Suvišne poštapalice
Ruskom pravoslavnom invazijom na također kršćansku Ukrajinu, kršćanstvo, valjda još uvijek vodeća evropska religija, definitivno se izblamiralo kao, blago rečeno, suvišna poštapalica koja obilježava evropski društveno-politički diskurs zadnjih par milenija. Kulminacija te blamaže počela je pred osamdesetak godina kad papa Pio XII, ondašnji neprikosnoveni Kristov nasljednik za (rimo)katoličku polovicu njegove propale, tobože ekumenske i mirotvorne ideje, ku..em nije mrdnuo da spriječi civilizacijsku kataklizmu u koju se sunovratila kršćanska Evropa predstavljena u liku i djelu papinoga, dakle i Kristovoga, pomazanika Adolfa Hitlera, jer on se, između ostalog, upustio i u, za svekoliko kršćanstvo odlučni, metafizički boj s bezbožnom ruskom komunističkom nemani.
Epizodicu te blamaže imali smo i na ovim prostorima pred tridesetak godina kad ondašnji mitropoliti/metropoliti i svekoliko svećenstvo/sveštenstvo Crkve u Hrvata odnosno Srpske pravoslavne crkve, ne zna se koja je pravoslavnija, ku..ićima svojim nijesu mrdali ne bi li pokušali urazumjeti političke lidere svojih nacija da ne srljaju u bratoubilački rat, već su ih, štoviše, otvoreno blagoslivljali u njihovim metafizički pravednim domovinsko-katoličkim odnosno otadžbinsko-pravoslavnim specijalnim vojnim operacijama.
Nakon aktualnog otvorenog rata i, putem Interneta, Googlea, YouTubea, HTV, BHTV, RTS, CNN, BBC-a, Radija Imotski i TV Prdečevo Selo, svima u realnom vremenu dostupnih posljedica agresije armijetine Vladimira Vladimiroviča Putina na Ukrajinu i bratski ukrajinski narod i metafizičkog blagoslova iste od strane Kirila I, legalnog i legitimnog Kristovog namjesnika za vascijelu Rusiju, Bjelorusiju i Ukrajinu, pa i ostali pravoslavni svijet, kako više, na čemu temeljiti vjeru u tu Crkvu odnosno te crk(a)vice na koje se raspala, tog Isusa Krista, koji, da je stvarno (bio) Bog, nikako ne bi mogao okončati svoju kratkotrajnu zemaljsku avanturu prepuštajući Crkvu odnosno čovječanstvo na milost i nemilost ovakvih idiota odnosno neljudi?
Spočitava ovih dana saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović, čistokrvni hrvatokatolik i ogorčeni protivnik Istambulske konvencije, saborskom bračnom paru Raspudić-Selak iz također hrvatokatolički i antiistambulski besprijekornog Mosta, ali ipak njemu iz nekog zamagljenog, katoličko-pravoslavnim prepucavanjima prispodobivog, razloga politički neprihvatljivima, da su oni zatucani „ravnozemljaši“. Kao on je toliko civilizacijski napredovao da, usprkos donedavnom na Bibliji utemeljenom dijametralno suprotnom stavu njegove Crkve, ipak prihvaća znanstvenu argumentaciju da Zemlja nije ravna ploča, nego da je okrugla, i da nije centar svijeta po kojemu se sve, pa i Sunce, ravna, nego klikerčić apsolutno ovisan o tom Suncu. Dakako, to prihvaćaju i Mostovci, pa, može se optimistično reći, i velika većina glasača jednih i drugih. Ali kako svi oni, kao i svi HDZ-ovci, suverenisti, pravaši, konzervativci itd. i njihovi glasači, nakon svega što su kroz protekla dva milenija iščinili križari, inkvizitori, razvratni pape, biskupi i arhiepiskopi, nakon svih spaljenih vještica i Giordana Bruna, nakon Pija XII rimskog, Kirila I moskovskog, Amfilohija I cetinjskog, Vlade I sisačkog, fratara mostarskih, orgija Kačavendinih itd. mogu, ne znanstveno, nego teološki braniti svoju vjeru u Isusa Krista i njegovu humanistički suštinski impotentnu Crkvu, štoviše, bahato je pretpostavljati svim inovjernicima, prepotentno ih tretirajući praznovjernicima odnosno sektašima? Na stranu što su već i prastari Egipćani ili Inke znanstveno, pa i teološki kudikamo utemeljenije zaključili da bi Suncu trebalo posvetiti vrhovno božanstvo, zar nije teže povjerovati da Zemlja nije ravna ploča, iako prostim očima vidimo da jest, odnosno da se Sunce ne vrti oko nje, kad svakodnevno vidimo ono sunašce kako ishodi na istoku i zahodi na zapadu beskonačne nam majčice Zemlje, nego da bi vrhovno božanstvo bio baš onaj mladac koji je u prostornoj i vremenskoj vukojebini ondašnje Palestine utemeljio Crkvu i ostavio, zadržimo se na aktualnom primjeru, da njome danas u ogromnoj Rusiji, pa još i Bjelorusiji, pa i Ukrajini neprikosnoveno upravlja rečeni Kiril iz Moskve?
Suvremena Evropa udružena u Evropsku Uniju ovu je poštapalicu više-manje izbacila is svog standardnog svjetovnog diskursa. Više, stare zapadnije i sjevernije članice, koje su taj proces započele s reformacijom još u 16.stoljeću, a manje katoličkije južnije i istočnije pridruženice, poput Hrvatske, Poljske ili Mađarske.
„Nacija“ je druga, podjednako suvišna odnosno štetna, tradicionalna poštapalica koja opterećuje evropske odnose i komunikaciju. Evropska Unija se čini efikasnim okvirom i za njezino discipliniranje, pa neutraliziranje, i u perspektivi iščezavanje. To će malo teže ići u spomenutim evropskim skorojevićkama.
A nikako, baš nikako u ovakvoj Bosni i Hercegovini, kojoj je u američkom Daytonu navučena luđačka ustavna košulja satkana od tri konstitutivne nacije i tri tobože nekonstitutivne religije, koje su do danas degenerirale u tri međusobno isključujuće etnoreligije, pa građanski konstituirana i situirana Evropa može danas u političkom čudnovatom kljunašu, Ne-Republici Bosni i Hercegovini, in vivo, kao u cirkusu s onim ogledalima, promatrati izobličenu sliku svoje povijesti bitno obilježene konvencijama „religija“ i „nacija“.
Američki ustav dokinuo je građanski rat u Bosni i Hercegovini, tako da je nagradio glavne krivce za taj rat – tri „kostivna“(kako se često ta ofucana poštapalica izgovara u političarskom žargonu) naroda i njihove religije. Na Evropi je da pogura neophodne izmjene ustava koje će omogućiti građanima Bosne i Hercegovine da napokon urede svoju, evropskim demokratskim standardima prožetu Republiku.
Darko Kaciga Evropljanin
P.S.
Ceterum censeo… uostalom mislim da se kršćanin, хришћанин, musliman, židov… može biti, ako se mora. Ako se ne mora,a hvala Evropi ne mora se, slobodnomisleći Europljanin/Европљанин ne može više biti kršćanin, хришћанин, musliman, židov…
