FELJTON / XAVIER BOUGAREL; NADŽIVJETI CARSTVA (II): Kako je građena SDA-država; Imali su ogroman novac od donacija, a nekoliko stotina panislamista kontroliralo je sve
Iz izvanredne studije “Nadživjeti carstva”, koju preporučujemo najširoj čitateljskoj publici, “Slobodna Bosna” prenijet će dva poglavlja koja se odnose na “reislamizaciju” Bošnjaka i stvaranje (polu)islamske države od strane SDA koju Bougarel tretirao kao “panislamističku stranku”).
Piše: SENAD AVDIĆ
Francuski profesor Xavier Bougarel poznat je čitaocima u Bosni i Hercegovini kao autor važne knjige “Bosna, anatomija rata”, koja je doživjela dva izdanja. Nedavno je u izdanju Uruženja za modernu historiju “(za izdavača Husnija Kamberović) objavljena u prijevodu Almire Drino njegova nova knjiga, “Nadživjeti carstva” sa podnoslovom “Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini”. Knjiga je premijerno objavljena u Francuskoj 2015. godine, a doživjela je i izdanje na engleskom jeziku. U jednom novinskom intervjuu, najavljujući ovu knjigu, Xavier Bougarel je kazao: “Očigledno je da bosanski muslimani nisu u situaciji da mogu stvoriti nacionalnu državu. Pokraj njih su jači susjedi koji teže stvaranju nacionalnih država, za koje će troškove platiti Bošnjaci. Dakle, postoje geopolitički i demografski razlozi. Zato Bošnjaci moraju naći nešto drugo i stalno traže novo carstvo koje ih štiti” (“Oslobođenje” 2019.).
Iz izvanredne studije “Nadživjeti carstva”, koju preporučujemo najširoj čitateljskoj publici, “Slobodna Bosna” prenijet će dva poglavlja koja se odnose na “reislamizaciju” Bošnjaka i stvaranje (polu)islamske države od strane SDA, koju Bougarel tretirao kao “panislamističku stranku”).
Na putevima razvoja muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog identiteta jednako su važni kontinuitet s komunističkim periodom kao i prekidi. Isto važi i za transformaciju političkog sistema u Bosni i Hercegovini između 1990. i 1995. godine. Naime, uprkos uvođenju višestranačkog sistema 1990. svaka nacionalistička stranka nastoji se ponašati kao jedina stranka nacije koju kaže da predstavlja i nastoji upostaviti novu stranačku državu na teritorijama koje kontrolira. SDA nije izuzetak od toga pravila, te dan nakon izbora u novembru 1990. poduzima korake da, s jedne strane, zauzme bosanske legalne institucije, a, s druge, uspostavi paralelnu mrežu vlasti. Što se tiče ovog prvog, Alija Izetbegović malo po malo sebi prisvaja nadležnosti Predsjedništva RBiH, kao što potvrđuju njegove posjete različitim muslimanskim zemljama u koje odlazi bez dogovora sa ostalim članovima Predsjedništva RBIH. Isto tako, SDA preuzima kontrolu nad stranačkim ministarstvima, počevši od Ministarstva vanjskih poslova povjerenog Harisu Silajdžiću, nekadašnjem učeniku Gazi Husrev-begove medrese, i nekadašnjem savjetniku reis-ul-uleme za međunarodna pitanja. SDA također upravlja brojnim općinama sa muslimanskom većinom, ali samoupraljavljački status velikih javnih preduzeća i nesposobnost nacionalističkih stranaka da se slože oko njihove podjele omogućava im da, uglavnom, sačuvaju svoju autonomiju.
MEKA MOĆ ARAPSKOG NOVCA
U isto vrijeme, pripadnici panislamističke struje učestvuju u razvoju “humanitarne” organizacije Third World Relief Agency (TWRA) kojom iz Beča upravlja Fatih al-Hassanein, jedan od sudanskih članova Muslimanske braće koji je od 1970-ih godina vezan sa Izetbegovićem, a koji je zadužen za promoviranje u muslimanskom svijetu borbe za stvar balkanskih muslimana. I, konačno, ta ista panislamistička struja sebi obezbjeđuje kontrolu nad tajnim vojnim vezama muslimanske zajednice tako što političko rukovođenje Patriotskom ligom prepušta Hasanu Čengiću, nekadašnjem učeniku Gazi Husrev-begove medrese i Izetbegovićevom suoptuženiku iz 1983.godine, kao i Rusmiru Mahmutčehajiću, intelektualcu bliskom panislamističkoj struji.
Nakon izbijanja rata u aprilu 1992., uticaj SDA na legalne bosanske institucije postaje još izraženiji. Izetbegović nerado prihvata da napusti predsjedavanje SDA-om, ali sa svojim savjetnicima preuzima kontrolu nad Predsjedništvom RBiH i marginalizira njegove ostale članove vezane za hrvatski HDZ ili za “građanske” stranke. Koalicijska vlada SDA-HDZ kojom upravlja Jure Pelivan, pa zatim Mile Akmadžić samo formalno postoji, dok je suštinska vlast raspršena na nivou općina. U tom kontekstu formiranje Silajdžićeve vlade u oktobru 1993. označava u isti mah i obnovu države i ključnu etapu u kojoj SDA preuzima vlast. Zaista su najvažnija ministarstva povjerena ličnostima na ovaj ili onaj način vezanim za novu dominantnu stranku. Prije svega, više ministara vezano je za panislamističku struju: takav je slučaj Irfana Ljubijankića, ljekara poteklog iz imamske porodice i novog ministra vanjskih poslova, ili Rusmira Mahmutćehajića, ministra namjenske industrije koji će nekoliko mjeseci kasnije raskinuti sa SDA.
U Silajdžićevoj vladi također se nalaze ministri koji su započeli svoju karijeru u komunističkom režimu, ali koji su iskazali svoju lojalnost SDA, poput Bakira Alispahića, novog ministra unutrašnjih poslova, ili Hamdije Hadžihasanovića, novog ministra odbrane.
Drugi strateški ulog u kontekstu prekomponiranja muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog identiteta jeste činjenica da je Ministarstvo obrazovanja i kulture najprije povjereno Enesu Durakoviću, profesoru književnosti vezanom za nacionalnu afirmaciju iz komunističkog perioda, a zatim Enesu Kariću, profesoru na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. I na kraju, sva četiri ministra zadužena za regionalnu koordinaciju iz redova su SDA. U sljedećim mjesecima, podržavljenje javnih preduzeća ide uporedo sa smjenom njihovih direktora, ili njihovim vezivanjem za stranku na vlasti. Primjera radi, Edhem Bičakčić, inžinjer potekao iz jedne velike sarajevske porodice i suoptuženik suđenja iz 1983. imenovan je za direktora preduzeća za električnu energiju Elektroprivreda, a Edib Bukvić, ekonomist i sin jednog bivšeg Mladog muslimana, staje na čelo industrijskog giganta Energoinvesta. I na kraju, preuzimanje kontrole SDA nad pozicijama moći može poprimiti i najneočekivanije oblike: Nedžad Branković, inženjer koji je izgradio tunel između Sarajeva pod opsadom i planine Igman, itekako stratešku i isplativu infrastukturu, nećak je jednog bivšeg Mladog muslimana, Hasiba Brankovića.
ČISTKE U ARMIJI BIH
U kontekstu rata, vojska ostaje glavni zalog nove stranačke države pa se upravo oko nje vrte nezvanične mreže SDA. Od maja 1992. godine Sefer Halilović, vojni zapovjednik Patriotske lige, imenovan je za zapovjednika Glavnog štama ARBiH. Godinu dana kasnije, ocijenjen kao neko ko je previše nezgodan zamijenjen je Rasimom Delićem, dok je zapovjednišvo nad korpusima dodijeljeno oficirima povezanim sa SDA, a muslimanske jedinice ABiH otvoreno ispoljavaju podršku toj stranci. Ali, to što SDA postepeno preuzima i kontrolu nad vojskom također se objašnjava činjenicom da preko TWRA, panislamistička struja kontrolira najveći dio financijskih sredstava prikupljenih i muslimanskim zemljama. TWRA, kojom od tada zajednički upravljaju Fatih Al-Hassanein i Hasan Čengić, obezbjeđuje kupovinu prevoz velikih količina oružja, te na taj način igra ulogu poveznice između ARBiH i spoljnjeg svijeta. Kada jednom stigne u Bosnu i Hercegovinu, to se oružje sakuplja u Glavnom logističkom centru ARBiH kojim u Visokom upravlja Halid Čengić – Hasanov otac, da bi poslije bilo redistribuirano unutar vojske prema kriterijima poltičke i ideološke lojalnosti. Kao znak da je SDA preuzela kontrolu nad vojskom, u aprilu 1994. godine Generalštab ARBiH proglašava da:
“ne može imati podršku kadrova u Armiji BiH sredina u kojoj se tumači “da su sve nacionalne stranke SDA, HDZ i SDS krive za rat u BiH”, niti može imati našu podršku onaj ko negira istorijsku činjenicu o značaju Patriotske lige za stvaranje Armije BiH i i posebnim zaslugama SDA kao političkog faktora koji je u najpotpunijem i najkonkretnijem ispoljio svoju istorijsku odgovornost stvaranjem Patriotske lige kao vojne formacije iz koje je nastala Armija BiH”.
U tom predstavljanju nastanka Armije BiH generalštab prešućuje odlučujuću ulogu Teritorijalne odbrane i njenih oficira, često vezanih za SDP. U isto vrijeme, uspostavljanje SDA-države ozvaničeno je povratkom Izetbegovića na čelo stranke i ulaskom i njene upravne organe Bakira Alispahića, ministra unutrašnjih poslova i Fikreta Muslimovića, šefa Uprave za moral Armije BiH”. Devet mjeseci kasnije, Hazim Šadić, komandant 2. korpusa Armije BiH, posljednji komandant korpusa vezan za građanske” stranke, zamijenjen je Seadom Delićem.
Uspostavljanje SDA-države ne ide baš sasvim glatko. U januaru 1995. SDP protestirao da je “višenacionano i višestranačko Predsjedništvo često samo demokratski ukras, ili oblanda za provođenje jednostranačke poltike.” Kao što smo to vidjeli, mjesec dana kasnije članovi Predsjedništva RBiH vezani za “građanske” stranke osuđuju islamizaciju vojske. Tada Glavni štab Armije BiH javno ponavlja svoju podršku Izetbegoviću te se na taj način miješa u unutrašnje poslove Predsjedništva RBiH kojem bi trebao biti podređen. Malo kasnije, u augustu 1995. kada SDA predstavlja jedan ustavni amandman koji povjerava Skupštini RBiH postavljenje predsjednika Predsjedništva RBiH, te de facto rezervira to mjesto nekom Bošnjaku, “građanske” stranke protestiraju da “jedna takva promjena ustavne nadležnosti Predsjedništva Republike BiH podrazumijeva i opću suglasnost građana i konstititutivnih naroda Bosne i Hercegovine”.
Na to Izetbegoviću odgovara da ukoliko njega više ne bude “mora doći (na moje mjesto) Bošnjak i mora doći iz SDA”, jer će u suprotnom slučaju vojska odbiti poslušnost”. Dakle, politizacija ABiH, realizirana zaobilaženjem autoriteta Predsjedništva RBiH, na kraju opravdava to što dominantna stranka preuzima kontrolu nad tim istim organom. Na nižem, lokalnom nivou, pojavljuju se oblici otpora SDA-državi, kao što to ilustrira slučaj socijal-demokratske općinske uprave Tuzla, ili željezare Zenica. Ali, ti opozicioni bastioni trpe jak pritisak pa 1994. godine direktori više velikih tuzlanskih preduzeća kao i direktor zeničke željezare iskazuju svoju lojalnost SDA.
Dakle, u toku rata, na teritorijama pod kontrolom Armije BiH, uspostavlja se nova SDA-država. Pa ipak, ta se SDA država ne može bez nijansiranja poistovjećivati sa nekadašnjom komunističkom partijskom državom. Sigurno da se SDA nastoji ponašati, a još više prikazati, kao jedina stranka muslimanske/bošnjačke nacije. Tako Alija Izetbegović izjavljuje 1993. pred oficirima Uprave za moral ABiH:
“..postoje stranke, jer smo mi demokratsko društvo, nemamo ništa protiv toga, ali sada u Bosni i Hercegovini realno postoje samo dvije stranke: jedna koja je za BiH i druga koja je protiv nje. Sve drugo je priča. Sve drugo su dekoracije, nijanse”.
Ali, ako su, malo-pomalo, “građanske” stranke udaljene s pozicija vlasti one nastavljju igrati svoju ulogu opozicije unutar Predsjedništva RBiH, Skupštine BiH, čak i Bošnjačkog Sabora, dok se nenacionlistički intelektualci organiziraju unutar Kruga 99 u Sarajevu i u Građanskom forumu Tuzle. Isto tako nad televizijom uspostavlja kontrolu SDA, ali se nezavisni mediji zadržavaju na teriorijama pod kontrolom ARBiH, poput dnevnih novina “Oslobođenje” i sedmičnih novina “Dani”, ili novina “Fron Slobode” i Tuzlanski list u Tuzli. Stoga SDA-država ni u kom slulaju nije totalitarni režim, niti čak klasični autoritarni režim. Na teritoriju pod kontrolom ARBiH, hegemonija SDA osigurana je posrednim djelovanjem poput prebijanja disidentskih intelektualaca ili previše znatiželjnih novinara, njihovim prisilnim slanjem u vojsku ili, što se tiče medija, nekih diskretnih sankcija kao što su ukidanje električne energije, ili zaustavljanje dostavljanja papira. Iznad svega SDA država se manje oslanja na otvorenu represiju nego na korporatističku i klijentelističku kontrolu stanovništva i u tome preuzima neke druge prakse odumirućeg jugoslovenskog komunizma.
OPONAŠANJE KOMUNISTA U RATNIM PRILIKAMA
U kontekstu rata, odsustvo političke represije u užem smislu, nadomješta se postojanjem sveopće materijalne nesigurnosti koja stavlja stanovništvo u položaj neposredne zavisnosti u odnosu na političku vlast. S jedne strane, podjela humanitarne pomoći, dodjela smještaja, dozvola za trgovinu, ili “radnih obaveza” koje omogućavaju izbjegavanje mobilizacije zavisi od njene dobre volje. S druge strane, činjenica da se ne može proći bez crnog tržišta niti podmićivanja na svakom koraku, svakog izlaže riziku da ga ista vlast kazni. U tom su kontekstu rijetki oni koji prihvataju rizik nekog političkog angažiranja. Osim toga, nova dominantna stranka kreće sa mjerama uspostavljanje kontrole nad stanovništvom putem korporativnih organizacija, po komunističkom uzoru. Ali ratni kontekst i tu dovodi do značajnih promjena: dok se Savez komunista oslanjao na javna preduzeća i sindikalne organizacije da bi dijelio poslove, stanove, socijalne povlastice, SDA se prije svega oslanja na općine, udruženja izbjeglica i humanitarne organizacije da bi dijelila “napuštene” stanove i humanitarnu pomoć… Na taj način SDA uspijeva obuhvatiti nove, ratom i etničkim čišćenjem stvorene društvene grupe, te kontrolirati materijalne i simboličke resurse koje im se dodjeljuju. Načinom na koji, u novom kontekstu, SDA ponovo uspostavlja korporatističke prake Saveza komunista objašnjava se njena sposobnost da u svoje redove primi veliki dio policijskih i menadžerskih elita iz komunističkog doba…
…
..Uspostavljanje SDA-države provodi se kooptiranjem jednog dijela bivših komunističkih elita unutar nove dominantne stranke i s njom povezanih institucija, zauzvrat za minimalnu političku i ideološku lojalnost. Mali broj visokih partijskih rukovodilaca iz bivšeg režima pridružuje se SDA bilo zato što ostaju vjerni SDP-u, bilo zato jer su se previše kompromiirali da bi se nadali nekom političkom preobraćanju. Glavni izuzetak iz tog pravila je Ismet Grbo, bivši potpredsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda koji postaje rukovodilac Centra za analitiku, dokumentaciju i komuniciranje s javnošću SDA. Ali na isti način na koji kulturno društvo Preporod prima intelektualce vezane za nacionalnu afirmaciju iz komunističkog perioda, SDA privlači u svoje redove oficire, policajce, direktore preduzeća i druge funkcionere iz prošlog režima i to masovno od 1993. godine. Dakle, uspostavljanje SDA-države povlači za sobom veliku obnovu političkih elita, s pojavljivanjem novih kadrova koji su karijeru počeli pod komunizmom, ali koji su ostvarivali brzi uspon u kontekstu smjenjivanja političkih i ratnih prilika.
Ono što najviše iznenađuje u tom složenom procesu karakteriziranog i prekidima i kontinuitetima, jeste sposobnost panislamističke struje koja broji samo nekoliko stotina pripadnika da sačuva kontrolu nad SDA te da se, zahvaljujući tome, zadrži u središtu prekomponiranja bošnjačkih političkih elita. Najočitiji primjer političkog uspona jednog pripadnika panislamističke struje – izuzev samog Alije Izetbegovića – jeste Edhem Bičakčić kojega sam kraj rata zatiče na mjestu direktora Elektroprivrede, potpredsjednika SDA i kopredsjedavajućeg mješovite komisije SDA-HDZ. Da bi se razumjela ta istrajna, središnja uloga panislamističke struje, nije dovoljno insistirati na Izetbegovićevoj institucionalnoj legitimnosti i ličnoj karizmi, na ideološkim, generacijskim i porodičnim vezama koje ujedinjuju pripadnike te struje, ili na njihovom iskustvu tajnog djelovanja, posobno korisnog za vrijeme rata.
Također, treba imati u vidu neke specifične crte SDA-države. Na prvom mjestu, pripadnici panislamističke struje nalaze se u samoj srži paralelnih mreža kakva je Patriotska liga prije rata ili Third World Relief Agency tokom rata. Na to se zaobilaženje legalnih institucija u korist neformalnih mreža nailazi također u slučaju paralelnih institucija kao što su Koordinacioni odbor muslimanskih institucija, Bošnjački sabor, ili Obnoviteljski sabor islamske zajednice, unutar kojih pripadnici panislamističke struje kooptiraju rođake, dugogodišnje drugove, ili trenutačne saveznike. U tom kontekstu osnivanje udruženja Mladi Muslimani *39 koje okuplja bivše članove ove organizacije i njihovu stvarnu i pretpostavljenu rodbinu čini ekplicitnijim srodstvo sa pokretom Mladi muslimani kao važnim kriterijem uspona u stranačkom i državnom aparatu. Ali nepotizam panislamističke struje stvara napetosti čak i unutar SDA. Naročito je slikovit sukob koji se nazire krajem rata s premijerom Harisom Silajdžićem, a koji se također objašnjava i njegovom odlučnošću da sakupljanje fondova u inostranstvu stavi pod kontrolu države. Dakle, neformalne prakse panislamisičke struje objašnjavaju kratkoročno njegovu snagu, ali dugoročno ugrožavaju jedinstvo stranke i države.
(Kraj)
Slobodna Bosna
