Gabriel je bio na putu da otvori izlaz iz kolektivnog naslijeđa, da ga prepozna u odricanju i žrtvovanju zbog ljubavi… Međutim, ostao je vezan uz ono što je očito obilježje tradicije njegova naroda
sa španjolskoga prevela Simona Delić
Profil, Zagreb, 2005.
Roman „Inezin instinkt“ velikog meksičkog pisca Carlosa Fuentesa (1928 – 2012) pripada među njegova kasnija djela, objavljen je izvorno 2000. godine, dvanaest godina prije piščeve smrti, kada je Fuentes već doživio svjetsku slavu i prepoznavanje, ponajprije zahvaljujući uspjehu svog velikog (ili „totalnog“) romana triptiha „Terra Nostra“ (1975), gdje na više od tisuću stranica autor ispisuje, tematizira društveni, povijesni i kulturni razvoj Evrope (najviše katoličke Španjolske) i Amerike, ali prije svega poganskog i pokatoličenog Meksika, prije i poslije otkrića američkog kontinenta.
U taj je čuveni roman, koji izlazi malo poslije svjetskoga „buma“ što ga je svojevremeno, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća doživjela hispanoamerička književnost u svijetu, Carlos Fuentes, cijenjen i kao veliki erudit (po obrazovanju završivši pravo i političke znanosti, potom niz godina djelujući u diplomaciji), ugradio mnogobrojne elemente europske kulture i umjetnosti. Roman je prožet kulturološkim značajkama koje općenito karakteriziraju baroknost književnog djela što ga je iza sebe ostavio ovaj pisac – riječ je o sveukupno dvadeset i dva djela unutar romanesknog opusa, kao što su, primjerice, likovi preuzeti iz tradicije španjolske literature (poput Don Quijota, Sancha Panse, Dulcineje ili Don Juana i drugih), ili djela španjolskih i flamanskih slikara, uzeta, kao vrst simbola i scenografije romana.
Tako se roman „Terra Nostra“ vidi kao vrst velikog slikarskog platna, na kojemu je naročito za autora inspirativan bio motiv triptiha iz „Vrta uživanja“, flamanskoga majstora Jeroena van Akena, poznatijeg kao Hieronymus Bosch. Tragom nastojanja koja je u španjolskoj književnosti izrazio još pisac i filozof Unamuno, i Carlosa Fuentesa zanima ono što je „u povijesti nesvjesno“, zbog čega je ovim djelom uspio stvoriti svojevrstan labirint, satkan od povijesno umjetničkih elemenata, snova i riječi, svjestan da, kako je sam svojedobno zapisao, „ništa nije onako kako izgleda, i da iza svih pojavnosti postoji tajna koja ih istovremeno poriče i upotpunjuje“.
Sam autor to svoje čuveno djelo vidi kao „mitsku poemu, povijest o dijalektici arapsko – židovsko – kršćanskog naslijeđa“, „sudar“ starog i novog svijeta, homage servantesovskoj prošloj, sadašnjoj i budućoj Španjolskoj…
Umjetnost je tu doživljena i prezentirana, a takav doživljaj prisutan je i u malom, daleko manje ambicioznom od „Terre nostre“, poznom romanu autorova stvaralaštva „Inezin instinkt“, kao čin stvaranja u kojem su „izmireni duh i materija, koji ne samo da žive zajedno, već doista žive“ – kako se je sam autor jednom prigodom izrazio.
U „Inezinom instinktu“ umjetnost koja opsjeda junake je glazba – prvenstveno ostarjelog, svjetski čuvenog dirigenta Gabriela Atlana-Ferraru, ali i njegovu drugu veliku životnu temu, opernu pjevačicu Inez (ime Ines ili Inez ovdje može biti i asocijacija na Don Juanovu Ines, onu koja posreduje između svjetovnog i božanskog, koja nosi nadu u spas ljudskoga bića putem dobrote i vjere…).
Stari dirigent, koji se je povukao iz javnoga života i živi sa spremačicom, kućnom pomoćnicom u Salzburgu, prisjeća se svojih velikih životnih strasti, velikih ljubavi – glazbe i dirigiranja, i susreta sa opernom divom Inez, ljubavnog doživljaja koji je u njegovom bogatom ljubavnom životu bio nešto iznimno – upravo stoga (no toga postaje prekasno svjestan, i nadalje bez dovoljno hrabrosti da uistinu izusti, iskaže svoje osjećaje) jer je prema Inez osjetio ljubav.
Tekst je ovo poput nekog klasičnog opernog libreta, prožet burnim osjećanjima strasti i mislima, meditacijama o životu i smrti, o glazbi (a „glazba je umjetni portret ljudskih strasti“, kazat će na jednom mjestu stari dirigent), u kojemu se prošlost prirodno i bez autorove potrebe da posebno naglašava prijelaze, ili da kreira umjetne spojeve između raznih, čak i veoma udaljenih vremena, prelijeva u sadašnjost, stvarnost u imaginaciju, san u fantazmagoriju ili naprosto u fantastiku, realnost u nadrealno, realizam u naturalizam, glazbeni motivi u stvarnost i obrnuto, stvarnost u glazbene motive…
Uistinu je tema, motiv strasti, ono što u temelju obilježava ovo djelo, i Fuentes se u svojim analizama i prikazima, koji idu do veoma „ekscentričnih“ i gotovo nestvarnih slika, kada hrabro i onirički uranja u čovjekovu pretpovijest i istraživanje nagonskog i nesvjesnog, poganskog, ali i onog civiliziranog i svjesnog, omotanog omčama racionalnog uma suvremenog čovjeka, u kojem caruje njegovo vlastito jastvo, pokazuje kao odličan poznavatelj teme.
Njegova Inez je u operi koju on priprema za svoje posljednje izvođenje prije povlačenja, Margarita iz Berliozove čuvene opere „La Damnation de Faust“ ili „Faustovo prokletstvo“, ona otkriva istinu – kako „nekontrolirane strasti djeluju poput otrova. Kada su pritajene, prerastu u poroke koje duša ne prepoznaje vjerujući da su pravi osjećaji i tako se zapravo truje svojom vlastitom neprepoznatom i rastrojenom strašću…“.
Pripovjedač kaže kako su Gabriel i Ines uspijevali „dati oblik nevidljivim strastima“, ističući kako se to možda i nije moglo čuti, „jer glazba i jest umjetnost koja prikriva svoje sadržaje“, ali oni koji su promatrali njihovu uzajamnu predanost i razumijevanje sa kojim su radili na operi mogli su se, riječima pripovjedača, „uvjeriti u njihovu strastvenu ljubav“.
Gabriel i Inez susretali su se nekoliko puta tijekom njihovih glazbenih karijera – po prvi puta kada su bili još vrlo mladi – Inez je bilo dvadeset, Gabrielu trideset i tri godine. Posljednji njihov susret odigrao se je u poznijoj dobi – bila je to prigoda za svojevrsnu „rekapitualciju odnosa“, za otvoren razgovor o tome što su osjećali onda, ili nekoliko godina kasnije, kada su se ponovno susreli, a što osjećaju sada, što su željeli učiniti onda, a što nisu, kakva su im bila očekivanja, kamo bi ih to dovelo da su, primjerice, umjesto okrenutosti ambiciji i karijeri, javnome životu, odabrali ljubav i intiman, obiteljski život. Za razliku od Gabriela, Inez se usuđuje zaključiti kako su oboje bili suviše ambiciozni, kako nisu tada mogli niti zamisliti što bi to značilo žrtvovati se drugoj osobi, i kako je odricanje od te žrtve nešto čega karijera, pa niti najuspješnija, nije vrijedna.
Fuentesov Gabriel držat će također kako je ambicija pobijedila strast (a u tome je i njegovo osobno Faustovo prokletstvo), ali je samoživ, egocentričan, narcisoidan, ohol i ponosan muškarac „koji je oduvijek volio da se prema njemu odnose s poštovanjem“, zavodnik kojemu ipak nije uspjelo pobjeći od svoje emotivne, filozofične naravi. To je pak suprotstavljenost iz koje izbija temeljni unutrašnji konflikt romana, koji je zapravo dublje naravi – Fuentes je tumači u vidu podsvjesnog, kolektivnog naslijeđa, ali i onog povijesnog i genetskog, koje kao vrst svog specifičnog tereta nose narodi Latinske Amerike.
Tako će u jednom dijelu romana kazati njegov pripovjedač kako se Latinoamerikanci jako trude logički razmišljati, premda im je takav način razmišljanja uistinu stran, no unatoč tomu, u svemu pokušavaju pronaći logiku upravo stoga, jer vjeruju kako će samo uz pomoć ratia, uma (ili snažnoga ega) pobijediti magijsku, divlju misao, naslijeđenu još od predaka, kojih se sada odriču, jer žele pod svaku cijenu biti napredni, zbog čega oponašaju zapadnjački način života i razmišljanja, pogrešno vjerujući kako je to pravi način da sebi zagarantiraju prosperitet.
Gabriel je bio na putu – u prilici da uz pomoć ljubavi sa Inez, koja se nije uspjela ostvariti, odnosno koja je žrtvovana zbog karijere, otvori put – izlaz iz kolektivnog naslijeđa, da ga prepozna u odricanju i žrtvovanju zbog ljubavi… Međutim, ostao je vezan uz ono što je očito obilježje tradicije njegova naroda – tradicionalistički, čvrst, premda ne i sasvim krut, no ipak konzervativan pogled na svijet, koji je svojom unutarnjom, podsvjesnom stranom vezan uz poganski, divlji, nesputan doživljaj ljudske seksualnosti, što se kod njega očituje kao vid samo privremenog oslobođenja, kao sloboda od civilizacijskih spona, međutim ne predstavlja kompleksniji izraz doživljaja čovjeka u njegovoj sveukupnosti, naročito ne kroz suptilnost emocija i intelekta.
Pripovjedač „Inezinog instinkta“ tako će na jednom mjestu u romanu kazati: „Poganstvo ne vjeruje u sebe jer ne poznaje sumnju. Za razliku od kršćanstva, čija je vjera uvijek na kušnji.“
Civilizacijske opreke i različitosti i u ovome su djelu suptilnija, pozadinska tema, koja mu daje nijansu slikarske obojenosti kroz usputna promišljanja, usporedbe i razlike što ih autor proteže kroz tkivo romana između velikih europskih gradova, kao što su London i Pariz, i sa druge strane velikog grada Latinske Amerike, kao što je Ciudad de México.
Tako su vrlo slikovite usporedbe različitih doživljaja gradova, što ih čovjeku donose primjerice meksička noć okupana kišom, sa zvukom uličnih orguljica – „Mokre ulice kao da su lakirane, a umjesto kišne svježine sada se osjeća još samo vonj užegle masti, podgrijanih tortilla i prženog kukuruza, nekada u vlasti bogova ove zemlje“, ili pak, s druge strane, prisjećanje dirigenta Gabriela mirisa, zvukova, poslova i dana u Londonu – „oblaka što se utrkuju s blijedim suncem, mirisa nedalekog mora koji se osjeća u samom srcu grada, opreznog i odlučnog hoda otočana izoliranih, ali zaštićenih životom na otoku, zasljepljujućeg zelenila parkova, prezira ohole rijeke koja okreće leđa gradu… A sve to prožeto oporim mirisom engleske melankolije, prerušene u hladnu i ravnodušnu uljudnost.“
O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je njezin 85. tekst
Interesantne su njegove primjedbe o Meksikancima i Meksiku, primjerice kada kaže da Meksikanci govore mekim i tihim glasom kako bi uspostavili distancu i svojim riječima dali dublje značenje, ili kada kaže kako su u Meksiku svi katolici, čak i ateisti, ili kada pak govori o ratovima u Meksiku, za koje kaže da su „mnogo okrutniji jer su nevidljivi i nikada ne završavaju“.
Sva ta promišljanja i paralele autor izvodi spontanom nehajnošću zrele ostvarenosti (a to je način kojim je ispisan cijeli roman), pa su ona, kao i sve druge velike teme njegovog opusa u ovom romanu sve prisutne na način nečega što je već na velikome platnu i u raskošnim izvedbama uvelike apsolvirano, a sada nam se kroz „Inezin instinkt“ prinosi u manjem, možda prijemčljivijem za širu publiku zalogaju.
Jer premda filozofičan u mislima, možda je autor u ovome tekstu ipak povremeno i blago sklon uporabi svojevrsnih stereotipa, u jeziku i odabiru slika koje oblikuje, zbog čega bi se suptilniji čitatelji možda nekada mogli osjetiti zakinutima za, naročito u ovakvim tekstovima, nužno potrebne nijanse.
No zato djelo obiluje vrijednim promišljanjima o glazbi prije svega, pa bi se sažetak onoga što iz njega pamtimo mogao svesti upravo na te vrijedne iskaze i raščlambe što ih izvodi dirigent Gabriel, koji je cijeli život, duhovniji dio svoje ličnosti uspio prenijeti i usredotočiti, razviti i oplemeniti kroz i uz pomoć glazbe.
Svakako treba navesti kako je ovaj roman građen specifičnim postupkom uvođenja zasebnih poglavlja kojima autor na literaran način oživljava život prvobitnog čovjeka, onog koji je bio dio primitivne, prahistorijske zajednice, gdje mu je nakana bila oslikati susret muškarca i žene u „praskozorju čovječanstva“ – ovaj je drugi sižejni tok romana manje prisutan, no ipak ne zanemariv, obzirom na njegovu slikovitost, a veze koje povlači sa evolucijskom problematikom čovjeka, odnosno pitanja koja postavlja, također su i one koje simbolički prepoznajemo kroz ulogu naših vlastitih snova, koji su, kao i ovi, katkada vrlo naturalistički opisi, puni arhetipskih trenutaka, pa je u tome njihova veća prepoznatljivost.
S druge strane, ta je veza oživljena i kroz prvi i dominantniji tijek fabule romana, kroz dirigentov i Inezin rad na Berliozovu „Faustu“, i nije slučajno, i iz ove perspektive, što se je autor želio pozabaviti primitivnim čovjekom, jer upravo je glazba „Fausta“ doživljena kao oponašanje prirode, i to njezinih krajnjih granica, ili, kako kaže sam Gabriel, kada se obraća svojim glazbenicima i pjevačkome zboru: „Želim da shvatite kako je jezik koji je zajednički muškarcima, ženama i životinjama afektivan, to je jezik krikova, orgazama, sreće, bijega, uzdaha, dubokih jadikovki…“, ili pak na drugome mjestu, kada kaže – „glazba može izvući snagu razorne prirode koja ruši sve pred sobom, vraćajući se svome prapočelu, gdje se predaje demonskim silama“, što simbolički oslikava i Gabrielov i Inezin strastven odnos, ostvaren istinski zapravo samo kroz zajednički rad na operi „Faust“.
No na koncu se uistinu događa zbiljski, ljubavni susret neostvarenih ljubavnika, i to kao primordijalni onirički doživljaj opisan kroz svijest žene, pa se u toj završnoj slici nazire možda i misao koju povučen razmišljanjima o djelima Carlosa Fuentesa iznosi jedan španjolski književni kritičar, koji kaže kako „budućnost Latinske Amerike više nisu porazi i tragedije već utopijski, onirični projekti“.
Način na koji je autor u romanu „Inezin instinkt“ riješio problem prijelaza iz jednog vremena u drugo svakako je jedna od dojmljivijih stilskih gesti ovoga romana, koja također upućuje, asocira na prijelaze iz vremena u vrijeme u operi (ili u nekoj drugoj drami koja se odvija na pozornici), a ti su prijelazi izravni, nepovezani, jedna vrst potpuno neopterećenog formom prirodnog pretakanja iz sekvence u sekvencu pripovjednog teksta, pa se ne može govoriti o romanesknim poglavljima na uobičajen način, jer po okončanju jednoga prizora otpočinje novi, u sasvim drugom vremenu, na posve drugoj lokaciji, sa drugim protagonistima, zbog čega se čitatelj ne osjeća niti najmanje zbunjen, već dapače počašćen jednom ovako sigurnom i slobodnom gestom, iza koje dakako stoje znanje, erudicija ali i majstorstvo same izvedbe. Uostalom, sam je Carlos Fuentes za svoj veliki roman „Terra nostra“ kazao da ga vidi kao „mitsku poemu“, a takva bi se značajka mogla pridodati i romanu „Inezin instinkt“, s time da je to svakako također i jedna lijepa meditacija o glazbi i ljudskim strastima, značaju ljubavi u čovjekovu životu.
Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba
