Intervju s Mislavom Žitkom: Problem nejednakosti nije moguće riješiti u granicama kapitalističkog tržišta
Imamo dokumentirane negativne društvene posljedice koji proizlaze iz nejednakosti jer nejednakost znači nedostupnost pojedinih usluga, obrazovnih, zdravstvenih…
Mislav Žitko (1982) filozof je i asistent na katedri za teoriju spoznaje na Odsjeku za filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je više znanstvenih članaka, a znanstveni interesi i područja istraživanja su mu politička ekonomija, socijalna epistemologija, historijska epistemologija znanosti i politika obrazovanja. Zajedno sa Borislavom Mikulićem uredio je zbornik „Aspekti praxisa“ koji je izašao 2015. godine. Suosnivač je i voditelj Centra za radničke studije u Zagrebu.
Mnogo se govori o zemljama perifernog kapitalizma među koje spadaju i države zapadnog Balkana. Možete li nam reći šta podrazumijevamo pod pojmom „kapitalistička periferija“ i šta ta periferija obuhvaća?
Razlikovanje centra i periferije proizlazi iz povijesti kapitalizma. Kapitalistički centar se razvijao prvi i imao je određenu povlaštenu poziciju, dok je kapitalistička periferija funkcionirala, u početku, kao neki oblik vanjskih tržišta. Egzemplaran slučaj toga je odnos između Europe, odnosno Sjeverne Amerike i Latinske Amerike gdje su zemlje Latinske Amerike dugo vremena funkcionirale kao izvor sirovina i radne snage za ekonomije razvijenih zemalja. I to u istom smislu možemo reći i za ovaj prsten oko Europe – istočna Europa, odnosno jugoistočna Europa koja ekonomski zaostaje za zemljama europskog centra. Prema tome, možemo vidjeti sličnosti između kapitalističke periferije u Latinskoj Americi i zemljama jugoistočne Europe nakon 1989. Dapače, ono što se naziva Washingtonski konsenzus koji je važan opis ekonomskih politika namijenjenih postsocijalističkim zemljama prvobitno je bio usmjeren prema zemljama Latinske Amerike. Drugim riječima, kapitalizam u sebi sadržava tendenciju ka nejednakom razvoju, te iz tog nejednakog razvoja proizlaze ekonomske i političke prednosti, a onda se periferija tome prilagođava i biva na neki način uvučena u već ustanovljene kapitalističke odnose. Dakle, u procese u koje veoma često te periferne zemlje ne kontroliraju.
Obzirom da sam kapital nadilazi okvire nacionalne države – i samo opozitno, tj. antikapitalističko djelovanje trebalo bi se odvijati na nadnacionalnoj razini. Na koji način je moguće artikulirati ciljeve koji bi se ogledali antikapitalističkom djelovanju na jednoj višoj razini od nacionalne?
Nisam siguran da se to djelovanje treba ostvariti isključivo na nadnacionalnoj razini. Točno je da kapitalizam u određenom smislu, osobito financijski kapital sa lakoćom prelazi granice i državne jurisdikcije, ali kapital nije zapravo toliko mobilan koliko se na prvi pogled čini. Industrijski kapital je mnogo više vezan za okvire nacionalne privrede nego što je to financijski kapital, i dinamika unutar tih nacionalnih privreda također može ograničiti manevarski prostor tog nacionalnog industrijskog kapitala, umanjiti njegovu pregovaračku snagu itd. Gotovo je trivijalno reći da treba graditi međunacionalne saveze i nadnacionalne platforme. U stvari, internacionalni savez radničke klase je zapravo poznati marksistički strateški ideal, ali to ne poništava važnost borbe na nacionalnoj razini, odnosno klasne politike na nacionalnoj razini. Dapače, neki se društveni sukobi i ne mogu adresirati drugačije nego unutar granica nacionalne države. To drugim riječima znači da – ako oblici klasne politike nisu razvijeni na razini nacionalnog, onda je teško zamisliti kako bi one djelovale u nekom nadnacionalnom okviru jer je taj evidentno zahtjevniji u konceptualnom i organizacijskom smislu.
Koliko je Nixonovo odustajanje od zlatnog standarda pri određivanju vrijednosti američkog dolara utjecalo na sadašnje stanje kapitalističkog sustava?
Odustajanje pariteta dolara i zlata je jedan od faktora tog kretanja prema razdoblju koje obično nazivamo neoliberalnim, a zapravo se radi o razdoblju financijalizacije. Zajedno sa odustajanjem, tj. urušavanjem monetarno-regulatornog dogovorenog u Bretton Woodsu, i nadalje kroz urušavanje određenih oblika regulacije na nacionalnoj razini – to je bio jedan od faktora ka otvaranju procesa u bitnom određenog usponom financija, odnosno širenjem financija u druge nefinancijske domene. Financijalizacija u tom smislu podrazumijeva važnost liberalizacije i osobite vrste regulacije, ne samo za investicijske banke i različite fondove nego i za državu, nefinancijska poduzeća i kućanstva. Dakle, to razdoblje u koje nas je uveo Nixon, odnosno Paul Volker potrebno je gledati u kontekstu tog „oslobađanja“ financijskih tržišta regulatornog tereta i početka razdoblja financijalizacije koje ima svoja specifična obilježja, u oštroj razlici spram poslijeratnog kapitalizma regulacije, ograničenosti kapitalnih tokova i klasnog kompromisa.
Šta je po Vašem sudu uzrok društvene nejednakosti i kakve posljedice nejednakost kao takva ostavlja po društvo?
Do sada je jasno da je današnja razina nejednakosti u dohotku i bogatstvu zapravo proizvod financijalizacije. Oni su proizvod uspona financija, odnosno njihovog širenja po drugim društvenim domenama na način da se sada stvorio privilegirani sloj menadžera, korporativnih odvjetnika i direktora i članova upravnih odbora različitih kompanija koji dobivaju plaće, opcije na dionice, udjele u investicijskim fondovima, dok istovremeno nadnice i plaće za srednju i radničku klasu stagniraju već duži period. Ono je proizvod uspona financija, financijske deregulacije, stavljanja sve većeg značaja na pokretljivost kapitala, osobito na pokretljivost financijskog kapitala koja onda za sobom povlači ekonomske i socijalne posljedice. Enormna kompenzacija onih – kako ih se popularno naziva „jedan posto“ jedna je posljedica financijalizacije, a onda možemo promatrati i sekundarne posljedice tako stvorene nejednakosti, u vidu različitih društvenih patologija itd. Imamo dokumentirane negativne društvene posljedice koji proizlaze iz nejednakosti jer nejednakost znači nedostupnost pojedinih usluga, obrazovnih, zdravstvenih… Ta nedostupnost znači nemogućnost da se ljudi na adekvatan način snađu u društvu i dosegnu potrebnu razinu kvalitete života.
U svojoj knjizi „Kapital u 21. stoljeću“, Thomas Pikkety problematizira društvenu nejednakost. Međutim, u toj analizi on još uvijek ostaje unutar koordinata globalnoga kapitalizma i protiv je njegova ukidanja. Mislite li da je problem nejednakosti moguće riješiti unutar granica kapitalističkog tržišta?
Najprije da kažem da je Piketty indikator razmjera nejednakosti danas koji su toliko veliki da se čak i mainstream ekonomske profesije, donedavno nezainteresirane za problem nejednakosti sada okrenuo analizi tog problema. Tu imamo Pikettyja, Branka Milanovića i slične ekonomiste usredotočene na analizu nejednakosti unutar pojedinih država i među državama. Dakle, Piketty je signal činjenice da je nejednakost postala gorući problem i on se suočava sa njime najbolje što može kao zastupnik socijaldemokratske političke pozicije. Dakle, on najprije historijski, dakle deskriptivno pokazuje kako su se razmjeri nejednakosti kretali kroz desetljeća, odnosno stoljeća. Zatim pokušava formulirati određene ekonomske mehanizme koji stoje, po njegovom mišljenju, u pozadini generiranja nejednakosti i pokušava riješiti te probleme u zadanim granicama kapitalističkog tržišta. To je naravno veoma teško jer je društveni sukob inherentan kapitalističkom tržištu. Sukob između najamnog rada i kapitala gdje se najamni rad uvijek pojavljuje kao određeni oblik ekonomskog troška i političkog rizika kojeg je potrebno marginalizirati ili normalizirati. Stvaranje nejednakosti, ako krenemo iz domene proizvodnje je sastavni dio kapitalizma. Sve što se tu može napraviti u domeni distribucije je ono što je već bilo napravljeno tokom nekoliko desetljeća države blagostanja. Dakle, oblikovati mehanizme redistribucije kroz fiskalnu politiku, progresivno oporezivanje i slično. Dakle, strukturna nejednakost u drugom koraku može biti suočena s mehanizmima usmjerenim na ublažavanje učinaka nejednakosti, ali ona je konstitutivni dio kapitalizma. U stvari, pojedini zagovornici kapitalističkog tržišta tvrde da je ona zapravo pozitivan faktor u mjeri u kojoj motivira ljude na inovacije, na investiranje u sebe, na kreativnu destrukciju kako kaže Schumpeter. Znači, ona je neizostavni dio kapitalističkog načina proizvodnje i samo je pitanje kako će ona biti artikulirana. Pitanje za kritičare kapitalizma je što mi držimo da je legitimni oblik nejednakosti, a što je nelegitimni oblik nejednakosti. Dakle, tu postoji spektar mogućih egalitarnih pozicija, te moramo biti u stanju jasno odrediti što sadržajno i funkcionalno znači jednakost unutar lijeve strategije.
Ljevica na zapadnom Balkanu, zahvaljujući svojoj perifernoj poziciji ima ograničen manevarski prostor na polju monetarne i fiskalne, te formiranju industrijske politike. Kako bi se ljevica trebala postaviti u takvim okolnostima?
To ovisi o ekonomskim i političkim uvjetima u svakoj perifernoj državi, ali generalno postoje neke točke koje su zajedničke i zadane i oko tih točaka se naravno treba grupirati. Demokratizacija ekonomskog polja (pitanje modaliteta ostavljamo ovdje po strani), regulacija financijskih tržišta, stvaranje ekološki održive privrede samo su neke od njih. Suvremena ljevica sigurno mora naći načina da se odmakne od modela industrijalizacije i države blagostanja kakav je bio karakterističan za prethodna razdoblja. Dakle, možemo locirati nekoliko točaka koje će sigurno biti sastavni dio svakog lijevog projekta, ali po pitanju ograničenja – to je nezahvalno specificirati upravo zbog toga što se postavlja pitanje kakva su to ograničenja i odakle ona proizlaze.
Pored ekonomske neuravnoteženosti, postavlja se pitanje i ekološke (ne)održivosti kapitalističkog sustava. Koliki je njegov doprinos lošem ekološkom stanju planete?
Danas je jasno da klimatske promjene i ekološka kriza imaju svoj uzrok u ljudskom ponašanju, a onda osobito u ljudskom ponašanju u kapitalističkom kontekstu gdje je zapravo eksploatacija i upotreba fosilnih goriva jedan od motora suvremene industrijske civilizacije, ali i općenito – eksploatacija ljudi i prirode je jedan od temelja akumulacije u kapitalizmu, tako da je ovaj dodatak zapravo specifikacija ovog prvog imperativa unutar kapitalizma. Dakle, oslanjanje na fosilna goriva ključni je faktor vezan uz globalno zatopljenje, prema tome negativni trendovi ne mogu se zaustaviti bez redefiniranja tog aspekta privrede. U tom pogledu, adresirati problem ekološke krize, znači dotaknuti problem samog načina proizvodnje. Stvaranje uravnotežene, održive privrede je nešto što je veoma teško izvedivo unutar suvremenih kapitalističkih formacija jer je priroda dosad bila samo resurs za ekonomske potrebe, dok je to istovremeno nužno budući da će negativni učinci klimatskih promjena biti značajni već srednjoročno i, još važnije, ireverzibilni.
Tema Jugoslavije i dalje je tema koja stvara mnogo prijepora među filozofima, sociolozima, povjesničarima, ekonomistima… Po Vašem mišljenju, u čemu raspad Jugoslavije vuče korijene i zbog čega se on naposljetku i dogodio?
Što se tiče uzroka raspada Jugoslavije, tu naravno ne možemo govoriti u jednom uzroku. Uzroka je bilo više, tako da ako pogledamo osamdesete godine, one predstavljaju kulminaciju krize koja se događala ranije u nekoliko nastavaka. Imali smo istovremeno financijsku krizu i krizu proizvodnje, tj. krizu industrijske politike, te političku krizu. Ono što stoji na neki način iza toga je sva ona složenost jugoslavenskog samoupravnog modela, tj. samoupravne socijalističke privrede koja je temeljena na principu tržišne decentralizacije. Ta decentralizacija je omogućavala pojedinim poduzećima da donose samostalne odluke u pogledu investiranja, raspodjele plaća itd. Također, decentralizacija je značila da ne postoji neki oblik krovne institucije koja upravlja tokovima kapitala i novca na razini cijele zemlje. To se doduše pokušalo putem saveznih investicijskih fondova, ali ti fondovi su bili ukinuti i nisu bili ničim zamijenjeni. Imamo s jedne strane jednu decentraliziranu privredu, privredu koja je u regionalnom pogledu veoma različita. Imali smo razvijenu slovensku privredu nasuprot nerazvijenim privredama Kosova i drugih manje razvijenih dijelova Jugoslavije. I naravno, problemi vezani uz devizni tečaj, uvoz i izvoz roba i platnu bilancu bili su konstantni – to je nešto što je pratilo Jugoslaviju kroz gotovo cijelu njezinu povijest. Mislim da se iz tih ekonomskih neuspjeha i neravnoteža formirao određeni diskurs ekonomskog nacionalizma, a onda i punokrvni diskurs političkog nacionalizma koji eruptira kasnih osamdesetih, odnosno početkom devedesetih raspadom Jugoslavije. Ono što vidimo kasnih osamdesetih i početkom devedesetih, proizvod je jednog dugog trajanja obilježenog nestabilnošću i neriješenim problemima. To nije zapravo teško shvatiti s obzirom da je Jugoslavija – u onoj mjeri u kojoj predstavlja raskid sa sovjetskim modelom – zapravo jedan ekonomsko-politički eksperiment koji nije uvijek bio do kraja domišljen i koji je veoma često morao odgovoriti na neke egzogene šokove. Uza svo planiranje i promišljanje bilo je tu mnogo nestrateškog tumaranja i formuliranja rješenja na temelju privremenih političkih, unutarpartijskih interesa, a ne na temelju promišljanja razvoja socijalizma. Mnoge stvari u području ekonomije koje su se mogle riješiti na bolji način su zapravo nepotrebno stvarale dodatne pritiske. Također, treba reći da je Jugoslavija bila – u onoj mjeri u kojoj je to bila zapravo kombinacija samoupravljanja i tržišta – uvijek uključena u međunarodne kapitalne tokove, tako da je uvijek bila i podložna mijenama na razini međunarodnih kapitalističkih odnosa. Primjerice, recesija u zemljama zapadnog kapitalizma, za Jugoslaviju je značila povratak radne snage u zemlju, uz prestanak dospijeća deviznih, dakle i rast nezaposlenosti uz manju količinu deviza. Balansiranje između nestabilnosti globalnih tržišta i potreba razvoja socijalizma kod kuće je bio objektivno težak zadatak. Naravno, sad mi možemo suditi da li je to bilo dobro ili loše napravljeno, da li je liberalizacija šezdesetih bila dobra ili loša, što se s tim moglo napraviti, sve su to mogu biti relevantna pitanja. Ali treba uvijek imati u vidu da mnoga reformska rješenja, a u Jugoslaviji je ih bilo mnogo, mnoge epizode tog eksperimentiranja nisu bile zapravo rezultat strateškog promišljanja i dubokih uvjerenja nego privremenih rješenja, proizašlih iz kontignentnih okolnosti i vanjskih šokova koje se nije moglo predvidjeti.
Za Prometej.ba razgovarao Darko Vujica
02/2017
