Izvor: Adam Maida / The Atlantic
Porazna je činjenica da je Crkva, neovisno bila ona dijecezanska ili franjevačka, uglavnom ili izravno stajala iza ove i ovakve politike [HDZ-a] ili stavom izravnoga „nemiješanja u politiku“ prešutno odobravala politički i demografski brodolom ove „europsko-orijentalne mikrokulture“ u Bosni i Hercegovini
Franjo Ninić – polis.ba
Ivan Lovrenović je bh. Hrvate, koji su u najvećim djelom i katolici, u svome markantnome eseju definirao kao „europsko-orijentalnu mikrokulturu“. Pisao je o agoniji njihova identiteta, o pripadanjima, kao i o njihovoj povijesti, političkim lutanjima i njihovu kulturnom doprinosu sveukupnoj kulturno-historijskoj realnosti Bosne i Hercegovine. Ovaj tekst koji maaloufovski tematizira izgledni brodolom ove bh. mikrokulture dobrim dijelom će se osloniti na osnovne Lovrenovićeve misli, ali će, kako je već rečeno u uvodnom tekstu na ovome portalu, staviti naglasak na aktualne procese i preslagivanja unutar identitetsko-političkih odnosno nacionalno-religijskih stremljenja unutar ovoga etnosa u BiH.
Zašto govor o izglednome brodolomu Hrvata u BiH? Zato što je, opet se vraćamo na A. Maaloufa, politička, civilizacijska pa i religijska situacija ovoga bh. kolektiviteta čvrsto usidrena u komunitaristički model raspodjele moći i vlasti u BiH, a koji je kodificiran daytonskim mirovnim ugovorom i njemu pripadajućim aneksima, što, kako smo već utvrdili, sprječava bilo kakvu reintegraciju i društvenu koheziju u ovoj zemlji. Ideal „humane multikulturalnosti“ kojemu bismo se htjeli približiti i postaviti ga za mjerilo suživota u BiH, skoro pa i ne postoji unutar intelektualne ili političke klase među bh. Hrvatima. Nešto praktičnoga multikulturalizma postoji u zajedničkome iskustvu „komšiluka“ na razini općeljudske neideologizirane komunikacije među tzv. „običnim“ ljudima, ali i on je temeljito nagrižen pumpanjem etnonacionalističkoga sadržaja „odozgor“, dakle s političke i dobrim dijelom crkveno-religijske razine. Zato pomak s lovrenovićevske „agonije“ u maaloufovski „brodolom“.
Mnogo ozbiljnija „krivnja“ crkveno-političkoga mainstreama u BiH tiče se forsiranja identitetskoga pitanja unutar bh. Hrvata s forsiranjem tzv. integralnoga hrvatstva, dakle u svođenju kompleksne identitetske slike ovdašnjih ljudi na „katoličke Hrvate“ ili „hrvatske katolike“ (M. Strecha), bez recepcije i razumijevanja identiteta bh. hrvatskoga korpusa kao relativno autonomne i kulturološki i civilizacijski autohtone nacionalne i kulturne skupine u šarolikome mozaiku pripadanja svih kolektiviteta u Bosni i Hercegovini
Od demokratskih promjena i kraja komunističke ere u BiH početkom devedesetih godina 20. stoljeća egzistencijom i sveukupnim životom bh. Hrvata upravlja jedna politička stranka: HDZ BiH. Od svoga osnutka pa preko ratnih zbivanja i postratnoga vremena ova filijala stranke istoga imena iz R. Hrvatske potpuno je okupirala političko predstavljanje bh. Hrvata u složenoj komunitarističkoj raspodjeli moći i vlasti u BiH, u početku neskriveno podržana od mainstreama Katoličke crkve, hrvatskih intelektualaca i s ogromnom potporom bh. Hrvata na skoro svim poratnim izborima. Od svojih početaka ovaj politički pokret nije bio autonoman niti samostalan u kreiranju svojih ideoloških i političkih lutanja: od prilično integralističkoga i čvrstoga bosanskohercegovačkoga narativa na prvim izborima (1991.), preko dezintegrirajućega i kvazidržavnoga projekta Hrvatske zajednice, a od 1993. Hrvatske republike Herceg-Bosne do „HNSovanja“ i totalne hercegovinizacije kadrovske i ideološke politike, čega su žrtve uglavnom bili Hrvati koji žive u Bosni, odnosno na područjima gdje nije postojala tzv. „hrvatska većina“ ili na teritoriju kojega izravno u ratu nije kontrolirao HVO. Kritički glasovi naspram ove politike unutar korpusa bh. Hrvata bili su rijetki i, ako ih je i bilo, vrlo su uspješno eutanazirani, s nemilosrdnim optužbama za nacionalnu izdaju i petokolonaštvo u službi drugih konkurirajućih nacionalističkih politika, ponajviše one bošnjačke. Porazna je činjenica da je Crkva, neovisno bila ona dijecezanska ili franjevačka, uglavnom ili izravno stajala iza ove i ovakve politike ili stavom izravnoga „nemiješanja u politiku“ prešutno odobravala politički i demografski brodolom ove „europsko-orijentalne mikrokulture“ u Bosni i Hercegovini. Druga, mnogo ozbiljnija „krivnja“ crkveno-političkoga mainstreama u BiH tiče se forsiranja identitetskoga pitanja unutar bh. Hrvata s forsiranjem tzv. integralnoga hrvatstva, dakle u svođenju kompleksne identitetske slike ovdašnjih ljudi na „katoličke Hrvate“ ili „hrvatske katolike“ (M. Strecha), bez recepcije i razumijevanja identiteta bh. hrvatskoga korpusa kao relativno autonomne i kulturološki i civilizacijski autohtone nacionalne i kulturne skupine u šarolikome mozaiku pripadanja svih kolektiviteta u Bosni i Hercegovini.
Povijesni proces „prevođenja“ konfesionalnoga identiteta u nacionalni, koji se u BiH kontinuirano događa od sredine 19. stoljeća pa sve do ratnih godina (1993.), a kojega je vrlo akribično i znanstveno utemeljeno opisao Srećko M. Džaja, nije sam po sebi sporan. Sporno je i u svom praktično-političkom obliku opasno ideološko legitimiranje nacionalne hrvatske politike u BiH (HNS-HDZ) konfesionalnom pripadnošću Hrvata u BiH Katoličkoj crkvi i kršćanskom civilizacijskom krugu općenito. Narativi koje razvijaju vodeći hrvatski političari u BiH i njihovi medijski jataci kreću se od divljenja Crkvi kao temeljnoj „čuvarici nacionalnoga identiteta“, preko teorijske i praktične zlouporabe vjerskih službenika i sakralnih prostora za političku propagandu, do nebuloznih pokušaja oponašanja zapadnih desničara u njihovu zadatku obrane „kršćanske Europe“ i kršćanskoga kulturno-civilizacijskoga kruga od neprijateljskog Drugoga, što u praksi znači od muslimana, islama i Istoka općenito. Rijetki intelektualci i teolozi koji s crkvene strane upozoravaju na ovakav načelno krivi i opasni suodnos „trona“ i „oltara“ te proročko-kritički ukazuju na neprirodan i za obje strane štetan savez nemaju, nažalost, dovoljno medijske niti javne pažnje, a ukoliko progovore o ovim pitanjima u sekularnom kontekstu ili sekularnim medijima, postaju žrtve čak i same crkvene strukture, kojoj očito ovakav obrazac kratkotrajno donosi određenu javnu ili materijalnu korist. Smatram da je upravo ovakav suodnos nacionalnoga i kršćansko-katoličkoga jedan od temeljnih uzroka mogućega „brodoloma“ onoga što ovdje nazivamo bosanskohercegovačkim Hrvatima, ili lovrenovićevski „europsko-orijentalnom mikrokulturom“.
Ponavljamo, radi se i izglednome, mogućem brodolomu. O određenome strahu od budućnosti u kojoj će katoličko-hrvatska komponenta složenoga bh. mozaika doživjeti ono što aktualno doživljava Maaloufov Levant: nestajanje ili fragmentaciju u različitim oblicima i pojavnosti.
Potrebno je (…) raskinuti savez Crkve i politike u sumanutome bildanju identiteta „katoličkih Hrvata“ ili „hrvatskih katolika u BiH“, odnosno prisilnome izmještanju ili iščašivanju bh. Hrvata iz njihova bosanskohercegovačkoga kulturno-civilizacijskoga kruga i integraciju istoga u neki umišljeni prostor „integralnoga hrvatstva“
Taj realno postojeći strah bi trebalo prevesti ili pročitati u smislu one „heuristike straha“ Hansa Jonasa, što smo spomenuli u uvodnom tekstu. Ovaj njemačko-američki filozof je razvio jednu etičku teoriju odgovornosti za budućnost čovjeka u uvjetima znanstveno-tehnološke civilizacije i upravo je strah, ili starozavjetnim rječnikom „brigu“ za ugroženu budućnost čovječanstva, u smislu heuristike, preveo u jedan novi kategorički imperativ: djelovati tako da učinci našega djelovanja budu podnošljivi s permanencijom pravoga ljudskog života na Zemlji. U našim uvjetima i u kontekstu brige za budućnost i egzistenciju ne samo bh. Hrvata nego i naše životne kuće, zemlje Bosne i Hercegovine, ovaj Jonasov imperativ ima višestruku relevantnost. Potrebno je na prvome mjestu osvijestiti i politiku i Crkvu u cjelini da je nužno promijeniti obrasce ponašanja, tj. djelovanje u sadašnjem, aktualnom trenutku. To bi značilo konkretno raskinuti savez Crkve i politike u sumanutome bildanju identiteta „katoličkih Hrvata“ ili „hrvatskih katolika u BiH“, odnosno prisilnome izmještanju ili iščašivanju bh. Hrvata iz njihova bosanskohercegovačkoga kulturno-civilizacijskoga kruga i integraciju istoga u neki umišljeni prostor „integralnoga hrvatstva“. Aktualna situacija pogoduje da je sadašnji obrazac blizu onoga što Maalouf naziva „ubojitim identitetom“.
Nadalje, nužno bi bilo s crkvene i teološke pozicije razvijati i u javni prostor implementirati onaj elementarni, jonasovski sensus odgovornosti za budućnost, brigu koja konkretne političke, pa i religijsko-vjerske prvake i intelektualce može pokrenuti da promijene ne samo pogubni narativ, nego i konkretnu praksu, a što će omogućiti postupni izlazak iz začaranoga kruga konflikta među bh. identitetima, kolektivitetima, nacijama i religijama.
Ozbiljnija recepcija Küngova „Weltethos-a“ u političkoj retorici i praksi te jačanje inicijativa za započinjanje istinskoga međureligijskog dijaloga (osobito „dijaloga života“) mogu u tome smislu biti od neprocjenjivoga značenja. Teološka kritika nacionalizama, ozbiljnija recepcija proročko-kritičkih teologa i intelektualaca, jačanje nevladinoga sektora s misijom „pomirenja i dijaloga“ te partnerski, a ne međusobno sluganski odnos Crkve i politike mogu pridonijeti u kreiranju odgovorne i solidarne budućnosti, koja onda neće morati uključivati niti demografski niti kulturološki izgledni brodolom bh. katoličko-hrvatske zajednice, koja je – vraćamo se opet Ivanu Lovrenoviću – u Bosni i Hercegovini prisutna „kao civilizacijska komponenta ‘sol zemlje’ već tisuću godina“. Prethodni citat uzet je s kraja knjige „Unutarnja zemlja“ Ivana Lovrenovića, a završavamo ovaj napis sa svojevrsnom „heuristikom straha“ i pogledom u budućnost znamenitoga bosanskoga franjevca fra Josipa Markušića – citat također iz ove Lovrenovićeve knjige – koji negdje uoči II. Svjetskoga rata piše svojim prijateljima, političarima Mehmedu Spahi i Tugomiru Alaupoviću: „Nedaj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše.“
Franjo Ninić, polis.ba
