac i onda partijski, pa dotjerao do izvršnog sekretara u Gradskom komitetu Podgorice, odakle su ga na početku Događanja naroda istjerali slobisti, dakle Milo Đukanović. Otišao je u Sarajevo, otvorio izdavačku firmu, ali je uto počeo rat i on je postao – šef Press-službe Vrhovne komande Armije BiH u kabinetu komandanta Oružanih snaga, drugog Sandžaklije, Sefera Halilovića. Već 2013. – dok počinje obračun regularnih s iregularnima što, čini se, traje do danas – Fahro je pokrenuo tjednik Bošnjački avaz. Avaz je – pozdrav, kao “hello” na sarajevskom otomanskom prakritu.

Godine 1995. tjedni se Avaz pretvara u Dnevni i postaje glavni sarajevski list koji je marginalizirao retrokumunističko Oslobođenje. Ali, Fahro nije pripadao “mejnstrimskom” SDA, kućnoj partiji Alije Izetbegovića, nego drugoj bošnjačkoj centrali, unutarbošnjačkoj opoziciji, koja nije toliko ideološki kontrarna, nego je, naprosto, “pod B”, jer uvijek mora biti prostora za pluralizam interesa oko nekog zajedničkog cilja ili velike, zajedničke hrpe para. Stoga se u vidljivom spektru, osim sarajevske hipotenuze između nebodera Radon Plaza i “sfrkanog tornja” u četvrti Marijin dvoru, na jednoj kateti nalaze dva najviša balkanska nebodera od po 118 metara – najviša, naime, sve do časa dok ih Radončić nije nadvisio mnogo višim neboderom u kojemu se na samom vrhu ugnijezdio u svojoj kancelariji.

Poniženi twinsi, Bosmal City Centre, bili su sagrađeni, navodno, malezijskim parama. Novac je, dakle, heterogenog podrijetla, kao i muslimanska podrška mladoj bošnjačkoj – nikad državi, nego državnosti. Potpora je isprva dolazila od Muslimanske braće iz Egipta, zatim od brata Gadafija iz Libije, pa od saudijske dinastije rahmetli kralja Fahda i njihovih političkih angažiranih vehabističkih aktivista koji su se kao dobrovoljci uključili i u rat ušavši u odred “El Mudžahid” 7. muslimanske brigade “Zulfikar”.

Kako je te tokove novca i ljudi manje-više usmjeravala CIA, kad se pokazalo da su vehabije nezgodni jer su zapalili Afganistan, a zatim srušili njujorške Twinse, najureni su ili zatočeni u Guantanamo, a u Sarajevo došli su potom umjereni Turci (koji su pod Erdoganom također postali neumjereni), a naposljetku Kuvajćani i Katarci koji su u Sarajevu osnovali Al Jazeeru Balkan.

Razapinjanje Bakira

Na sceni u Sarajevu ostali su samo Bakir Izetbegović, koji je naslijedio Aliju u Stranci demokratske akcije (SDA), i Fahro Radončić, koji je osnovao svoj “Savez za bolju budućnost” (SBB).

Do jučer, njih dvojica su krvavo ratovali. Avaz je razapinjao Bakira optužujući ga da je u talu s otuđenim kapitalom koji se preko svih onih “brdskih brigadira” slio u sarajevsku kotlinu, dok su istodobno Bakirovi prikazivali Fahru kao pokrovitelja narkobosova, okruženog sandžaklijskim hardcore “ratnicima podzemlja”. Rat istinama po sarajevskim tabloidima nikome nije donio rast rejtinga, pa su se naposljetku nepomirljivi neprijatelji pomirili i ta dvojica ljudi koji su nekoć, u mladosti, sve dijelili kao braća, čak i Alijin krov nad glavom, a zatim se bezdušno pofajtali, naposljetku su se ujedinili. Fahro je sa svojom strankom uletio umjesto SDP-a pa je stvorena bošnjačka politička centrala. No, to ne odgovara stranačkim strukturama većinskog SDA – ako se vlast dijeli, lako izbije nezadovoljstvo, što se vidi i u slučaju hrvatske koalicijske vlade, samo što se u Bosni to iskazuje drukčije, jer su mehanizmi utjecaja na obavještajne službe i pravosuđe u Sarajevu još perfidniji.

Tajna služba prisluškivala je neku Azru Sarić, pa snimila kako joj “nevjenčana supruga” najbližeg Fahrina suradnika, Bakira Dautbašića, bivšeg njegova tajnika u Ministarstvu sigurnosti, nudi novac da izmijeni iskaz kojim u procesu na prištinskom sudu tereti Nasera Keljmendija. Otkud Azri “operativna saznanja” kojima može naškoditi Keljmendiju? Žena je zubarica, a koliko se može razabrati između redova izvješća u specijaliziranoj bošnjačkoj bulevarskoj štampi – čuj, bulevarskoj, rekao bi sarajevski kralj tabloida, urednik Slobodne Bosne koja ima redakciju na Čekaluši čikmi – bila je u vezi s Ramizom Delalićem Ćelom i sve zna o njegovim poslovima i neprijateljima, kao i Šejla Turković o Radončiću i Radončićevim relacijama s njenim mužem koji je završio na četrdeset godina u zatvoru, a Fahro mu nije pomogao, nego ga, možda, onamo i spremio.

Što se iz toga može zaključiti? Ili su ti svi protagonisti totalno ludi, na kokainu, pa pred raznim besprizornim trebama pričaju o tome koga treba maknuti, a koga prišarafiti, ili one lažu jer su prinuđene da posvjedoče sve što od njih zatraže službe koje dobiju zadatak da ih stisnu kad nekoga obrađuju onako kako su to naučili na specijalnim tečajevima u Obaveštajno-bezbednosnom školskom centru u Pančevu, VP-5000, školi koji su pohađali Naser Orić i brat Sadama Huseina i Ramirez Sachez Šakal, te Abu Abas i Abu Nidal iz PLO-a.

Istragom na prištinskom sudu rukovodi jedan Amerikanac, dok se još jedan uposlenik američke ambasade, Bošnjak, pojavljuje u ovoj zapletenoj storiji budući da je, navodno, istom Radončićevu tajniku Dautbašiću obećao da će “pritiskom ambasade zaustaviti istragu” samo ako Fahro njegovu ženu postavi za ambasadoricu u inozemstvu. Kad je to dogovoreno – a Služba je sve snimala – žena se otišla dogovoriti detalje s Fahrom. Tu je najzanimljivije što nitko ne dvoji da niži lokalni namještenik američke ambasade može zaustaviti istragu i pravosudni postupak, kao da se Bosna opet vratila u tanzimatsko razdoblje iz Andrićeva opisa u “Travničkim kronikama iz konzulskih vremena”. Da sve nije novinska fantazija vidi se po tome što je taj službenik ambasade odmah smijenjen.

Svatko je nevin…

Ne bi sad trebalo završiti nekom ciničnom primjedbom o tome koliko je važno da se pronađe ubojica sarajevskog narkodilera ubijenog prije osam godina te osudi narkodiler koji je, pretpostavlja se, preuzeo njegov posao, dok nije i sam pao… Čini se da i Bakir Izetbegović gleda na to relativistički. Izjavio je da “nitko nije kriv dok mu se ne dokaže”, što u prijevodu s balkanskog političkog vernakulara znači da će se Fahro vratiti u optjecaj čim prođe mjesec dana, koliko mu je određeno da odleži u istražnom zatvoru. Dotle će tajne službe, pravosuđe i američki diplomatski eksperti fino prosijati svaku svaku česticu dokaznog materijala iz izjava sarajevskih gangsterskih ljubavnica, koje na snimku, pretpostavljamo, djeluju isto onako komično kao poruke s bošnjačkih linija seksi-telefona, što ih razni zafrkanti povremeno stavljaju na Facebook.

(Izvor: Vijesti.com)

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close