Celebrity političari, relativno noviji fenomen na ovdašnjoj političkoj sceni, su produkt podinterpretiranog narativa – podkapacitiranog društva, a proizvod su bjelosvjetskog ološa i gangstera – korporativne politike međunarodne zajednice koja na ovim prostorima nema vlastitih interesa.
Premali smo da bi im bili zanimljivi i preglupi da bi nas shvatili ozbiljno. Dođemo im ko kolaterala – vukojebina na kojoj će potkusurivati svoje strateške ciljeve.
Nekoliko osnovnih karakteristika celebrity političara:
– celebrity političari su javne osobe koje uzimaju elemente popularne kulture kako bi se svidjeli publici, odnosno glasačima;
– Adorno i Horkheimer pisali su da je popularizacija državnika i političara počela još s imperatorima poput Cezara;
– razvojem interneta i društvenih mreža pojedinci postaju poznati zbog toga što se priča i piše o njima, nikakav rad iza toga ne mora stajati;
– danas razlikujemo produkcijske i konzumerističke javne ličnosti koje su namijenjene isključivo za marketinške aktivnosti;
– političari žele imati moć donošenja odluka prema vlastitim svjetonazorima;
– politika je preuzela vodeću ulogu showbusinessa – show se odvija trgovinom sa glasovima i mandatima…
Sve je podređeno golom profitu i bolesnoj sujeti.
Celebrity politika je zapravo vezana za ideju popularizacije politike, odnosno za spajanje popularne kulture i politike i govori o tome kako političari koriste moć celebrityja u kampanji. S druge strane, i političari postaju celebrityji.
Glavni problem političara je kako doprijeti do ljudi jer politika ljude ne zanima. A ovo je način da putem pop-kulture, odnosno celebrityja, dođu do birača. U tom smislu, resurs koji pružaju celebrityji nevjerojatan je.
Cijela ta priča sa celebrity politikom zapravo se svodi na pokušaj povezivanja s građanima, pokušaj pronalaženja nekog zajedničkog prostora koji političari dijele s običnim građaninom.
Celebrity politika gledana u kontekstu populizma ima jednu paradoksalnu, pomalo čak i shizoidnu poziciju: s jedne strane približava političare građanima, a s druge strane, celebrityji su dio establišmenta, koji populisti preziru. U tom smislu celebrity politika može biti poluga populističke retorike, ali istodobno predstavlja i populistički kontrapunkt jer utjelovljuje etablirani mainstream koji populisti preziru.
Najvažnije je reći da je populizam zapravo posljedica lošeg stanja liberalne demokracije. Dakle, društveni sistem koji mi poznajemo je u krizi. Postavlja se pitanje jesmo li ušli u jednu novu paradigmu, hoćemo li sada imati borbu mainstream stranaka i populističkih stranaka. Nisam sigurna da je dobro promatrati populizam u kontekstu paradigme koju smo imali dosada i tretirati ga kao nešto prolazno. Treba ga shvatiti kao indikator da s postojećim sistemom nešto nije u redu.
M.H. – magazinplus.eu
